Izvor: SandzakPress.net, 07.Nov.2015, 20:52   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Licemjerna i stereotipna izjava Angele Merkel o Balkanu

Njemačka, Turska – Balkan je svojevrsni „grješni jarac“ Europe, pa se kancelarka tako njime i koristi u ovoj svojoj izjavi. Piše: Davor Gjenero Otkad Angela Merkel u javnosti više nije stroga kancelarka, koja se brine o ekonomskoj disciplini i insistira na čvrstom proračunskom ograničenju, nego je postala „Majka Angela“, i Balkan je postao važnim elementom u argumentiranju njene politike. Naime, na skupu svojih stranačkih kolega, koje se dobrim dijelom teško može jednoznačno >> Pročitaj celu vest na sajtu SandzakPress.net << nazvati „pristašama“, na samom početku studenoga, razlog zašto insistira na tome da njemačke granice ostanu otvorene za migrante objasnila je brigom za Balkan. U svome govoru u Darmstadtu, na konvenciji CDU, rekla je kako je ona, iz straha od novih sukoba na Balkanu i „napetosti koje je prouzročila rijeka izbjeglica“, inicirala nedavnu konferenciju na razini Europske unije o tzv. balkanskoj ruti. Pritom je naglasila da je to učinila zato „jer ne želim da tamo ponovno dođe do oružanih sukoba“. Kako to obično biva s ozbiljno ciničnim i licemjernim izjavama, tako su i ovu mnogi pogrešno razumjeli. U njoj su se prepoznali lideri balkanskih država, koji su se svi požurili javno ustvrditi kako je lijepo od kancelarke to što je postala i „balkanskom majkom“, ali da se ona ipak ne treba brinuti, jer da se oni neće međusobno sukobljavati i da na Balkanu ne prijeti nikakav novi rat. Mnogo je licemjerja u izjavi njemačke kancelarke: prije svega ona nije namijenjena liderima Balkana, nego liderima njene vlastite stranke i stranaka koalicijskih partnerica – CSU i SPD. Balkan je svojevrsni „grješni jarac“ Europe, pa se kancelarka tako njime i koristi u ovoj svojoj izjavi. Predrasuda i stereotip, koji stoje iza nje, lako su prepoznatljivi: mi kultivirani već ćemo nekako riješiti probleme, što ih donosi ova migracijska kriza, ali što ćemo s vječno nestabilnim, nepredvidivim i primitivnim Balkanom. U srcu Europe ne prijete ratovi niti sukobi na granicama, ali što će biti s balkanskim urođenicima, e to je teško predvidjeti. Iz njene izjave može se pročitati i kontekst prebacivanja krivice za krizu. Istina je, Europa se u krizi ne snalazi, kasne zajedničke reakcije, ne uspostavlja se jedinstvena europska vanjska politika, ali o tome zašto je do krize došlo u „pristojnom se društvu“ neće raspravljati. Postoji nada za „jednostavno rješenje krize“, a ona je povezana s balkanskim prostorom. Tursko rješenje krize Taj jednostavni odgovor trebala bi dati Turska, koja bi u toj konstrukciji trebala na sebe preuzeti izbjegličku krizu Bliskog Istoka, Srednje Azije, pa i dijela Južnog Mediterana. Kancelarka Merkel nastoji širiti uvjerenje, koje lako preuzimaju lakovjerni političari, ne samo oni u središtu Europe, kako bi, nakon parlamentarnih izbora u Turskoj, na kojima su predsjednik Recep Tayyip Erdogan i njegova stranka odnijeli uvjerljivu pobjedu i nakon kojih Stranka pravde i razvoja može osnovati Vladu na čelu s Ahmetom Davutogluom, i to bez potrebe za postizbornim koaliranjem, Turska mogla zaustaviti izbjeglički val prema Balkanu. Pitanje na koje kancelarka nema odgovora glasi: zašto bi Turska to napravila, zašto bi na sebe preuzela teret krize, a Europi osigurala status „free ridera“, muktaša, onoga koji ne plaća cijenu krize, a i sam je doprinio njenu nastajanju. Odgovor sigurno ne mogu biti tri milijarde eura pomoći, što ih Merkel u ime Europe nudi kao kompenzaciju za troškove zbrinjavanja izbjeglica u Turskoj. Još manje to može biti nedefinirano obećanje o obnavljanju pristupnog dijaloga Turske s Europskom unijom, ali takvog iz kojeg bi unaprijed „otpalo“ ono što je uvijek do sada bilo definirano kao rezultat pregovora, punopravno članstvo zemlje koja je završila pregovore s Europskom unijom. Ključni događaj u tursko-europskim problemima bila je promjena administracije u Njemačkoj 