Izvor: Politika, 30.Sep.2006, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Demonski cinizam moćnih
Industrija smrti postala je jedan od najunosnijih poslova u savremenom svetu. U poeziji vera u vaskrsavajuću moć reči jeste vrhunac religioznosti
Đorđo Sladoje (1954), autor zbirki: "Dnevnik nesanice", "Veliki post", "Svakodnevni utornik", "Trepetnik", "Plač Svetog Save", "Petozarni mučenici", "Daleko je Hilandar", "Ogledalce srpsko", objavio je nedavno, u izdanju Zavoda za udžbenike i nastavna sredstva Istočno Sarajevo, novu pesničku knjigu: "Mala vaskrsenja".
>> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << />Ovaj pesnički roman počinje predgovorom (pesma "Prva nedelja"), a završava se pogovorom ("Vidiš li me"). I u novoj zbirci pesama Sladoje je ostao dosledan sebi: interesuju ga "Božji poslovi", naša tradicija i kultura, pravoslavna vera, narodno pevanje, gusle i deseterac.
Bog je svoj posao završio ("Gospod sa sveta skida skelu"). Sve mu je uspelo, osim pravljenje čoveka i ono "nešto od rebra". Zbog Božjeg umora i nesavršenosti sveta ispaštamo i danas?
– U Knjizi Postanja piše da je Bog sazdao čovjeka prema svom podobiju, ali tek nakon što je stvorio nebo, zemlju i vodu, odvojio svjetlost od tame i obavio druge važnije i teže poslove. To pjesničkoj uobrazilji dopušta pretpostavku da je Tvorac već bio umoran, da mu je ponestalo kvalitetnog materijala i da tvorevina nije ispala najsavršenija. Biće da je i čovjeku vrlo brzo dojadilo da živi po božjim zapovijestima. Od praroditeljskog grijeha u Rajskom vrtu prisutna je čovjekova želja da uzurpira Tvorčeve nadležnosti i prisvaja božanske atribute, besmrtnost prije svih. Protivrječna, kentaurska ljudska priroda – majmunska i božanska u isti mah – ta kobna "fabrička greška" ključni je uzrok tragičnih nesporazuma sa svijetom – uvijek i svuda.
Kroz čitavu istoriju "do hrama i do trona" vodili su krvavi putevi. Ništa se nije promenilo ni danas?
– Sa stanovišta pojedinca istorija se doima kao haotičan i besmislen proces razaranja i uništavalja, riječju kao golo nasilje čiju je logiku i krajnji cilj teško odgonetnuti. Jedino se sa sigurnošću može reći da istoriju pokreće grdna mješavina krvi suza i znoja i da se tu ništa bitnije nije promijenilo. Samo su se usavršavale tehnike uništavanja – od manufakture do visoke elektronske i mikrobiološke tehnologije. Tako je industrija smrti postala jedan od najunosnijih poslova u savremenom svijetu. A mitske,religijske i umjetničke predstave tu su da umilostive demone istorije i da njenoj "idiotskoj priči" pribave simbolički smisao i tako nadoknade manjak božanske supstance u čovjeku.
Gubitak nade
Ni Hristova misija nije uspela, iako je sve učinio da pomogne čovečanstvu. Imamo li pravo, posle svega, da se nadamo vaskrsenju, Hristovom i našem?
– Hristova pojava u istoriji čovječanstva predstavlja veličanstven i neponovljiv pokušaj da se ljubavlju, praštanjem i žrtvovanjem iskupe ljudski grijesi i druga nepočinstva. Hristov put jeste put stradanja u ime vjere da je i na zemlji moguće živjeti po božjim zakonima i da se zlo u čovjeku i u svijetu može dobrotom nadvladati – kad već nisu pomogli ni Izgon, ni Potop, ni Zapovijesti...
"Ustani,Lazare" – to je najmoćnija rečenica izgovorena na zemlji. Njen eho neprestano proizvodi mala, svakodnevna vaskrsenja i održava nadu u Veliki Vaskrs!
Zato je gubitak nade težak i neoprostiv grijeh. U poeziji, pak, vjera u vaskrsavajuću moć Riječi jeste vrhunac religioznosti. Jer ne treba nikada zaboravljati u koga Riječ bješe na početku!
Bezbožan smo narod. Ne verujemo ni u šta. Da li nas, zato, stiže zaslužena kazna?
