Izvor: Blic, 25.Maj.2000, 12:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
U modi je psihičko i fizičko zdravlje
U modi je psihičko i fizičko zdravlje
Komad 'Zauvjek tvoj' je nostalgična, duhovita priča o lepom i bezbrižnom vremenu šezdesetih godina kaže Branimir-Bane Popović, čuveni podgorički glumac koji u ovoj predstavi dramskog pisca Stevana Koprivice i reditelja Milana Karadžića tumači lik Danijela, šmekera na glasu. Reč je o predstavi Dječijeg pozorišta iz Podgorice koja je uvrštena u zvaničnu selekciju ovogodišnjeg Sterijinog pozorja, a nedavno je gostovala na sceni >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic << 'Ateljea 212'.
Ovaj glumac, čija popularnost polako ali sigurno prelazi ne samo granice Crne Gore već i Jugo- slavije, govoreći o ovoj predstavi i Dječijem pozorištu, na čijem je čelu, kaže da je komad 'Zauvjek tvoj' upravo ono čemu stremi večernja scena te dramske kuće.
'Nastojimo da se bavimo takozvanim lakim žanrovima, da razvedrimo i nasmijemo ljude, iako je to, u stvari, najteže za rad. Jer, zaista nije lako nasmijati publiku, a da pri tom ne budete budalasti i banalni.'
Pokrenuli ste izvesne transformacije Dječijeg pozorišta u Podgorici otkako ste došli na mesto upravnika. Dokle ste stigli?
Godinu dana sam upravnik tog pozorišta, a čini mi se da su bitne dve stvari u tom procesu transformacije. Jedna se odnosi na osnivanje scene za odrasle kojoj pripada i komad 'Zauvjek tvoj', a druga se tiče promene imena. Inače, imali smo dvije premijere za decu i dvije za odrasle. Šta je sa imenom? Kako ćete se zvati?
Što se imena tiče, čekamo da se završe izbori i formira gradska skupština, jer smo mi u nadležnosti grada. Kakav rezultat očekujete na izborima?
Svakako da Koalicija 'Da živimo bolje' osvoji najviše glasova. Šta to znači za kulturu?
To se najbolje vidi kroz poduhvate koje je ta vlast realizovala predhodnih godina. Očigledna je renesansa pozorišnog života u Crnoj Gori. Pa pogledajte i sami, oživjele su teatarske kuće u Nikšiću, Tivtu, Kotoru... 'Budva grad-teatar' je neprikosnovena kulturna činjenica čitavog jugoslovenskog prostora, pa čak i šire. Zaživjela je i crnogorska kinematografija. Taj uzlet svakako prati i muzička i likovna zbivanja. Mislim da će se sve to tek razviti, naročito kada mladi talentovani ljudi sa akademija na Cetinju budu pokazali šta umiju i znaju. I vi držite klasu glume na Akademiji. Čemu, sem tajni glumačkog zanata, učite svoje studente?
Nekom poštenom odnosu prema radu, odnoso etici posla. Konkretno?
Najkraće rečeno, učim ih zdravim odnosima. Pokušavam da im razvijem talenat za ljubav u najširem smislu te riječi i smisao za ljepotu. Znate, lično mislim da je prošlo vrijeme alkohola, droga, kvaziumjetnosti... Opstaju samo oni koji su zdravi i psihički i fizički. Ako baš hoćete, drugim jezikom rečeno, to je in. Lepo zvuči, ali kako se to uklapa u jugoslovensku realnost? Koliko je primenljivo?
Evidentno je da je ovo turobno vrijeme ostavilo odraza na sve nas i da dominiraju ljudi 'obraz-đon'. Svestan sam činjenice da je konstrukcija deset puta teža od destrukcije, ali oni koji treba da grade ne smiju izgubiti volju. Stvari će isplivati na površinu. I raščistiće se. U Crnoj Gori postoji to svjetlo na kraju tunela, i zato se ja nimalo ne štedim. Igrate i u beogradskim predstavama. Kako gledate na 'zategnute' odnose Srbije i Crne Gore?
To mora svakome da smeta. Da se razmemo, ja sam za to da Crna Gora bude gazda u svojoj kući. Naravno, ne govorim ni o pasošima ni o bodljikavim žicama, već o neophodnoj samostalnosti. Pritisak Savezne vlade i Beograda nas zatvara i unazađuje. I seje zlu krv. Potrošismo silnu enrgiju i vrijeme na sulude stvari To o čemu govorite je na izvestan način, šire gledano, deo beogradske predstave 'Bure baruta' u koju ste 'uskočili'...
Mnogi me pitaju zašto dolazim ovde da igram? Moj odgovor je vrlo jednostavan: zato što ovo čime se ja bavim nema granice. Moram priznati da mi je bilo veoma drago kada su me pozvali iz Jugoslovenskog dramskog pozorišta da igram u toj, moglo bi se reći, kultnoj predstavi. Kada sam govorio o samostalnosti Crne Gore, ni u jednom trenutku nisam mislio na autizam. Naprotiv! Pobogu, pa preusko je omeđiti se u jednom prostoru ma koliki da je. I besmisleno. Umjetnost po svojoj prirodi zahteva i slobodu i širinu i komunikaciju. Bio sam u Sloveniji. Radim sa Olegom Novkovićem film pod radnim naslovom 'Obični ljudi', sa rediteljem Borom Draškovićem 'Antigonu u Njujorku' u 'Gradu-teatru'... Mnogi umjetnici iz Beograda rade u Crnoj Gori... I, da skratimo tu priču: nema dobrog umjetnika koji se zatvara u nacionalne okvire. Jer, u tom slučaju nema ni rasta, ni razvoja, ni harizme... Vas 'bije glas' da ste harizmatični. Da li sebe vidite na taj način?
Ako kažu, neka bude tako. Lično ne umem sam sebe u tom smislu da sagledam. Harizma je riječ koju je teško objasniti. Istina, umijem to da prepoznam kod drugih. A činjenica je da se bez toga teško može opstati na sceni. U kojoj, od brojnih uloga koje ste igrali, najviše pronalazite sebe lično?
Hmm... Možda uloga vojvode Momčila u predstavi 'Ženidba kralja Vukašina'.... To je priča o ljubavi. Zašto baš ta uloga?
To jeste priča o ljubavi između vojvode Momčila i, da kažem, kuje Vidosave, ali ona sjajno slika i mentalitet našeg podneblja. Ima jedna rečenica u tom, odličnom tekstu Igora Bojovića, koja kaže: 'Gordost moja ne dade mi da smotrim ljepotu.' Ta gordost i hermetičnost ljudi ovog podneblja je ko zna koliko nesreća i tuge proizvela. Jer, nema se hrabrosti da se iskažu vlastita osjećanja. I sam sebe hvatam u toj hermetičnosti koja se zasvršava u gubljenju prave komunikacije i u nekim posebnim tugama. Možda sam, nadam se da sam, kroz vojvodu Momčila postao mekši.
Tanja Njezić
