Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 23.Dec.2018, 04:42 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ljubomir Živkov: Vaspitne mere
Batine su se odvajkada delile na one koje su za trenutnu dobrobit jačeg, i na one koje će slabijem biti od dugoročne koristi, da usavrši i on svoju narav. Ima negde kod Dikensa, da državni činovnik, koga je nešto razbesnelo u kancelariji, izlazeći zastane i bez reči ošamari nekog mladog zaposlenog koji je po službenoj dužnosti dreždao pored vrata, a poslužio je nadređenome da se ovaj kurtališe besa - sam Bog poslal pisarskog pomoćnika, tako munja pronađe brest na utrinama, a >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << izgledalo je već da grom neće imati u šta da udari.
U pozno poslepodne, jednog dana među danima ravnice, Šula Stariji dobio zelenom toluzinom batine od svog mentora. Te je godine, možda na sredokraći dva svetska rata, bio bojtar, a nakon obuke, ako se pokaže kako treba, dobiće i sam čin čobana. Udarac toluzinom, mada ume ona da zamašna, nije opasan i nije mnogo bolan, udarani se naravno sagao, zgrčio, ali ono što ga je potkačilo po potiljku i po leđima uvredilo ga je, zabolelo ga je što kaznu nije ni razumeo, nije joj prethodila nikakva vakela ni pcovanje. Frtalj sata docnije pita ga učitelj: „Jel znaš zašto sam te tuko?“ Šula još jeca: „Ne znam, Baca!“, a Baca će mirnim glasom, pomalo već načetim od silnog popušenog švercera, zadovoljan što je neminovna obostrana neprijatnost iza njih: „Da bideš čovek, ko i ja!“
Smatralo se da zort od starijih, od onih koji su viši po činu, ukratko od onih koji su jači, za dobrobit samog pitomca mora biti blagovremeno i po mogućstvu duboko usađen. Baca je, biće, i sam svojevremeno prošao kroz sličan pedagoški proces, a to je moglo biti na razmeđi vekova, devetnaestog i dvadesetog; i džandari su mogli da ti usred sokaka udare dvadeset pet po turu, a da nisi napravio ne znam kakav izgred, jer je u opštem interesu bilo da se zna kako u selu ima nekog ko u ime kajzera pazi na red, mir i disciplinu; učitelji su dugo imali prut kojim su udarali pecke, kažnjenik je bio dužan da pokorno podastre oba svoja prestupnička dlana, da se bol i poniženje ravnopravno i simetrično raspodele.
Prut bi potom mirovao na katedri, rame uz rame sa zelenim, tvrdo ukoričenim dnevnikom, i već na času zemljopisa prut bi se prometnuo u pokazivač: njime su učitelji pokazivali kako se prostiru venačne planine, ne venčane, kuda streme rečni slivovi i gde se nalazi naša žitnica, Panonska nizija, o kojoj jedna Švajcarska, može samo da sanja; pokazivač je mapu Jugoslavije okačenu o crnu tablu naročito štitio od đačkih prstiju, da je ne umaste, pa je i izvedenima na tablu dato da njime rukuju, u desnom gornjem uglu ponosito je stajao Banat, izdužena šubara, nije nam bilo baš pravo što Banat imaju i Rumuni, a nismo znali koliko je malo falilo da i mi idemo u rumunsku školu, i da nam zavičaj bude u krajnjem levom ćošku naše voljene mape!
Farkaždin nije imao ludu sreću da bude na karti FNRJ, ali je, zapadno od Perleza, naše opštine koju su Farkaždinci zvali Moskva, i blizu mesta di se pruga najviše približava Tamišu, ipak stajala masno-blatnjava sjajna mrlja, veličine ondašnje metalne banke: tu je ko zna koliko puta, kad učitelji nisu tu, bio zaboden prst potcenjenih, koji su sebi i drugima, još nesnađenima i mlađima, gordo pokazivali: „Evo, ode smo mi!“
Serijal "Dopisnica iz Banata" možete pratiti svake subote na Prvom programu RTV u 18.25.
Sve dosadašnje priče Ljubomira Živkova možete pronaći u sekciji BLOG.
Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...