Izvor: Nezavisne Novine, 15.Jan.2017, 10:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Dijaz: Film je moj Bog

Filipinski reditelj Lav Dijaz održao je sinoć na Mokroj Gori radionicu za studente i mlade autore nakon projekcije svog filma "Žena koja je otišla", za koji je prošle godine dobio “Zlatnog lava” na Venecijanskom filmskom festivalu.

Dijaz je ispričao da su kada je bio dijete živjeli u plemenu, da su mu roditelji bili učitelji, a otac "filmski zavisnik", tako da su gledali po osam filmova nedjeljno što mu je bila "prva filmska škola".

"Gledali smo špageti >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << vesterne, kung fu filmove", kazao je Dijaz i dodao da je vrijeme kada je išao u osnovnu školu bilo vrlo teško na Filipinima, sa čestim masakrima između muslimana i hrišćana.

Kupio je 16mm kameru i prvi kratkometražni film snimio je sa 24 godine, 1992. otišao je u SAD, a naredne tamo snimio svoj prvi dugometražni film.

Dijaz je objasnio da filmove uvijek doživljava crno-bijele, kao vječite i zato je snimio samo četiri “industrijska filma u boji”, i radije se opredjeljuje za crno-bijelu fotografiju.

Filipinski reditelj je rekao i da kada je počeo da snima filmove imao je problem da uskladi prostor i vrijeme, da su i vrijeme i prostor fragmentarni, zbog čega se okrenuo dugim kadrovima.

"Gledao sam ja filmove o Džejmsu Bondu, ali sam želio da snimam filmove na svoj način, da prikažem ljude kako žive na Filipinima gdje su vrijeme i mjesto jedno. Naš način života je vezan za prirodu. Svake godine nas pogodi 20-28 tajfuna i mi se stalno borimo da preživimo, da sve ponovo izgradimo, zavisimo od prirode", objasnio je on.

Dijaz je rekao da nastoji da pravi filmove kao romane i pomenuo kao inspiraciju djela Tolstoja i Dostojevskog koji imaju mnogo priča, digresija, detalja, dok proces rada na filmu doživljava kao pozorište što je vrlo zahtjevno za glumce.

On ističe da traga za istinom, da nastoji da razumije scene i svaki put poručuje glumcima da moraju da "studiraju svijet".

Dijaz smatra da umjetnici imaju veliku odgovornost prema svojoj zemlji, kulturi, snimanje filma vidi kao ispitivanje svoje duše i poručuje da se mnogo može naučiti iz istorije, ali treba biti oprezan i odgovoran jer tu uvijek ima istine i laži.

"Film je moj Bog. Ne vjerujem u Boga, ali vjerujem u film. Snimanje filma za mene je vrlo spiritualan proceš", kazao je Dijaz i istakao značaj narativa za koji kaže da je "gospodar" filma.

Zamoljen da prokomentariše političko-društvena dešavanja u svijetu tokom protekle godine, Dijaz je primijetio da tehnologija i nauka napreduju, sve napreduje, ali se ljudi i dalje ubijaju i ponašaju kao životinje.

"Ljudi umiru od hladnoće, dave se, ginu od bombi, ali kao stvaralac moram da vjerujem u čovječnost da bih preživio. Moram da regenerišem svoju dušu kroz film", rekao je on.

Odgovarajući na pitanja studenata, autor za koga kažu da je "otac novog filipinskog filma", kaže da filmove ponekad snima mjesec-dva, ali i 10 godina, da su probe vrlo važne zbog dugih kadrova i da je danas moguće film snimiti bilo kojom kamerom, ali i mobilnim telefonom, te da treba prigrabiti prednosti digitalne tehnologije.

Dijaz je rekao da bi volio da snima i na nekom drugom kontinentu i da kada bi snimao, na primjer, u Srbiji, otišao bi u neko selo, istraživao dosta, slušao priče, jer je "sve u tome razumjeti kulturu i ljude".

Nastavak na Nezavisne Novine...

Radio Televizija Vojvodine: Dijaz: Film je moj Bog