Intervju Vlada Ilić: Poredak ljubavi

Izvor: NoviMagazin.rs, 17.Mar.2019, 21:51   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Intervju Vlada Ilić: Poredak ljubavi

Žena do mene se porađa. Čuju se bubnjevi – nekakav iskonski zvuk puni prostoriju. Svi postaju plastelin koji seku ovi razdirući zvukovi; zavijaju i žene i muškarci; urlici se množe u mumlanje i vrisku, čuje se topot i pljesak. Jako, neizdrživo, do svrabeži krvi i velikog praska

Piše: Jelena Aleksić

Rođeni smo u tri dana. Oni su bili sinovi moje baba-maćehe, ali smo bili toliko dlakavi i ružni, da su sestre >> Pročitaj celu vest na sajtu NoviMagazin.rs << u bolnici odmah shvatile da tu ima “neka tajna veza”. Predrag i Nenad su dobro napredovali, pa su pušteni kući kao i sve druge bebe. Ja sam ostala u inkubatoru učeći svoju prvu lekciju – kako se boriti za život.

Dok su nas još mogli sapeti, išli smo u selo i tu se s Predragom i Nenadom do bez daha igrali na seoskom putu i kokošinjcu, u kukuruzu i malinama, gacajući po blatu, jarugama i strnjini uglavnom bosi, pocepani i prljavi. Nagovorila sam ih da tražimo iglu u plastu sena, pošto sam negde čula da to postoji. Pravili smo indijanske kućice od šaše, operisali mačke i po vasceli se dan svađali oko jednog jedinog bicikla na nas četvoro. Dok se strašna Radojkina ruka ne dohvati pruta, pa udri. Sve izuzev Danijele jer je, zaboga, najstarija.

A onda sam, ne znam kako i ne znam kad, sve to zaboravila. Predrag i Nenad su postali samo rođaci sa sela koji povremeno svrate, zgroze se nad tim gradskim životom punim duvanskog dima, laži i foliranja i odu za svojim tihim seoskim životom pravednika. Bez imalo preterivanja. Ako bi me neko upitao šta je to poštenje, ja bih rekla – Predrag. Šta je istina – Predrag. Šta je pamćenje – Predrag.

Jer, taj je pamtio. Ako smo svi zaboravili Radojkine batine, on nije. I nikada joj nije oprostio. Ni nekoliko dana pred smrt, dok sam ga gledala u oči i bez reči molila da im oprosti, nije im oprostio. A kako bi? Bile su to teške, strašne šibe kojima je udaran celog života. Pomilovan, pohvaljen, zagrljen – jednom ili nijednom za njegova veka.

Ali, ja sam bila tu. Kada je pre tri godine posle druge operacije tumora na mozgu bilo jasno da neće izaći na dobro, otišla sam u Valjevo. I odlazila sam u naredna tri meseca, bar dva puta nedeljno. Predrag je venuo kao pile bez toplote. Nestajao.

Sve ređe je bio prisutan, svestan šta mu se događa. Činila sam sve da tako ostane. Sestra i ja smo se redovno pred njim svađale koju više voli, tražeći da nam kaže. Posle smo se svi navodno svađali shvativši da ga to zabavlja jer smo se tako pravili da mu nije ništa dok sam ga u lucidnim trenucima ubeđivala da samo ima temperaturu i da je i mene tek juče prošao virus.

Bio je srećan, začudo. U vreme halucinacije ispitivala sam ga gde je, a on je često bio u šopingu sa mnom i mojom sestrom ili u Beču Ali je često bio i u bolničkom krevetu, ispod nekakve gvozdene trake koja ga melje.

I topio se, tu pred našim očima, ne puštajući moju ruku. Kad više ništa nije mogao da pomeri, znao je da moju ruku prinese svojim ustima i ljubi je. Nekoliko dana pred smrt više ništa nije izgovarao. Naučila sam ga da mi namigne. To je bio naš znak, da je život tu i da ima nade.

Poslednje noći sam spavala s njim u krevetu. Prethodno su ljudi iz hitne rekli da je kraj blizu.

Predrag je umro sutradan, a ja nisam zaplakala. Ni tada ni nikada posle. Ni na film, ni na nepravdu, ni na sreću. Ni posle redovnih psihoterapija na koje sam godinama odlazila. Ni posle gubljenja posla. Ni posle noćnih mora. Nikada.

A onda sam nedavno stigla na Poredak ljubavi Vlade Ilića. Kolektivnu terapiju o kojoj sam znala sve ili sam bar mislila da znam. Na uvodnom predavanju Vlada je govorio o kolektivnom nesvesnom, duši koja pamti i modelima koje ponavljamo nesvesni da smo duboko ukorenjeni u probleme svojih predaka. Malo Junga, malo Helingera, malo njegove lične harizme koju priznaje moj promišljajući um, ovaj čovek zaista poseduje. Dakle, racionalno dokučivo uz prethodno znanje o psihoanalizi  –  uvodno predavanje bilo je pomalo i dosadno.

