Izvor: Danas, 17.Okt.2014, 22:15 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Šarena jaja
„Šareni avioni, šareni avioni", povikaše deca u ulici Strahinjića Bana, "šareni avion" je upravo pravio luping, ili tako nešto u visini iznad Narodnog pozorišta, zbilja više nego čudno da se takve bravure izvode iznad grada. Kelner u kafiću kaže "Rusi nas nisu bombardovali, oni su nam braća", i znatiželjno pogleda u crvenog "ferarija" koji se upravo parkirao.
Stigao je i spomenik Caru Nikolaju, sasvim odgovarajuće "dijamantskom" Putinovom avionu. Fali još >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << izložba, prodajna, naravno, Faberžerovih jaja, jer ni Rusija ni Srbija nisu danas ono što su nekad bile, danas su "braća" po imetku novih gospodara, na račun "braće po ideologiji i religiji."
Na restoranu "Mari Pariz" istaknuta je ruska zastava. "Mali Pariz", "Bistro", "bistro", "brzo", "brzo" i tako nastade "bistro" u Parizu. U Parizu nisu menjali imena ulica i stanica kao u Beogradu imenovanih po bitkama i vojskovođama saveznika u borbi protiv nacizma.
Parada je održana 16. oktobra, tako da prigovor "bacanja klipove u točkove", ili "da pod plaštom", "muti vodu" ne može da stoji kao i ni primedba da je u pitanju "nekonstruktivna kritika".
Pre neko veče na "Studiju B" teku informacije o budućoj paradi, broju vojnika i "sredstava", o "rečnoj mornarici", što ćemo imati prilike da vidimo, prvi put, jednim okretom glave.
Na "B92" reportaža o napuštanju kuršumlijskih sela, nestaje i sedmo po redu, nema nikoga da zaštiti preostali ostareli par, nigde ni policajaca, ni šumara da spreči krađu šuma (cifra je bila zastrašujuća - šta rade ekolozi), nikoga da zaštiti ostale starce. "Kuršumlija se prazni", rekoše.
Šta sve dugujemo što je Staljinu rečeno "Ne": mogućnost putovanja, urbanizam, strani filmovi, pariska moda i svaka druga moda, studentska pobuna 1968, Bitef, Fest, "Bitlsi"...
"Malograđani" na Bitefu. "Građani, vratite se kući", bio je naslov letka deljenog u Atelju 212, kojim se protestuje protiv ulaska sovjetskih trupa u Čehoslovačku 22. avgusta '68.
Na svaki pritisak sovjetskog Ministarstva kulture, ili "nadležnih" da se na Bitefu ne odigra "Misa u A molu" Danila Kiša i Ljubiše Ristića (Mladinsko gledališće iz Ljubljane), ili da se ne odigra "Audijencija" Vaclava Havela, Mira Trailović umela je da odgovori da je "Tito to rešio 1948".
Šezdesetih i sedamdesetih na opaske da Josip Broz farba kosu Olja Ivanjicki je odgovarala: "Samo neka se farba, dok se on farba, farbaću se i ja."
A Bogdan Bogdanović je znao da kaže: "Tito je voleo svilene čarape, i to je bila naša sreća."
Svašta je bilo naša sreća, uopšte bilo je i sreće.
A onda nam se, posle hladnog rata i rušenja Berlinskog sveta Zapad ukazao kao samoposluga, a Rusi kao "naša braća".
I "Mango" i "Zara" i "Ne znam da nađem pare na Kipru" (Mlađan Dinkić) i "duša" (Mira Marković).
Devedesetih, žene koje čekaju po zimi ispred raznih konzulata, po celu noć na štiklama od petnaest santimetara, muškarci koji neprekidno vrte ključevima moćnih, zapadnih, automobila, šverc komerc i šanirana garderoba, preduzeća i banke sa naslovima "internašnal", "edukacija", "Kumrovačke škole" u vidu kurseva u kojima se za par dana može naučiti apsolutno sve, a posebno kako da se predstavite da biste bili zaposleni, "turbo" i "turbo", "dečko koji će je "izvesti", venčanja već pre više decenija venčanih u poodmaklim godinama po crkvama u znak političke podobnosti, oprema za skijanje bez skijanja, kostimi i gaće za kupanje, bez plivanja, satovi, "roleksi" i tako to, patike kao statusni simboli i demonstracija pred decom čiji roditelji nisu u stanju da ih kupe, te će se radije odreći hleba nego patika, školskih odeljenja, popravljenih i "picnutih", jer je roditelj nekog deteta tajkun, dok će oni drugi, gde nema tajkuna, sedeti za "starim" stolicama, kockarnice u školama i kiosci sa brzom hranom čiji vlasnici postaju uticajni u školi, nekadašnje fiskulturne dvorane iznajmljene učiteljima tenisa ili pilatesa, sa vizama i bez viza sve veće provincijalnosti, imitatorstva, podaništva i manjka svakoga autorstva, političkog i estetskog.
Nije to bez, već je sve to bez, sva ta arogancija i inferiornost na istom mestu, koje je zamenilo "mesto govora". Zato je sve zbrka i Carske Rusije, "belih Rusa", Sovjetskog Saveza, Crvene armije, Romanovih, Putina, "carski brate". I samodržavlja. Restauratorskih. Zlato i blato.
Čitava ova stvar je mnogo ozbiljnija. Onoliko koliko je država i suverenitet ozbiljna stvar. Samo, mi smo "mali" i "nejaki" danas i "šta mi možemo", mi se ne zovemo tako kako se zovemo, i baš ne znamo tačno kako su nam se zvali majka i otac, a tek babe i dedovi.
I to sve posle nošenja iskopanih kovčega, iseljavanja i "etničkih čišćenja".
Na Studiju B specijalna emisija o oslobađanju Beograda. Narator kaže: 6. aprila nakon bombardovanja Beograd je osvojen za nekoliko sati. I slučajno zaustavljeni prolaznik na ulici Beograda zna da je otpor trajao desetinu dana. Množe se tekstovi kao da govori neko ko pojma nema ni gde je Beograd, ko govori o nekom drugom, dalekom i do sada nepoznatom. Praznim jezikom, ne znaš je li to neznanje, glupost ili namera. O izložbama i "događanjima" iz Prvog ili Drugog svetskog rata, svejedno.
Misle da se antifašizam i "mejnstrimuje" i "brendira" i "trendira", i "spinuje".
Pogledaj vesti o: Ferrari
