Izvor: B92, 13.Nov.2005, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Status pa saradnja
Omer Karabeg: Naši sagovornici su dva književnika: Vida Ognjenović, predsednica spskog Pen centra, i Basri Čaprići, predsednik kosovskog Pen centra.
Da li postoje ikakvi kontakti između srpskog i kosovskog Pen centra?
Vida Ognjenović: Za sada direktni ne, osim što se mi viđamo na kongresima Pen centra. Videli smo se prvo u Tromseu, u Norveškoj pre dve godine, i letos u junu, na Bledu.
Omer Karabeg: Da li je bilo pokušaja sa >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << srpske strane da se uspostave i neki oficijelniji kontakti?
Vida Ognjenović: Mi smo o tome najozbiljnije razgovarali i taj ćemo razgovor sigurno nastaviti.
Omer Karabeg: Da li je bilo pokušaja sa albanske strane?
Basri Čaprići: Mi smo planirali da u Prištini organizujemo susret pisaca iz cijelog regiona. Nazvali smo ga "Pisci govore o miru iz Prištine". Iz Prištine je počela spirala ratova i nasilja na području bivše Jugoslavije, pa smo mislili da sada Priština bude mjesto dijaloga o budućnosti i miru. Za sada smo kontaktirali neke pisce iz Makedonije, Hrvatske i Crne Gore. Još nismo stupili u kontakt sa piscima iz Srbije, ali imamo neka imena.
Omer Karabeg: A da li ćete pozvati i pisce iz Srbije?
Basri Čaprići: Svakako.
Omer Karabeg: Gospođo Ognjenović, hoćete li se vi odazvati pozivu?
Vida Ognjenović: Pozdravljam tu ideju, smatram da je odlična. To je bila i moja ideja. O tome smo gospodin Čaprići, drugi delegati i ja razgovarali i u Tromseu i na Bledu. Ne samo da ću se odazvati, već sam sasvim sigurna da neću biti jedina.
Omer Karabeg: Da li je nakon rata ijedna knjiga nekog srpskog pisca prevedena na albanski?
Basri Čaprići: Za sada nije, ali ima tekstova po časopisima, to su pjesme, pripovijetke, memoari.
Omer Karabeg: Da li se knjige albanskih pisaca sa Kosova prevode na srpski?
Vida Ognjenović: Znam za pokušaj da se napiše zajednička knjiga. Vladimir Arsenijević i jedan njegov kolega, albanski pisac, napisali su zajedničku knjigu i objavili je, mislim i na srpskom i na albanskom.
Omer Karabeg: Mislite li da bi se mogla ostvariti razmena pozorišnih predstava između Beograda i Prištine?
Basri Čaprići: Može. Treba otvoreno reći da smo prekinuli veze. Prekinuli smo ih ne samo sa Beogradom nego i sa Ljubljanom, Zagrebom, Sarajevom, Skopljem, Podgoricom, Novim Sadom. Kad smo osnovali naš kosovski Pen centar, rekli smo da je jedan od njegovih zadataka da uspostavi prekinute veze sa centrima sa kojima smo nekada imali normalnu kulturnu saradnju. Ja mislim da se nešto može pokrenuti, ali ne znam da li je sada pravo vrijeme za otvaranje kulturnog dijaloga između Prištine i Beograda. Nisam siguran. Velike su tenzije, odnosi su zategnuti, i to nije najbolji trenutak za obnavljanje kulturnih veza.
Omer Karabeg: Odnosi između albanskog i srpskog naroda dostigli su najnižu tačku za vreme Miloševićeve vlasti. Očekivalo se da će nakon pada Miloševića, tenzije malo popustiti. Međutim, to se nije desilo. U svim anketama, i kod Srba i kod Albanaca, pripadnici onog drugog naroda su na čelu liste ljudi u koje se ne može imati poverenje.
Vida Ognjenović: Mislim da su na delu politički diskurs i politička retorika. Ta retorika stvara politički jaz između dva naroda. Svaka strana misli da je ona druga počinila mnogo zločina, da ti zločini još nisu dovoljno prokazani niti kažnjeni. Ja imam mnogo zamerki tom diskursu, jer mislim da iz njega viri ona takozvana zver identiteta, kako kaže Amin Maluf, savremeni francuski pisac libanskog porekla, u svojoj knjizi "Ubilački identiteti". Politika je estradna praksa, služi sadašnjem trenutku, njoj je važno da neguje narogušenost naroda iz državotvornih razloga na jednoj ili odbranaških na drugoj strani. Kao pisac, pozorišni reditelj i profesor, osećam izvesni deo krivice što nismo malo robusnije narušili tu retoriku, što je nismo opovrgavali našom komunikacijom. Komunikacije je mogla biti ponovo uspostavljena i, sasvim sam sigurna, nije morala ni biti tako drastično prekinuta.
Omer Karabeg: Gospodine Čaprići, mislite li vi da je politički diskurs glavni krivac zbog toga što postoji tolika netrpeljivost između dva naroda?