Prvi dan terapije bio je prilično intenzivan – u mom slučaju isključivo umno. Trebalo je proveriti Vladin autoritet, istinitost onih koji na moje oči urlaju od nekakvih nevidljivih bolova, sreću devojaka koje se penju po gredama na splavu, dubinu ludila onih što kmeče, urlaju i sikću, a naročito ljubav svih ovih ljudi koji se na moje oči grle bezuslovnom ljubavlju. Poneki vrište, neki se trzaju slično Dostojevskom koga je kosila epilepsija, moja se sestra najednom počela kačiti tom čoveku oko nogu, ljubeći njegove pantalone. On je čupa za kosu. Žena do mene se porađa. Čuju se bubnjevi – nekakav iskonski zvuk puni prostoriju. Svi postaju plastelin koji seku ovi razdirući zvukovi; zavijaju i žene i muškarci; urlici se množe u mumlanje i vrisku, čuju se topot i pljesak. Jako, neizdrživo, do svrabeži krvi i velikog praska. Kraj prvog dana terapije – zagrljaji, meditacija i poklon. Ovde se neguje specifična kultura poštovanja bića preko puta, koje zaslužuje naklon kao izraz poštovanja i zahvalnosti.

Celog tog dana pokušavala sam sebi racionalno da objasnim šta se to događa pred mojim očima; da dokučim da li svi ovi ljudi, uključujući Vladu i njegovu prelepu mladu ženu, malo “lažuckaju”, osećajući navodno tuđe bolove. Da li su ovi ljudi koji preda mnom padaju u nekakav kolektivni trans “zbor ludaka”, što bi rekao moj pijani otac, ili su to trenutno “najnormalnije duše” koje sam srela u poslednjoj decenije? Pitanje koje je odzvanjalo očito je dovoljno jako da me celog tog dana skoro niko nije birao na scenu. Bila sam i figurativno i stvarno samo posmatrač.

Nedelja, 03.03.

Još jedno jutro na Duvanu (na splavu) sa grupom Vlade Ilić. “Samo da me ne biraju”, mislim se. “Očito je da ja to ne osećam”.

A onda me je Vlada uzeo za ruku. Postavio na pod kraj tri žene koje su ležale kao mrtve. Počele su da me bole noge. Znala sam da i njih bole. Nekakva utvara se oko nas okretala poput hijene ne bi li nam uzela noge…I tu ću stati.

Reći ću da sam tog dana isplakala sve one suze koje su sa Predragom, mislila sam, zauvek nestale. I bile su tako lekovite, tako slatke, suze od kojih ne otiču obrazi, suze od kojih raste duša, a naročito hrabrost. Suze koje zalivaju ljubav iliti “ljubav koja ima budućnost”, kako voli reći Ilić.

Čime mi to ovde komuniciramo, pitam ga, kasnije u razgovoru? Bez reči, bez ikakvih saznanja o drugom, mi živimo tuđe bolove do katarze. Kako je to moguće? Šta je ovo?

“Komuniciramo emotivnom inteligencijom, a to je mnogo šire i mnogo dublje nego što možemo da zamislimo kognitivnim sistemom razmišljanja”, odgovara Ilić, gledajući me duboko u oči.

Ovaj čovek blagog osmeha nije jedinstven po harizmi niti po toploti koju širi. To mu je posao, reći će moj racionalni um –  da bude strpljiv, staložen, topao i razborit. Ipak, ovo je čovek koji je u danu spasao 70 duša. Čovek koji je svaku poveo za ruku do najdublje provalije sopstvenih strahova, vrativši je umivenu, oživljenu i ozdravljenu u svega dva dana. Nekada i 15 minuta. A za to su mnogim terapeutima potrebne godine. Istine radi, recimo da Vlada ima božanstvenog pomagača – Sunčevu svetlost – Jelenu.

Za neverne Tome kao što sam ja, važno je još jednom pročešljati njegovu biografiju – čisto kao utvrđivanje gradiva o tome šta nam je taj čovek na sopstvenom primeru pokazao. Sa 18 godina krenuo je na prvenstvo Srbije u karateu, bio je favorit. Nažalost (ili na sreću), doživeo je tešku saobraćajnu nesreću, a onda i kliničku smrt. Rečeno mu je da zaboravi na sport, a da će u najboljem slučaju hodati na štakama. Zaboravio je samo na štake, a sve ostalo je nadolazilo. Diplomirao je germanistiku na Filološkom fakultetu i otišao u Nemačku, gde i danas živi. Završio je postdiplomske studije i postao jedan od direktora u Audijevoj akademiji, tako da je usred Nemačke bio pretpostavljeni profesorima nemačkog jezika rođenim u ovoj zemlji.

Dakle, ostvaren u profesionalnom i finansijskom smislu, obreo se na seminaru kod rodonačelnika metode Porodičnog rasporeda Berta Helingera. I tako je pre 20 godina počelo njegovo putovanje od učenika do učitelja.

