Ljubomir Živkov: Nemački đak

Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 24.Apr.2020, 14:56

Ljubomir Živkov: Nemački đak

Koliko sam kao pionir i posle kao član Saveza omladine samo bio nehajan prema ropstvu u kojem su moj deda, uja Radica, deda Steva Kurjački proveli četiri godine, a sad bih od fragmenata preostalih u njihovom sećanju, pa izvitoperenih u mojoj glavi, da zamislim to vreme, koje se posuvratilo i uvuklo samo u sebe: uspomene na rat i same su žurile da budu zaboravljene, ali zar se godine obnove i izgradnje nisu isto pokazale kao vir? Tamiš mu nije prirodna sredina, ali ako naiđeš na njega, >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << jak je, i vuče te ka dnu, koje kod nas srećom nije predaleko, otmeš mu se, odbacivši se od iznenađujuće uglačanog dna ustranu, vraćaš se još jedared ili dvared, da ga nadjačaš kao plivač i ronilac, ali kad hoćeš tu vodenu čigru da pokažeš drugima, nje već nema, i ne zna se je li izduženi, živi točir otišao ka Sakulama, ili je malo dalje rasklopljen, rasformiran kao neuspešna seljačka radna zadruga.

Deda je bio u logoru sa zarobljenicima koji nisu bili svi iz vojske naše kraljevine, ako i nije bio u baraci sa Francuzima, možda je sa njima delio logorski krug, jer kako bi inače taj Francuz – kome su njegovi valjda poslali harmoniku u logor, sumnjam da ju je poneo u vojsku kad je bio mobilisan; ili su imali muzičku sekciju, pa je honerica pripadala Trećem rajhu? – dobio od nekog Slovena note i odsvirao pesmu “Biljana platno beleše” (deda je govorio “beljaše”): naši su se, dakle, okruženi bodljivakom žicom, i posmatrani sa četiri kule, četiri lovačke čeke za ljude, prvi put suočili sa čarolijom notnog pisma: nikad nije ni dolazio u Jugoslaviju, taj Francuz, nikad nije čuo pesmu, a svira sve kav što treba!

Deda Steva mi je pričao šta su radili sa dumstom koji bi povremeno stigao od Crvenog krsta: “Mi od jedne ispražnjene konzerve napravili mali kazan, pa sve te breskve i kajsije pomešamo; isteramo, kako kad, i po celu litru rakije, a to nam bude dosta, gladni smo, pa se i od te litre svi opijemo!”

Ispričao sam već da je dedin pokušaj bekstva propao, stražar kome je ponudio svoje zalihe hleba i konzervi (što znači da su i Nemci tamo bili na dijeti) ošamario ga je i rekao da će ga prijaviti, pa je deda na udarenom obrazu napravio ranu koju će pedantno kidati da se i ne okrasta, stražar koji, gle, nije smeo da šamara zarobljenike mu je brže-bolje nabavio mast nekog nemačkog Šaljića, ali deda je morao da ga drži u šahu malo dugoročnije: “Dao mi on mast, a ja kraste samo kidam, a s otom mašću mažem papuče!”

U logoru ima stalno nešto što te iznenadi: i da se u jednoj baraci peče rakija, i da deda tamo ima kožne papuče, a vratiće se iz ropstva sa trideset devet kila.

Pretkraj ropstva dodeljen je nekoj familiji nadomak logora, dok je domaćin možda u Žitomiru, a možda i u Karlovčiću, gde je moj baba, i gde će se jednog dana pojaviti njegova braća od strica i tetke, maloletni Boža i jednako maloletan Karči, uglavnom je kante sa mlekom logoraš iznosio na put i tu ih, sa oznakom imanja, okačenom o dršku, ostavljao; sve te aluminijumske vedrice, zatvorene istim onim mehanizmom koji će se kod nas pojaviti na flašama klakera, zadružnim kamionom bivaju odvezene na sabirno mesto, koje deda nije video – kao što nije video ni prirodne lepote Nemačke – gde se meri količina i masnoća, isti taj kamion ih vraća na bankinu gde ih je i utovario, deda ide po prazne kante: “I niko te kante ni dira, ni pune, ni prazne!”

Nikad to nije rekao, ali mislim da je u Nemačkoj video dvorišta patosana cigljom, ovako ću ja da patošem avliju kad se vrnem, morao je misliti, i zaista, od ciglje koju smo sami pekli, složio je riblju kost; više se nikad u velikoj bari nasred naše avlije neće ogledati opet razvedreno nebo; novu ciglju bilo je milina i gledati, a kamoli ići po njoj bos, ili gledati je kako odoleva točkovima parne mašine, dok ova na jedvite jade prolazi kroz kapiju, uz usmenu, bučnu i protivrečnu navigaciju ukućana, komšija i radnika koji idu sa vršalicom.

Serijal "Dopisnica iz Banata" možete pratiti svake subote na Prvom programu RTV u 11.50.

Sve dosadašnje priče Ljubomira Živkova možete pronaći u sekciji BLOG.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Radio Televizija Vojvodine. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Radio Televizija Vojvodine. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.