Izvor: Nezavisne Novine, 01.Avg.2018, 20:24   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Svijet pripada

Slike polumrtvog čovjeka zatrpanog u bunaru u Lipnici, kod Tuzle, i ljudi koji ga pokušavaju spasiti vraćaju vjeru u ljude. Vraćaju nadu da nisu svi u ovoj državi beskičmenjaci.

Ima i heroja. Često ljudi spominju medicinare, doktore i hitnu pomoć u negativnom kontekstu. Da kasne, da su neljubazni, da neće da se jave na telefon, da ih ne zanima pacijent. U ovoj haotičnoj državi ništa nije kako treba pa se ne može očekivati ni od zdravstva da funkcioniše kako treba.
>> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine <<
Međutim, gledajući kako Senad Ahčić, mladi hrabri medicinar iz Tuzle,  silazi u uski bunar da spasi jedan život, a pri tome riskira svoj, morate se zapitati griješimo li. Jesmo li često nepravedni prema ljudima koji svakodnevno spasavaju živote? Sam je kazao da se nije dvoumio da siđe, improvizuje i nađe način da spasi život unesrećenog čovjeka. Nije razmišljao da se zemlja može odroniti i na njega i da mu to bude zadnje spasavanje. Nije razmišljao o pravilima struke da prvo osigura sebe pa onda unesrećenog. Junačko srce vodilo ga je u bunar.

Neki će reći da je posao doktoru koji je bio pored bunara da spasava, što je i učinio. Da je to posao i njihovom kolegi vozaču koji je vozio i više nego brzo do bolnice  riskirajući živote svih njih u sanitetu. Sve da se spasi čovjek iz bunara.

Ovaj slučaj otvara pitanje koliko smo zaista hrabri i koliko je spreman čovjek za čovjeka skočiti u bunar?  Često čujem priče kako ljudi pobjegnu sa lica mjesta kada vide saobraćajnu nesreću jer žure, nemaju vremena, ne žele biti svjedoci.  Svako ima svoje izgovore da ne pomogne. Zato nam je vijest i senzacija kada čujemo da je neko napravio neki hrabar čin, da je nekome spasio život. Došli smo do faze da o junaštvu i hrabrosti čitamo još samo u bajkama i pričama za djecu.

Svi se boje nečega. Usađen nam je strah od svega i svačega. Možda je to posljedica društva u kojem živimo i političara koji nam utrljavaju strah u kosti već više od dvije decenije. Zavukli smo se u svoje ljušture od života, zaokupljeni svojim problemima i nesanicama, čekajući koje novo ludilo će donijeti naredni dan.

A možda treba samo da provirimo malo, jer vjerujem da posjedujemo više hrabrosti nego što možemo zamisliti. Da ponekad pružimo ruku onome ko se davi, da ga izvučemo. Ne spasavamo mi tako samo njega, već i svoju ljudskost, čojstvo i hrabrost. Spasavamo svijet. A on pripada hrabrima. Kažu, hrabre sreća prati.  I treba. Zaslužili su.

Nastavak na Nezavisne Novine...