Izvor: Politika, 12.Sep.2013, 17:15 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Zapis u pijesku
Prolazi ljeto i desiće se ubrzo da niko od nas neće biti u Izraelu barem nekoliko dana, tako da sam počeo da brinem kako li će, i hoće li moći, ova zemlja da podnese taj hendikep.
Jer, nikada u ovih 18 godina, od trenutka kada smo nas četvoro nakon „brodoloma” isplivali na ovaj „Rt dobre nade”, nismo ostavili naš novi dom bez bar jednog „čuvara”, da se nađe - za svaki slučaj.
A moralo se i raditi. Kako su nam deca odavno odabrala svoje puteve, >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << nemamo ni nas dvoje previše šta čuvati, ono što nam je preostalo isuviše je naše, lično, tako da nikome ni na pamet ne pada, kada bi čak i mogao, da nam to uzme, otme, ili ukrade.
U skladu s tim, i našim ograničenim mogućnostima, već treću godinu zaredom nas dvoje - ključ u bravu, prtljag na rame, i hvatamo se puta. Hrlimo Zavičaju, ne zaboravljajući i ne odričući se starih navika, do posljednjeg daha.
Dok ona skoro dva mjeseca pre puta obilazi i najzabačenija mjesta gde se nešto kupuje i prodaje, birajući skromne poklone za naše najbliže, i zadovoljavajući svoju strast za „motanjem po trgovinama”, ne preostaje mi ništa „pametnije” od izazovne i raskošne plaže na kojoj svako jutro razmišljam o svom davnašnjem snu o životu u nekom primorskom gradiću.
Gledam jutros rano, ležeći, tako, na leđima, u nebeski azurno plavi svod iznad ašdodske plaže, na kojem se, tamo negde prema egipatskoj strani, bjelasa poput oblačića, u čast ramazana valjda, načeta polovina Mjeseca, iako je odavno svanulo a sunce više od dva sata žuri ka svome zenitu.
I kažem sam sebi; „j***š snove koji se ostvaruju u bunilu” ...
Dok smo, onomad, putovali jednom godišnje po pet, šest sati, nerijetko i više, do mora, sačekivali ili zaticalio na odredištu sve one druge i drage, sa kojima smo skoro cijelu godinu planirali zajednički odmor - to je bilo nešto.!
To je bilo nezaboravno!
Ne samo zbog mladosti, jer su u to vrijeme i starci bili mnogo srećniji od ovih današnjih.
Sada, kada se spremam da sa mora putujem na odmor, preplanuo i skoro ostario, radost susretanja sa svima onima koji su „pretekli”, neće, znam, izostati, ali, ne stidim se priznati - sve je bilo drugačije sa snovima...
Svi još, ipak - nisu potrošeni, a svako od nas bi trebao imati u rezervi, onako samo za sebe, bar po jedan mali, lijepi san koji će neprestano i u nedogled sanjati.
Svoj sam jutros zapisao u pijesku na plaži, svejedno to, ovde - niko ne razumije.
Aleksa Blagojević,Izrael
objavljeno: 12.09.2013
.jpg)