Basri Čaprići: Ne. Mislim da su upravo pisci bili ti koji su pripremali teren za spiralu mržnje i mašineriju smrti. Treba otvoreno reći da su pisci bili ti koji su udaljavali ova dva naroda - Srbe i Albance. Treba se samo sjetiti memoranduma o iseljavanju Albanaca sa Kosova, Vase Čubrilovića, Ive Andrića, Dobrice Ćosića, Matije Bećkovića i drugih. Od početka svog političkog, pa i književnog diskursa Dobrica Ćosić je bio konzistentan u tome da Albanci treba fizički da se odvoje. I poslednja Ćosićeva knjiga to zagovara. Na drugoj strani imate najpoznatijeg kosovskog književnika kojeg znaju u Beogradu - to je Adem Demaći koji je bio trideset i više godina u zatvoru. On je isto tako cijelog života imao cilj da odvoji Kosovo od Srbije, da udaljava Albance od kontakta sa Srbima. Iskustvo govori da su baš pisci pripremali konflikt, huškali, duvali u nacionalističku tikvu. Kad sve to imamo u vidu, ne vjerujem da će pisci biti ti koji će pokrenuti i uspostaviti kontakte između ova dva naroda. Mislim da će muzičari, ljudi iz pozorišta i drugi umjetnici lakše uspostaviti te kontakte. Sa piscima imamo jako loše i tragično iskustvo.
Vida Ognjenović: Piscima se ne može zabraniti da imaju političko mišljenje, međutim to su pojedinačna mišljenja. Verujem da su neki ljudi pozajmili svoje pero nekoj političkoj doktrini ili nekom političkom opredeljenju. Međutim, kad kažem pisci i kad kažem književnost, ja mislim na književni diskurs, na literaturu kao takvu. Uostalom, od nacionalnog samoljublja nije operisan nijedan mali narod. Čak bih rekla - što manji narod, to veći nacionalni naboj, da ne kažem nacionalistički. Književnosti je uspelo ono što nije uspelo ni nacionalizmu, ni religiji, a to je da bude univerzalna, da bude jedna za ceo svet, svetska književnost. Literatura okuplja razlike i različitosti i hrani se različitostima, to su njene vrednosti.
Basri Čaprići: Neki pisci, kao, recimo Dobrica Ćosić, bili su predsjednici država. Ivo Andrić je napravio elaborat za iseljavanje Albanaca po naredbi Ministarstva vanjskih poslova Kraljevine Jugoslavije. Pisci su na ovim prostorima bili na čelu nacionalističkih projekata, najčešće su oni sami bili njihovi autori, i bili su jako moćni. Pisci su gađali Sarajevo, pisci su vršili smotru vojnika JNA kad su kretali u boj. Citiraću Jevrema Brkovića koji u jednom intervjuu kaže: "Ja bih predložio jedno odjelenje u Haškom tribunalu samo za pisce". Oni su huškali, oni su pripremali teren, oni su imali stvarnu moć.
Vida Ognjenović: I na Kosovu su najveći političari takođe pisci, doktor Rugova, recimo. Ja ne bih toliko pojednostavljivala tu temu. Činjenica je da politika izrabljuje pisce, da zloupotrebljava njihovu književnu slavu, da pokušava da ih pridobije da propagiraju određenu ideju ili doktrinu. Ali, naša dva naroda nisu u tome izuzetak, to se dešava i drugim narodima i u svetu i u našem okruženju.
Omer Karabeg: Može li danas Srbin opstati u Prištini, može li normalno živeti?
Basri Čaprići: Pa, može živjeti, ali, da budem iskren, nisam siguran da može normalno živjeti. Od rata je prošlo tek pet-šest godina, sjećanja su još svježa. Ako se sjećate, ni deset godina nakon završetka Drugog svjetskog rata Nijemci se u Americi nisu mogli predstaviti svojim pravim identitetom, a Amerika je zemlja demokratije. Nisam siguran da Srbin danas može baš slobodno da živi u Prištini.
Omer Karabeg: Može li Albanac opstati i normalno živeti u Beogradu?
Vida Ognjenović: Ja znam da trenutno mnogo Albanaca sasvim normalno živi u Beogradu. Ne kažem da nema incidenata. Ludaka i otrovanih nacionalista ima svuda. I mi smo u Beogradu imali takvih primera. Ali ja znam da je Beograd kao jedan megalopolis, ipak, znatno tolerantnija sredina.
Omer Karabeg: Kada će se, po vašem mišljenju, obnoviti komunikacija između kulturnih institucija?
Basri Čaprići: Mislim da će se to dogoditi nakon dogovora o konačnom statusu Kosova. Nakon što taj status bude utvrđen, bez obzira na to kakav on bio, neće biti više razloga za netrpeljivost i vjerujem da će komunikacija biti uspostavljena.
Omer Karabeg: Mislite li vi, gospođo Ognjenović, da će početak kontakata sačekati definisanje statusa Kosova?
Vida Ognjenović: Moj kolega Čaprići to bolje zna jer tamo živi i bolje osluškuje situaciju. Verujem da za to treba vremena.
Omer Karabeg: Komunikaciju će u budućnosti sve više otežavati jezik. Ranije se komuniciralo uglavnom na srpskom, međutim mladi Albanci danas ne uče srpski, a Srbi, izuzev onih na Kosovu, nikada nisu govorili albanski. Znači, komunikacija će najverovatnije biti na engleskom.
Vida Ognjenović: Da, to je globalizacija. Komuniciraćemo na engleskom ili na nekom drugom svetskom jeziku.
Basri Čaprići: Mislim da će komunikacija biti uglavnom na engleskom, jer mladi ljudi više ne govore srpski. Komunikacija će biti na isti način kao i sa Nijemcima ili Rumunima.
