Izvor: TvojPortal.com, 24.Apr.2012, 12:04 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Tenis, porez i Hard disc: Djukic protiv Djokovica
Izvor: makroekonomija.org Moram da priznam da veoma često napišem članak ili komentar kojeg imam nameru objaviti na stranicama makroekonomije a onda se u zadnjem momentu predomislim i odustanem. Tako sada na mom hard-discu je čitava gomila članaka, analiza, ideja koja će ili sačekati bolja vremena da budu dovršena ili će ostati zaboravljena u elektronskom zapećku moga računara.
Jedan od članaka kojeg sam pre mesec dana počeo pisati je bio >> Pročitaj celu vest na sajtu TvojPortal.com << inspirisan stavovima Pokrajinskog sekretara finasija Mr Jovice Đukica. Sumirano u par rečenica, gospodin Đukić se na donkihotovski način bavi temama pravde i krivde, poreske politike, primanjima radnika, hirurga, Novaka Djokovića… Iako će razmišljanja gospodina Đukića bez sumnje biti simpatična mnogima, zapanjujuća je mera u kojoj su njegovi stavovi relikt davno prošlih socijalističkih, samoupravnih vremena i koja kao takva ne uzimaju u obzir zakonitosti vremena, društva, tržišta itd. u kojem živimo.
Naprimer Đukić navodi predizbornu inicijativu Predsednika Sarkozija, da uvede robinhudovski- Tobinov porez na finansijske transakcije kao dobar primjer. Đukić pri svemu ovome ne primjećuje da Sarkozijeva predizborna platforma je vrsta manipulacije francuskih birače, zbog akumuliranog gnjeva kojeg mase osjećaju u odnosu na bankare i finansijski sektor kojeg smatraju za osnovnog krivca za sve nedaće i recesiju iz proteklih par godina. Bankari su krivi, krivi jer su živi, krivi jer su zabrljali, krivi jer su bogati… Narodne mase naravno ne primjećuju da bankari, iako neosporno imaju svoje breme i dio odgovornosti, koju moraju da nose, su sve više političarima postali zgodno žrtveno jagnje, kojega političari obilato koriste da bi njime prikrili vlastite greške. Greh političara u odnosu na krizu i recesiju pod kojom tavorimo zadnjih godina nije ništa manji od greha bankara, no ovo je sasvim druga tema.
Problem sa Sarkozijevim prijedlogom je da je funkcionalno, praktično neprimjenljiv, odnosno ne postoji metoda da se implementira na način koji ne bi ozbiljno narušio konkurentnost francuske privrede, što Sarkozi naravno, apsolutno zna. Ovo također znači da Sarkozijev predlog je teranje vetrenjača, hipotetičko ispravljanje “krivih Drina” odnosno verbalno ispravljanje nepravednosti alokacije resursa i novca, na način koji će goditi ili se učiniti fer francuskim biračima, ali koji bez globalnog koncenzusa po pitanju Tobinovog poreza je praktično neprimjenljivo. Profitabilnost dobrog dela globalnog finansijskog sektora se materijalizira na jako malim profitnim marginama, poslovima koje upošljavaju veliki kapital da bi ostvarili realizaciju profita. Za deo finasijske industrije, koja u Francuskoj funkcioniše i ostvaruje profit na ovaj način, 0.1% dodatnog poreza na transakcije nije trivijalna stavka, već verovatno sasvim dovoljan porast troškova, da znatan deo kompanija iz finansijskog sektora razmisli o relokaciji posla i sedišta firme, u sredine sa povoljnijim poreskim režimom. Masovnija relokacija ovakvih kompanija bi značila da neto efekat promene poreske politike mere je negativan po francuski budžet, što je rezultat dijametralan inicijalnoj nameri zbog kojih bi poreski režim bio menjan.
Đukićevo poređenje primanja Tiger Woods-a ili Novaka Đokovića sa primanjima vrhunskih hirurga ili nevolja naših radnika koji su malo pa ponekad još neredovno plaćeni je koliko besmisleno toliko pogrešno, osim ako ne uzmemo socijalizam ili drugu formu društva koja bi se izrazitije bavila socijalnim inžinjeringom, kao formu društva kojem težimo i u kojem želimo da živimo .
Po Đukiću, “Đokovićevo igranje tenisa je ništa više nego prebacivanje žute loptice preko mreže koje zalužuje daleko oštriji poreski režim, u cilju uspostavljena ravnoteže, koja se može nazvati i pravda…
Čak i da prihvatimo da je Đokovićev tenis ništa više nego obično prebacivanje žute lopte preko mreže, Đukić jednostavno ne daje dovoljno važnosti pozadini vrhunskog sporta koja se itekako povinjuje ekonomskim zakonima ponude i potražnje. Iza jednog teniskog turnira osim samog prebacivanja žute loptice stoji sinteza sporta, medija, marketinga, realne industrije, koja kombinovano ima trilionsku dolarsku pozadinu. Identifikacija sa uspehom, pozitivnim primerima je deo ljudske prirode, a ljudi su odvajkada voleli da se nadmeću ko će više, brže, bolje, jače. Narodnim masama je kud I kamo lakše razumjeti Đokovićevo prebacivanje žute lopte preko mrežice, nego razumeti implikacije mogućnosti da neutroni možda uspjevaju postići brzine marginalno veće od brzine svetlosti. Ovu činjenicu medijske i marketinške industrije jako dobro razumeju i zbog toga, će, nažalost ili sreću, Novak Djokovic ovim industrijama ima neuporedivo veću komercijalnu vrednost nego naučnik iz CERN-a.
Inače teško mi je logički razumeti razloge koji smatraju da bi Đoković trebao plaćati veće poreze državi Srbiji. Novakovi prihodi se, barem 99%, realizuju izvan Srbije, i da smo u Novakovoj situaciji 99% nas bi, isto kao Novak, odlučila da plaća porez u zemlji sa najpovoljnijim poreskim režimom. Novakov uspjeh se desio uprkos a ne zbog države iz koje je došao a sam Novakov put ka vrhu i uspehu je jako malo koštao srpske poreske obveznike.
Inače moram priznati da pored svega imam sve simpatije za Đukićeve dileme, i bavljenje temama ekonomske pravičnosti, međutim koncept pravičnosti sam po sebi je subjektivna kategorija koja zavisi od tačke gledišta. Srbija će se pre ili kasnije morati na pravi način da se suočiti sa ekonomskim dilemama kojih ima, a obzirom da gospodin Đukić je samom svojom pozicijom deo infrastrukture države i Vlade, bojim se da njegova razmišljanja nisu indikator pogrešnog način razmišljanja, kojim će se Srbija nositi sa nekim od problema.
Inače, pišem o Đukiću, a ono što me iniciralo da uopšte danas pišem je već u zapećku moga Hard-Disca, čeka.