2005. godine. Za razliku od socijaldemokratske administracije, koja je zagovarala pregovore o članstvu s Turskom i jasnu perspektivu turskog pridruživanja Uniji, Merkel i njene stranke CDU i CSU, odbacivale su perspektivu turskog članstva nakon završetka pregovora. Tom promjenom uspostavljena je nova politička dinamika u Europi, tadašnji francuski predsjednik Nicolas Sarkozy, koji je u mnogo čemu funkcionirao kao osigurač u odnosu na moćnu njemačku kancelarku i nametao svojevrsna ograničenja njenoj moći te djelovao po modelu ustuka i ravnoteže, u pitanju politike prema Turskoj potpuno je podupirao „čeličnu kancelarku“. Deset godina nakon što je Turska sustavno zaustavljana u procesu pridruživanja, pri čemu su u blokadi njena pristupnog dijaloga samo formalno prednjačili Grčka i Cipar, a stvarno ih je pritom podupirala Merkeličina Njemačka, Turska se stubokom promijenila. Erdoganova vlast osigurala joj je golemi rast, uspostavljen je novi model vladavine, Turska je u modelu neoosmanizma, što su ga definirali Erdogan i Davutoglu, afirmirala svoj geopolitički položaj i postala je energetskim čvorištem Europe i u svojim rukama drži ključ europske energetske stabilnosti. Turska je važan partner Amerike, a vješto vodi politiku i prema Rusiji. Europa se prema njoj pokušala ponašati paternalistički, održavati stereotipe i predrasude u politici prema njoj i time je Tursku odgurnula od sebe. Civiliziranje Turske Merkel sada nudi „nastavak pregovora“, koji u njenoj konstrukciji ne bi završili članstvom Turske u EU, nego nekim posebnim statusom, što je za današnju samosvjesnu Tursku ponižavajuće. Ideja je – mi ćemo vas „civilizirati“, odredit ćemo vam pravila po kojima morate voditi svoju državu i svoju ekonomiju. To će biti naša pravila, ali to ne znači da ćete vi postati dijelom „obitelji“. Mnogi u Njemačkoj shvaćaju da je kancelarka Merkel izgubila „common sense“, zdravorazumski pristup u ovladavanju migrantskom krizom, pa zato gubi potporu i na njemačkoj ljevici i desnici, a nije isključeno da bi proces mogao postati posve nekontroliran te završiti ili dramatičnom promjenom njene politike ili odlaskom s političke scene. Teško je nagađati što bi se onda događalo sa „zajedničkom europskom vanjskom politikom“, ali je jasno da bi to bila klima za povlačenje radikalnih rješenja – ne na Balkanu, nego u srcu Europe. U takvim bi uvjetima i njemačka i austrijska granica preko noći postale zatvorene. One se i ovako postepeno zatvaraju, insistiranjem na usporavanju protoka migranata. Europa je taj problem stvorila i ona ga ne smije prepustiti na rješavanje Makedoniji i Srbiji, koje su tek u ranim fazama procesa pristupanja Uniji. Dio europskih političara boji se da bi prebacivanjem odgovornosti za izbjeglice na balkanske države, nečlanice Unije, Unija mogla izgubiti kontrolu nad svojom zajedničkom politikom proširenja, a da bi države, koje na sebe preuzimaju dio europskog problema, zauzvrat mogle očekivati, ali i dobiti, ustupke u pristupnom procesu. Njemačka, doduše, sa snažnom Merkel na čelu, trenutno zagovara usporavanje procesa proširenja, jer se Unija mora početi „restrukturirati“, a migrantska je kriza samo učinila evidentnima slabosti njenih zajedničkih politika. Ne, Angela Merkel nije odlučila postati „balkanskom majkom“, a kad govori o opasnosti od rata na Balkanu sama o tome ne razmišlja. Razmišlja o spašavanju svoje politike i prikrivanju njenih pravih kontroverzi. Kao ni mnogo drugih procesa, balkanski politički lideri niti ovo ne razumiju, pa zato i naivno i nepripremljeno reagiraju. Upravo kao što su neprikladno reagirali jesenas, kad se izbjeglička kriza počela komplicirati, pa je bilo lako stvoriti sliku kao da su sukobi na Balkanu, a ne pogrešne politike Europske unije i njenih najmoćnijih država, generator zajedničkoga europskog problema. Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere. Izvor: Al Jazeera Pogledajte vijest na izvornom sajtu: Licemjerna i stereotipna izjava Angele Merkel o Balkanu

Nastavak na SandzakPress.net...