– Nije mi teško, ali ni lako bogme, da se složim sa tvrdnjom da smo mi i malodušni i uglavnom kolebljivi u vjeri. I tu radi naš "vrapčji intenzitet" i neki neobjašnjivi nemar u stvarima crkvenim. Ponekad mi se čini da je još uvijek kod naroda jača žudnja za "lagodnim sirotinjstvom" iz Brozovog vremena nego želja za istinskim duhovnim preobražajem, da i ne govorim o otvorenom, često vulgarnom otporu prema bilo kakvoj religioznosti. Nema srpske protuve koja nije imala konferenciju za štampu, a čim patrijarh zausti, dežurni dušebrižnici odmah graknu kako se crkva opet miješa u politiku iako je odvojena od države. Ako je odvojena od države, nije od naroda i mora da se brine o svojoj pastvi, kao što država na drugoj strani brine o poreskim obveznicima. Surovi eksperimenti kroz koje smo prošli u dvadesetom vijeku, a tu prije svega mislim na ateizaciju, rasturanje sela i pauperizaciju seljaka, to odvajanje naroda i od Neba i od Zemlje u znatnoj je mjeri oštetilo naš duhovni i nacionalni identitet, što se preko noći ne može popraviti. Ali, i u ovom istorijskom mutljagu, u koji smo stjerani sa svih strana, naziru se ohrabrujući znaci – u državnim poslovima, obnovi crkvenog života, u dašku novog patriotizma...
Novi vek, u novom milenijumu, nazivate – karavekom. Biće to još jedan crni vek za srpski narod?
– U karavek su stala stoljeća srpske istorije, ako izuzmemo zlatno srednjovjekovlje i rijetke nemanjićke proplamsaje u bunama i ustancima i kratkim renesansnim trzajima. Dvadeseti vijek, koji je kod nas počeo Principovim pucnjima a završio se NATO-bombma, bio je po zlu, vijek nad vijekovima. I novi milenijum počeo je kao repriza ove krvave "sapunice". Iako je imaginacija zla neiscrpna, ne znam šta bi nam još mogli učiniti, sem ako će da ispunjavaju obećanje onog britanskog vojnog službenika – da će, ako zatreba, Srbe vratiti u kameno doba. Da bi se opstalo u tom surovom, totalitarnom svijetu, najvažnije je,čini mi se, da se Srbija iznutra reintegriše i obnovi svoj zapušteni identitet. Bez toga mi ćemo se, ako već nismo, pretvoriti u jeftinu radnu snagu i frustriranu gomilu potrošača zapadnih nus-proizvoda. Da bi se izbjegle opasne krivine na evropskom putu, trebalo bi možda učiti od onih koji su u Evropu već odlazili. Od Vuka, recimo, iako bi i on danas teško došao do vize, a možda bi i na potjernici završio. Njemu je bilo "lako"da štulom otvara vrata evropskih kancelarija kad je dolazio s punim bisagama. Iako tamo poodavno ne stoluju ni Gete, ni Igo, čak ni Sartr, možda će nas neko jednom upitati – s čime ste došli, šta ste nam donijeli...
Za Srbe ovo je i vek progonstva. Seobe su naša sudbina. Ima li im kraja?
– Seobe, a možda je bolje i tačnije reći progonstva, jesu izgleda naše sudbinsko obilježje i duboka istorijska trauma. Sa juga na sjever, sa zapada na istok,pa opet na jug i zapad – u Australiju, u Kanadu...i tako unakrst i u krug – bez kraja i konca...Ali nepristojno je o seobama govoriti bez Crnjanskog. Ima u "Drugoj knjizi Seoba", koju posebno volim, ono mjesto kad carski izaslanik Garsuli dolazi u Temišvar da Srbe liši vojničkih privilegija i raseli ih po panonskim ritovima i pustarama, da ih kako bi se danas reklo, evropeizuje, demokratizuje i standardizuje. Isakoviči organizuju protest na kome se najsnažnije čuju povici – nećemo da budemo paori! Možda bi taj slogan trebalo i danas uzvikivati pred Garsulijevim nasljednicima – nećemo da budemo paori!
Drina i dalje ne spaja, već razdvaja srpski narod. A na skeli, niko drugi, nego Haron čeka?
– Drina nas vijekovima razdvaja, ali nas još nije razdvojila. Nadam se da će njen razdjelnički vodostaj u budućnosti opadati. Šta god radila, Drina se ljepotom iskupljuje – čudesna rijeka ma s koje obale da pogledaš. Ali, nas ne razdvaja samo Drina nego i šumski potočići i jendeci koje sami kopamo i mulj kojim se svakodnevno zatrpavamo. A Haron, samostalni prevoznik duša sa ovog na onaj svijet, samo radi svoj posao. Njegova je skela najsigurnija i nikad ne kasni. Posljednjih godina i decenija bio je, nažalost, zaposlen preko svake mjere. Ponekad ga zamijeni onaj gluvi Jamak iz Anrićeve "Na Drini ćuprije", što mu dođe na isto. A za rijetke duše koje su to zaslužile pobrine se sveti Nikola.
