Izvor: Nezavisne Novine, 13.Jul.2018, 20:19   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Fudbal, nogomet i još ponešto

Fudbalskoj reprezentaciji Bosne i Hercegovine Svjetsko prvenstvo ostalo je nedosanjan san, Rusija suviše daleko. Utisak je da je reprezentacija u čijim redovima igraju Edin Džeko i Miralem Pjanić mogla i morala bolje.

 Dolazak Roberta Prosinečkog na kormilo "zmajeva" čini se pravim potezom, što bi već početkom novog takmičenja, Kupa nacija, moglo dobiti i potvrdu. A, do tada ostaje utjeha da na smotru najboljih reprezentacija planete nisu se plasirale ni svjetske fudbalske velesile, >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << Italija i Holandija, pa i druge reprezentacije koje su ostavile značajan trag u evropskom i svjetskom fudbalu.

To što nije pošlo za nogom "zmajevima", jeste "orlovima" i "vatrenima". Srbija je kroz kvalifikacije prošla sa samo jednim porazom, od Austrije u Beču, u pretposljednjem kolu. Zauzela je prvo mjesto u dosta ujednačenoj i relativno kvalitetnoj grupi. Pa ipak, u Fudbalskom savezu Srbije nisu bili zadovoljni načinom na koji je Slavoljub Muslin vodio ekipu i njegovim izborom igrača. Uslijedila je smjena, pa je na klupu doveden Mladen Krstajić, inače rođeni Zeničanin. Teško se oteti utisku da se na najznačajnije svjetsko takmičenje ne može postaviti debitant da vodi tim i očekivati dobre rezultate. (Možete li se sjetiti koga je do sada Krstajić uopšte i trenirao? Ne mogu ni ja!) Mnogi smatraju da je to primarni razlog za neuspjeh reprezentacije Srbije u Rusiji, iako je sigurno uspjeh i plasirati se na jednu ovakvu smotru. Srbija je ipak igrački dovoljno kvalitetna i imala je potencijal za prolaz u nokaut fazu. Ali nakon minimalne pobjede nad Kostarikom, uslijedila je pretjerana euforija u medijima i javnosti, a zatim bolno otrežnjenje u utakmici protiv Švajcarske. Utakmicu je obilježio nedosuđeni jedanaesterac za Srbiju, kao i ispad pojedinih švajcarskih reprezentativaca albanskog porijekla. Ipak, otvorenim miješanjem politike i sporta Džaka i Šaćiri su prije svega ponizili sebe i svoju selekciju. I Krstajić se upetljao u sličnu zamku na konferenciji za štampu nakon utakmice, dotičući se čak i Haškog tribunala. A i jedna grupa srpskih navijača očigledno je zalutala na tribine ruskih stadiona noseći odjeću sa likom osuđenika za ratne zločine. Fudbalskom savezu Srbije donijeli su novčanu kaznu i sramotu. Protiv Brazila Srbija je bila nemoćna bilo šta učiniti. Utisak je da je Srbiji bio potreban iskusniji, bolji strateg, kao i više samopouzdanja, želje, vatre i borbenosti.

Ali vatre je bilo kod "vatrenih". Mučila se Hrvatska u kvalifikacijama, bila na pragu eliminacije. A, onda su čelni ljudi saveza napravili rez i doveli na klupu  široj javnosti nedovoljno poznatog, pa ipak iskusnog i odličnog stručnjaka, Zlatka Dalića. Dalić je znao posložiti kockice "kockastih". Najprije je obezbijedio baraž i kroz baraž, preko Grčke, odveo "vatrene" u Rusiju. Od prve utakmice, protiv Nigerije, Hrvatska živi svoj najljepši fudbalski san. Uz maestralnog Luku Modrića, odlične pojedince dobro ukomponovane, veoma borbene, Hrvatska djeluje kao tim, više nego većina reprezentacija koje su igru bazirale na jednog čovjeka, pa taman on bio i Mesi. Deklasirali su Argentinu i najavili ono što je i uz malo sreće uslijedilo. Ostvaren je najveći uspjeh u istoriji hrvatskog fudbala. Mala država od četiri miliona stanovnika u nedjelju popodne boriće se za titulu prvaka svijeta. Protivnik je reprezentacija Francuske.

Ipak, moramo pomenuti i dio hrvatskih navijača, kao i Domagoja Vidu i još neke iz hrvatskog tabora. Nisu se proslavili svojim navijanjem i izjavama. Nikako da shvate da mržnja prema drugome ne predstavlja ljubav prema svojoj domovini, već put u vrzino kolo.

Ovih se dana, pogotovo u srpskim tabloidima, licitiralo ko za koga navija! Štampa je zapjenila od mržnje, napadnut je i legendarni srpski sportski novinar Milojko Pantić, kao i Novak Đoković. Nole je nazvan ludakom i idiotom jer se javno deklarisao da nakon ispadanja selekcije Srbije sa takmičenja navija za Hrvatsku! Ono što je u svijetu sasvim normalno, da čovjek sve sam bira u životu, pa kad je i navijanje u pitanju, kod nas je to još uvijek ludilo i jeres.

Sport, koliko god bio (zlo)upotrebljavan zarad isticanja superiornosti jedne nacije nad drugom (nastranu što se radi o ogromnom biznisu), u isto vrijeme može biti i jedan od mostova pomirenja. Hrvatska fudbalska reprezentacija na korak je od veličanstvenog  uspjeha i svjetskog trona. Ali pored svojih navijača, "vatreni" imaju i veliki broj navijača u svim nekadašnjim jugoslovenskim republikama i među svim narodima koji u njima žive. Bez obzira na to osvojili titulu ili ne, Modrić i drugovi, ako bi se sjetili svih svojih navijača, i onih van hrvatskog korpusa, mogu postati i šampioni ljudskosti i popraviti mnogo toga što su političari decenijama uništavali.

(Autor je satiričar)

Nastavak na Nezavisne Novine...