Izvor: Politika, 11.Dec.2007, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Nova Otadžbina
Došla sam u Ujedinjeno Kraljevstvo 30.05.1999. Iza sebe sam ostavila domovinu Hrvatsku (ili je ona ostavila mene) i otadžbinu Srbiju, u plamenu. Došla sam puna gorčine, gnjeva i cinizma. London me dočekao raširenih ruku.Kao i svakoga.Veliki grad. Najveći. Najljepši. Posle Beograda, naravno.
Kako sam zavoljela Beli Grad (BG) na prvi pogled, kad mi je bilo samo 12 ljeta, tako sam na prvi pogled "pala" i na London.Možda zato što dosta sliči Beogradu.
Živim >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << u gradu sa više od 7 miliona duša.Svih rasa, boja kože i vjerskih ubijeđenja. Nema šta nema. Grad u kom svatko može naći dom. Koji pruža neograničene mogućnosti. Veliki, u svakom pogledu. Grad u kojem će svatko pomoći izgubljenom turisti, u kojem 24 sata možete naći sve šta poželite. Od muzike, teatra, izlazaka, najnovijih filmova...Svega po malo. Prava metropola.
London nije savršen. Ne! Ali je uzbudljiv, vibrantan, pun života svih 365 dana u godini. Ovdje nikad nije dosadno.
Ja živim u sjevernom predgrađu Londona koje se zove Enfild. Fino, midl-klas mjesto. Tipično engleski. Sa ulicama u kojima su sve kuće iste, sređene. Sa puno zelenila, cvijeća, parkova.
Srba u Londonu ima oko 40 hiljada. Tako barem kažu. Imamo prelijepu crkvu Sv.Save u Ladbrouk Grouv. I tipično smo srpski "raštrkani" po uvjerenjima, geografskom porijeklu i prošlosti. Za neke drugi svjetski rat nije još završio. Za mene odavno. Ovo je 21.vijek.
Srbi su neorganizirani u političkom smislu.Ali ne i u dobrotvornom. Tu smo solidni. Brinemo za otadžbinu i pomažemo zajedno sa engleskim prijateljima.
Englezi kao narod su fini. Fama je da su hladni. Mislim da je to greška. Oni samo ne pokazuju toliko emocije. Nisu stegnuti kao mi za porodicu, djecu. Žive i puštaju druge da žive. Djeca odu iz gnijezda rano. Od njih se očekuje da žive samostalno. Ne ko mi.
Vole pomagati. Naučeni su da pomažu, od malena.U školi se djeca uče da onaj ko ima ima obavezu da pomogne onog što nema. A i lako je davati kad imaš.Odvajam običan narod od vlasti.
Englezi vole dobru hranu, fudbal i pivo. Tim redoslijedom. Dobri su muževi (ha,ha,ha), kuvaju, spremaju i ne postavljaju suvišna pitanja. Žene ne vole raditi i nisu "domaćice".
Socijalni život vode u pabu. Uz hranu i piće i priča lakše "teče". Ne zabadaju nos tamo gdje ne treba. Zahvalni su na gostoprimstvu (pogotovu našem) ali se ne petljaju u privatan život. Izuzetno su tolerantni i prijemčivi za tuđe. Veliki putnici i najbolji turisti. Kojim god jezikom pričate ovdje ste dobrodošli.
Danas, 8 godina poslije, gnjeva i gorčine kod mene više nema. Ova divna i velika zemlja me naučila da različitosti mogu i treba da idu zajedno. Naučila me da oprostim i prihvatim. Greške tuđe i svoje sopstvene. Ovaj veliki prelijepi grad pokazao mi je da se i različitosti mogu voljeti. Bez većih problema! Od "provincijskog" djeteta postadoh "svjetska" žena (malo sarkazma). Mora se. Iz ove perspektive naš "tamni vilajet" izgleda mali i još tamniji. A sve naše svađe glupe i beznačajne. Svijet je tako veliki a mi tako mali u njemu...
Zato ja danas Hrvatsku nosim, od rođenja (rođena i odrasla u njoj), u korijenima. Bezrezervno! Srbija je u mojoj DNK-kodirana zauvijek!
A Velika Britanija mjesto u mom srcu ima zaslugom! Pružila mi je dom, zaklon u najgorim trenucima mog života. A to se ne zaboravlja!
Cinizam je ipak još uvijek tu. Oni koji su doprinijeli da ostavim dom dali su mi dom. Oni koji su me bombardovali dali su mi sklonište. Šta je život! Tako ja danas imam tri doma, tri domovine. I sve tri su podjednako voljene. U koju god idem vraćam se kući.
Sandra Tomić, London, Velika Britanija
[objavljeno: 11.12.2007.]
