Izvor: B92, 11.Avg.2008, 14:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ono što je jednom bilo
Preuzeto iz magazina BH Dani
Došli mi u posjetu Taras i Gregor, moja dva mala rođaka koji žive u Kanadi. Gregoru je deset, a Tarasu petnaest godina i glavni razlog njihove posjete je Lollapalooza, trodnevni rock festival koji se odvijao u velikom parku u centru Chicaga. S 250.000 drugih posjetilaca slušali smo Radiohead, Gogol Bordello, Rage Against the Machine, Wilco i veliki broj kenjkavih, bijelih bendova koji svoju depru opjevavaju u dosadnim ali iskrenim pjesmama. Zadnji >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << nastup na festivalu su imali Nine Inch Nails, čije se ime može prevesti kao Ekseri od 22,86 centimetara i čija muzika sadrži dosta rike, željeza i pjevačke, a i šire, nesreće, plus zasljepljujući light show.
Uprkos svom tersluku, sve sam ja to junački izdurao: i riku, i željezo, i vrućinu, i prašinu, i kenjkanje, i istetoviranu američku omladinu, i smrad marihuane, i korporativni sponzoraj, i obeshrabrujući spektakl uzaludnog mladalačkog ushićenja. Ali me je taj zadnji nastup slomio.
Stajali smo pored grupe obožavatelja popularnih Eksera, koji bi, čim bi prepoznali neku voljenu pjesmu, skočili kao ošinuti i zaplesali u ludom ritmu nesreće. Dobro i to: i čiko je bio mlad i odljepljivao se od poda Doma mladih ljepljivog od znoja i piva u slavu nekog zajebanog benda; i čiko se nekad znao s društvom skroz otkačiti i dovesti se u stanje u kojem je sve svakome nevjerovatna šega; i čiko je nekad mislio da nijedan život lišen mogućnosti da se dokuče ekstremi - npr. ekstremna rika, željezo i nesreća - nije vrijedan življenja. Sve ja to razumijem - i čiko je nekad bio budala. Ali ono što me je izluđivalo jeste to što su gorespomenuti omladinci svaki svoj ples svako malo prekidali kako bi ga isfotografisali. Svaki put kad bi ushićenje dostiglo izvjestan nivo, uperili bi u sebe svoje digitalne fotoaparate - koje ni u jednom trenutku nisu ispuštali iz ruku - i uslikali se. Onda bi, samo nekoliko trenutaka kasnije, gledali slike sebe ushićenih i ushićeno komentarisali.
Njihovo iskustvo plesa ni u jednom trenutku nije bilo stvar po sebi - svakih nekoliko trenutaka su morali istupiti iz tog iskustva kako bi digitalno potvrdili njegovo navodno postojanje. Mladalačka radost je bila potpuno nerazdvojiva od slika mladalačke radosti - zapravo, postojala je isključivo u obliku slika. Ni u jednom trenutku omladinci nisu bili sami sa sobom pošto je u svakom trenutku istovremeno bila prisutna njihova slika sebe. Niti su bili sami s bendom - što je iluzorno zadovoljstvo kojeg se ja sjećam da sam iskusio na mnogim dobrim koncertima - dijelom i zato što su Ekseri na bini, udaljenoj bezmalo dvjesto metara, izgledali mnogo manji od 22,86 centimetara, ali su zato bili ogromni na ogromnim ekranima iznad bine.
Drugim riječima, kad bi u svom ushićenju slikali bend koji ih je dovodio na ivicu digitalnog orgazma, omladinci su slikali sliku benda na ekranu.
Čiko ih zamišlja kako u nekoj dalekoj budućnosti - što je u digitalnom svijetu najviše hefta dana - gledaju te slike s koncerta i retroaktivno, posredno, dvodimenzionalno proživljavaju iskustvo koje nikad nisu proživjeli. Sve je manje stvari koje zaista postoje.
Pored koncerta, odveo sam Tarasa i Gregora u veliki Akvarijum u Chicagu, znan kao Shedd. Shedd ima delfine, i kitove, i ajkule, i bogove, i lomove. Čim se uđe, nabasa se na okrugli akvarijum koji predstavlja podvodni život u Karipskom moru. U tom djeliću Karipskog mora raznobojne ribe beskonačno plivaju ukrug a da im nikad ne padne na pamet da se međusobno pojedu. Usred te podmorske idile, kao i u istinskim dubinama Kariba, pluta ronilac koji iz kontejnera hrani zainteresovane ribe i koji u masci ima mikrofon, kako bi publika, koja sve to neprestano bilježi svojim digitalnim fotoaparatima, mogla čuti direktan prenos njegovog susreta s čekićastom ajkulom.
U dijelu Akvarijuma posvećenom Amazonu crno-bijele tačkaste raže se donjom stranom lijepe za staklo, pa im se mogu vidjeti usta, nalik, da prostite, na zubati šupak.
U nekom drugom dijelu fiktivnog vodenog svijeta, na lažnom kamenju, iza debelog stakla stoje pingvini, pasivni kao fizički radnici koji čekaju da ih neko odvede na građevinu. Morski konjici nevjerovatnih oblika plutaju u cilindričnoj posudi, dok oko njih sijevaju blicevi, iako na svakom zidu stoje upozorenja da blicevi štete svim tim nevinim stvorenjima, od kitova do konjica.
U okviru postavke posvećene koraljnom grebenu neka nevidljiva mašina proizvodi talase koji se valjutaju preko lažnih stijena, sve u slučaju da neka od podebele djece podebelih roditelja iz predgrađa nikad u životu nisu vidjeli talas.
U svakom datom trenutku, svaki izložak je izložen paljbi bliceva.
Posjetitelji se cale ispred akvarijuma kako bi se uslikali s mrzovoljnim pingvinima ili zbunjenim koraljima, inače im niko ne bi vjerovao da su bili blizu pingvina ili koraljnog grebena.
Pored znakova koji upozoravaju na štetnost bliceva (za koje niko, čak ni osoblje akvarijuma, ne haje), stoje informacije o životu na koraljnom grebenu, koje uključuju i činjenicu da su mnogi grebeni, kao i mnoge podvodne vrste čiji su primjerci izloženi u Akvarijumu, krajnje ugroženi - još malo pa ih neće biti. Nestaće, vjerovatno, zbog globalnog porasta temperature vode ili zbog zagađenja ili zbog nekog nezamislivog kijameta.
Ostaće nam samo simulakrumi, makete svijeta i milijarde njihovih digitalnih slika. Svijet, stvarnost, priroda, a onda i istina, iskustvo, bitak, ono što na zid baca sjene ne samo da sve manje postoje nego su sve više i više izlišni. Šta će nam Ekseri ili ples ili koraljni grebeni kad imamo slike, jer slike - a ne materijalno postojanje - sadrže istinu, iskustvo, i bitak, i bogove, i lomove. I možda nove generacije mogu bez stvarnosti, svijeta i prirode, ali čiko je navikao i već odavno osjeća nostalgiju za svijetom, za onim što je dosad postojalo. I možda ću zato u nekoj budućnosti, možda one tamo hefte, Tarasu i Gregoru pričati nostalgične priče o svijetu koji je čisto i materijalno postojao, o onome što je jednom neosporno bilo, o tome kako sam jednom u Crikvenici pecao na rivi i uhvatio onu ružnu ribu koji su svi zvali "balavac" i koja mi je, nakon što sam je skinuo s udice, iskliznula iz ruke, pa mi poslije niko nije vjerovao da sam je uopšte bio uhvatio.