Postmodernistička instalacija
U istoj kući živeli su Omer Šačić i Krsto Rudan. U ratu, jedino ta kuća nije spaljena. Moraćemo, uprkos svemu, ponovo da živimo zajedno ili barem jedni pored drugih?
– Pjesma "Povratak" na koju se pozivate zasnovana je na stvarnim događijama i ličnostima. Krstova i Omerova kuća prtekla je Drugi svjetski rat i držala se uzgor do nedavno. Ako nije spaljena u posljednjem ratu, "pojeli" su je pregradni zidovi što i pjesma kaže. Nakon svega što smo jedni drugima uradili bilo bi najlogičnije i istorijski najzdravije da živimo odvojeno. Ali, jedan američki ekspert reče onomad da je izmirenje moguće samo na engleskom jeziku. Što znači da ni sada ništa neće biti riješeno do kraja. Ostaće neka postmodernistička instalacija koju će veliki aktivirati kad god im zatreba, računajući sa već provjerenom lakoćom s kojom balkanski narodi kidišu jedni na druge.
Za "svetu enklavu" pesnik, pošto nije priložio glavu, prilaže "dva-tri mutna stiha". Samo se u pesmi mogu sačuvati Lipljani, Zvečan, Štrpce, Ugljari...?
– Eto dokle je došlo – da se za Kosovo otimamo sa onima čiji su najznačajniji spomenici naše crkve i manastiri koje su porušili i popalili uz blagoslov tzv.civilizovanog svijeta. Na djelu je demonski cinizam moćnih koji kaže –takvo je zatečeno stanje, a za to ste vi kao narod krivi. Pošto su godinama i decenijama posmatrali naš nemar, kao da se radi o strnjištu a ne o svetoj zemlji, sad bi htjeli da se dobrovoljno odreknemo Kosova i Metohije, da izvadimo kamen-temeljac i da im ga svečano uručimo. I kad bismo htjeli, mi Kosovo ne možemo dati. Postoji granica ispod koje jedna zajednica prestaje da bude narod i pretvara se u gomilu bez svojstava. To je, u ovom slučaju, granica koja bi Srbiju odvojila od Kosova i Metohije. Kosovo je u poeziji sačuvano, u pjesmi mu je najsigurnije – u epskom desetercu i stihovima Rakića, Pope, Bećkovića, Simovića, Noga i mnogih znanih i neznanih srpskih pjesnika. Ali kome će biti do pjesme ako nam ga, ne daj Bože, otmu.
Hercegovcima, svojim zemljacima, poručujete da Srbiju slave i kada Srbija na njih zaboravi?
– Među hercegovačkim Srbima nema skoro ni jednog, koji je držao do sebe, a da mu je palo na pamet da, pored žive Srbije, po čukama podiže prestonice. A moglo bi se i tamo naći i carskih omeđina i pretendenata na presto. Otuda, iz očevine svetog Save, oduvijek se u Srbiju gledalo kao u spasiteljku. Ta žudnja za maticom nije jenjavala bez obzira na to kako je na nju odavde uzvraćano. Bivalo je i biva da Srbija ne zna šta će ni sa svojom mukom, a kamoli sa našom ljubavlju. Bilo kako mu drago – tek niko nema pravo da nam duhovni prostor svodi na "beogradski pašaluk", da ne kažem na "krug dvojkom", niti da kulturni i književni saobraćaj preusmjerava samo na južnu prugu. To su opasne, provincijalne ideje koje vode u dukljanizaciju Srbije. Na drugoj strani, jednako su nezdrave i ambicije Dinaraca da budu otpravnici na svim srpskim prugama.
--------------------------------------------------------------------------
Netruležne jabuke
Kovčeg u kojem su mošti svetoga Save
Poneli na lomaču one daleke zime
Neznano kako dospeo je u ruke
Nekakvog trgovca Pljevljaka inoverca
Našav se u čudu ne znajuć šta će s njime
Ošamućen i zbunjen vrelom belinom celca
On je u kovčeg potrpo ko u slamu
Rahitične kruške i ranjene jabuke
Koje se stoci daju
Tu one naglo prestaše da venu
A po mirisu i čudesnome sjaju
Što je izvirao iz podrumskog mraka
Nagrnu silan narod ne pitajuć za cenu
Bože kada bih mogo poput tog Pljevljaka
U škrinji mirotočnoj u svetlom povesmu
Gde još tinjaju kruške i one jabuke rude
Da čuvam reči za pesmu!
A posle – kako bude
Đorđo Sladoje
Zoran RADISAVLJEVIĆ
[objavljeno: 30.09.2006.]
