Izvor: Danas, 15.Apr.2015, 15:35 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Titovo pismo Staljinu i Molotovu
Staljin je primedbe doživljavao kao uvrede armije koja "pomaže da proterate Nemce i koja krvari u borbama protiv nemačkih osvajača". Ton Staljinovog odgovora u sebi je imao elemente potcenjivanja jugoslovenskog doprinosa u borbi protiv fašizma. Navedeno, kako se pokazalo, nije bila samo "epizoda", već "slučaj" koji neće biti lako prevladan u odnosima dva politička i državna rukovodstva.
Kontakti su u novembru i decembru 1944. postali intenzivniji. Titovo pismo Staljinu >> Pročitaj celu vest na sajtu Danas << i Molotovu, upućeno 12. novembra 1944, izražavalo je zahvalnost zbog saveta da budu amnestirani četnici Dragoljuba Mihailovića. Tito je isticao da je savet "politički od ogromne važnosti" i da doprinosi ne samo unutrašnjoj konsolidaciji zemlje već ima i međunarodni značaj. U skladu sa tim pisao je da smatra važnim da amnestija bude data i "hrvatskim domobrancima", kao i svima drugima koji polože oružje. Takvi stavovi govorili su u prilog teze da je Tito dobro razumeo međunarodni kontekst i uklopio se u njega, ali i da na jugoslovenskom prostoru izrastao vojni i politički subjekt koji pored "zagledanosti" u SSSR, ideološke bliskosti sa SKP-b iza sebe ima autentičnu revoluciju i autonomni razvitak.
Neposredno posle toga Tito je zahvalio Sovjetima na datom oružju, tražio je nove kontingente naoružanja, iskazivao nadu da će Sovjeti uputiti svoje vojne stručnjake neophodne u procesu preoružanja, reorganizacije i formiranja savremene armije, čestitao rođendan vođi svih komunista sveta. Odlazak delegacije NKOJ u Moskvu početkom januara 1945. i razgovori koje je njen šef A. Hebrang imao sa J. V. Staljinom bili su nesumnjiv znak da su odnosi jugoslovenske revolucionarne vlade i sovjetskog državnog vrha uzdignuti na viši nivo. U isto vreme najviši predstavnici sovjetske države su smatrali da su pitanja formiranja zajedničke vlade i izgradnje savremene armije ključni u učvršćivanju izvojevane pobede i daljem razvoju događaja na Balkanu. Deo razgovora ticao se etapnog formiranja Balkanske federacije čije bi članice bile Jugoslavija, Bugarska i Albanija.
Privremena vlada Demokratske Federativne Jugoslavije formirana je 7. marta 1945. Njenim nastankom prestao je dotadašnji paralelizam vlada Tito je uvažio sugestije Londona da u vladu uđe Milan Grol sa ciljem da u njoj bude i jedan istaknuti predstavnik srpskog građanstva. Sovjeti su, opet, Grola smatrali velikosrbinom, pristalicom monarhije i političarem koji će sputavati rad vlade. Konačni sastav Privremene vlade DFJ, u kojoj su komunisti držali sve ključne resore, bio je zasnovan na vlastitim procenama KPJ i nije bio posledica "konsultovanja" sa SSSR-om. Takvo, "samostalno", ponašanje jugoslovenskih komunista bilo je kritikovano u Moskvi koja je očekivala obavezno "konsultovanje" po svim pitanjima. U skladu sa tim, i prvo obraćanje predsednika Privremene vlade DFJ Josipa Broza Tita ocenjeno je u Moskvi kao "ne baš sasvim zadovoljavajuće" i "bezbojno". Za delove "Deklaracije" koji su govorili o doprinosu SSSR-a isticano je da ne odgovaraju stvarnim činjenicama i da "prećutkivanje" neće doneti koristi demokratskoj Jugoslaviji.
U odgovoru na sovjetske kritike Politbiro CK KPJ i Josip Broz Tito su 15. marta 1945. još jednom istakli da "za Jugoslaviju postoji samo jedan put: ići samo sa Sovjetskim Savezom i pod njegovim rukovodstvom". Tom prilikom je napomenuto je da će ubuduće sva pitanja biti rešavana tako što "ćemo se savetovati sa Vama". Najvećom greškom ocenjeno je "prećutkivanje u Deklaraciji ogromne oslobodilačke uloge, političke i materijalne pomoći našoj zemlji od strane Sovjetskog Saveza". Greškom je smatrano i nedovoljno informisanje SSSR o "jugoslovenskim merama i namerama".
Nastavlja se