Već više od decenije Poredak ljubavi priznat je u Srbiji od Ministarstva zdravlja kao metoda tradicionalne medicine, a Vlada Ilić seminare drži u Crnoj Gori, Kanadi, Hrvatskoj, Bugarskoj, SAD-u, Rusiji… No, oni su nešto drugačiji od onih koje je Vlada godinama izučavao sa svojim profesorom. Uz tradicionalna drevna znanja, transakcionu analizu, hipnoterapiju, geštalt psihologiju i razne druge oblike grupne terapije, Poredak ljubavi koji danas učimo i živimo kod profesora Ilića nadograđena je verzija ove metode jer Vlada uvodi paralelne radove, tradicionalne elemente šamanizma sa dobošem, derviške plesove…

Nije li ovo jedina kolektivna terapija u kojoj se niko nikome ne predstavlja, ne ispoveda lični problem, a opet, sve se reši mimo njega, a u njegovu korist?

“Ova terapija jeste jedinstvena po tome što se minimalno verbalizuje, ali se ne bih složio s vama da se sve odigra mimo onoga čiji se problem rešava. Na delu je jedna od osnovnih ljudskih sposobnosti, na osnovu koje na telesnom i osećajnom nivou mogu da se dožive iskustva i osećanja drugih ljudi i dođe u posed spoznaje i znanja o njima iako se pre toga nije raspolagalo apsolutno nikakvim kognitivnim informacijama”, reći će Vlada, čovek koji izrazito poštuje reč. Govori odmereno, promišljeno i polako, čekajući da do sagovornika dođe svaka izgovorena reč.

“Ovde dolazimo u dodir s nečim velikim. Otvaramo portal informacija i ulazimo u polje univerzalnog znanja, koje je direktno povezano s našim kolektivnim, odnosno familijarnim nesvesnim”, kazuje polako, shvatajući da mi nije najjasnije o čemu govori.

“Vratimo se na tvoj primer. Rekla si da su te bolele noge. Ti verovatno misliš da je to zato što smo radili rad osobe koja ima probleme s nogama. Prepustivši se osećaju, mi bivamo obuhvaćeni univerzalnim znanjem i dolazimo do informacija s kojima ne znamo šta ćemo. Gubimo sopstveni identitet i preplavljeni smo bolom u nogama, ili osećamo strašnu tugu, ili neočekivanu radost ili bes... U trenutku kada si ti vrištala, osećala si bol predaka osobe čiji smo rad radili jer su oni najverovatnije pogubljeni odsecanjem nogu. Ispostavilo se da je u nekoliko navrata u ovoj porodici bilo sukoba religija, što svedoči o pogubljenju većeg broja ljudi i uglavnom su ostajali bez nogu. Podsetiću te da smo u ovom radu učestvovali svi. Zašto? Zato što je naša junakinja pitala o svojoj bolesti? Ne. Zato što se pitala o pronalaženju partnera, a to je ono što svima treba i bukvalno svi su bili na sceni sa svojim strahovima ili nadanjima. U prevodu, kad god smo tu i medijum smo za tuđe emocije, mi čistimo i sopstvenu dušu”, podvlači Vlada dok gleda kako upravo shvatam da su me noge bolele toliko jer sam kroz ovu divnu ženu dotakla sopstveni strah od moždanog udara, odnosno invalidskih kolica.

Svojevremeno, sa manje od 35 uradila sam toliko analiza kako bih shvatila da li sam blizu šloga da mi je danas čitava jedna fioka puna papira sa doktorskim potpisima koji se uglavnom svode na – nije ti ništa. Nakon i pre toga, nikada nisam otišla kod lekara.

S Vladom dalje razgovaram o organskoj hrani, pitam ga nije li utopista što tvrdi da pojedinačna promena vodi kolektivnoj; tražim da mi ponovo objasni kako je shvatio za sukobe religija u radu one žene, željno slušajući taj meditativni glas koji mi sve vreme zapravo govori da je život blagoslov.

“Ovaj život je nešto najdragocenije što nam je dato. Moramo to znati, shvatajući istovremeno da je jednako važan i život svakog drugog, odnosno našeg deteta. Rad u polju poretka ljubavi orijentisan je ka rešenju i podvrgava se prirodnim porecima i zakonitostima koje deluju unutar porodice. Povreda tih zakonitosti može da dovede do teških patnji i bolesti, a njihovo ponovno uspostavljanje – do isceljenja. Podvrgavanjem tim prirodnim zakonomernostima i prepuštanjem energetskim procesima u službi života doseže se ljubav, koja postaje odlučujuća i noseća snaga porodice”, reći će otac šestoro dece.

Naravno da sam za kraj pitala za poruku za čitaoce, ali umesto nje nudim vam ovaj intervju – ispovest kao dokaz sopstvene hrabrosti i Vladine snage. Snage Poretka ljubavi.

Nastavak na NoviMagazin.rs...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta NoviMagazin.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta NoviMagazin.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.