Izvor: SEEbiz.eu, 21.Jan.2018, 09:55 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ruski oligarsi vlasnici lovranskih vila
ZAGREB - Lovranske vile našle su se u fokusu javnosti kada je Agrokor pod izvanrednom upravom svoju bajkovitu vilu Kameliju (izvorno villa Castello) u Medveji za 8,12 milijuna eura prodao slovačkom investitoru.
Neoromanički Schloss Medvea Agrokor je 1996. kupio od hotelskog poduzeća Liburnija rivijera za tri milijuna tadašnjih maraka (oko 1,5 mil. eura). U renoviranje i opremanje uložio je još tri milijuna DEM: pokućstvo je dao dovesti iz Engleske, a zelenilo i travu iz >> Pročitaj celu vest na sajtu SEEbiz.eu << Nizozemske. Novine su zabilježile da je tadašnji Agrokorov gazda Ivica Todorić od Općine Lovran htio kupiti i jednu malu parcelu kojom bi povezao dvije koje je već imao u svom vlasništvu. Ali to je izazvalo golemo nezadovoljstvo dijela mještana, a tadašnji načelnik Medveje novinarima je rekao da „njima bogataši nisu potrebni“, piše Večernji list.
Današnji načelnik Lovrana Bojan Simonič, međutim, kaže da Todorić nije bio među najbogatijim današnjim vlasnicima lovranskih vila, kao što nije bio ni među prvima koji su shvatili njihovu golemu vrijednost. Načelnik Simonič nije ni siguran tko su oni zaista: nekolicina su među najbogatijim Rusima – vlasnik ruske franšize Dinersa, krupni dioničari Gazproma ili Rosnjefta, zatim liječnici hrvatskog podrijetla vlasnici bolnice u Sjedinjenim Državama, nekadašnji motociklistički prvak i zastupnik Honde za Hrvatsku, tu je navodno i vlasnik Salonita, pa jedan krupni austrijski poduzetnik... Općinskom načelniku imena nisu bitna pa ih tako ni mi nećemo navoditi jer „to su ljudi koji traže privatnost, podmiruju komunalne račune na vrijeme, a za koncesije na pomorsko dobro pred svojim vilama godišnje plaćaju ozbiljne iznose...“
Po čemu je oko 180 lovranskih vila globalno jedinstveni fenomen?
Sagrađene su na prijelazu 19. u 20. stoljeće, u doba Austro-Ugarske, za bogataše i plemstvo, a projektirali su ih i sagradili vodeći arhitekti i graditelji toga doba. Kako u monografiji “Lovran – Turizam i graditeljstvo” piše Mirjana Peršić, “u kratkom razdoblju i na razmjerno uskom priobalnom pojasu, sjeverno i južno od srednjovjekovne gradske jezgre i lučice izraslo je oko stotinu objekata koji na temeljnoj zamisli raskošnog dvorca, uz intimnu građansku kulturu stanovanja, s lokacijom daleko izvan gradskog središta, rađaju reprezentativnu ladanjsku kuću...”
To su “veliki, soliterni objekti, okruženi zelenilom i cvjetnim vrtovima, složenih volumena s velikim prozorima, razigranih tlocrta i različitih krovnih visina, sa široko istaknutim strehama... Prevladava bogata vanjska dekoracija, ističu se razdjelni i završni vijenci, ugaoni istaknuti kvadri, maštoviti prozorski okviri, balkoni i terase zaštićene balustradama te unutrašnja stubišta, široka i reprezentativna”. No zašto baš u Lovranu?
Do sredine 19. stoljeća, objašnjava nam načelnik Bojan Simonić, Opatija je već bila načičkana hotelima. Bila je dobro povezana s Bečom i Budimom, željeznica je došla do Matulja, a dalje je vozio tramvaj, sve do Lovrana. Ukratko, Opatija je postala je ono što danas nazivamo turističkim resortom, a austrougarski bogataši nisu se htjeli miješati s običnim pukom koji ljetuje u hotelima – htjeli su ekskluzivnost i privatnost. Lovran se nametnuo sam od sebe.
Osunčan je popodne dulje nego Opatija, obala mu je položenija, njegovo srednjovjekovno pitoreskno staro mjestašce unutar obrambenih zidina i s kulama bilo je idealno za šetnje, fešte i druženje. Tu je već postojala i neka pomorska infrastruktura, mogla se privezati ili dati popraviti jahta. U Državnom arhivu u Rijeci ostala je dokumentacija o projektiranju i gradnji vila koje su naručili Louise barunica Klein Wiesenburg, Michel Raoult Frappart, Gustav baron von Scharmitzer, Adolf Demes, Nicolo i Camilla Guerra, Joseph Marchal, Marianne Dondon, Marie grofica Blankensterin, Gabriel Schattnfroh, Iginio Persich, Koloman Ödör, Teresina de Persich, Anselma von Stadnitzky, Anderea Rubinich, barun Ernst von Wraniczany, baron Joachim von Brenner, dr. Ludwig Loew i brojni drugi.
Oni su svoje vile nazvali romantičnim ili praktičnim imenima popularnima u ono doba, i svi su nosili predznak villa: Kamelia, Maria, Polonia, Thalia, Ausonia, San Giuseppe, Pepina, Adelina, Bel Fiore, San Rocco, Atlanta, Souvenir, Carinthia, Eugenia, Santa Maria, San Michele, San Nicolo... Neke su vile odmah bile namijenjene da budu hoteli (vila Primorka, Lovrana, danas Klinička ortopedska bolnica), pansioni (vila Celestina), restorani ili kavane (Pricesse), dr. Karl Bettini je naručio gradnju sanatorija. A gdje se pojavila potražnja za arhitektima i zidarima, tu se pojavila i ponuda građevinskih poduzetnika. Austrougarsko plemstvo i novostvoreni bogataši tražili su za Lovran samo najbolje i najpoznatije, a oni su se pak natjecali
