Izvor: Politika, 12.Jul.2010, 23:26 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Fudbal je umetnost, a ne rat
Pravi nogomet počinje kada se ne igra više ništa osim fudbala, a igru povede Diego Forlan
Možda se najljepša scena Svjetskog prvenstva u Južnoj Africi zbila u pedeset prvom minutu utakmice za treće mjesto između Njemačke i Urugvaja, kada je Diego Forlan iz poluvoleja gađao prostor ispred golmana Buta, lopta se odbila od zemlje i u elegantnom luku pala u mrežu.
Gledalac je toga trenutka čuo zvuk, kojeg u stvarnosti nije bilo, sličan onome iz 1977. u Liježu >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << ili 1978. u Manili, kada bi se Dražen Dalipagić u jednome drugom sportu vinuo visoko, te s krila, iz mrtvog ugla i iz pozicije koja je za sve druge izgubljena, uputio loptu prema košu, a ona ne bi ni dotakla obruč, nego bi kliznula niz mrežicu i čuo bi se taj zvuk, u kojem bi gledalac prepoznavao neko izuzetno majstorstvo, nešto što Dalipagića i Forlana razlikuje od svih drugih, koji su možda bolji igrači od njih, korisniji po tim, skuplji na tržištu ili važniji za sportsku povijest.
Ali u fudbalu i košarci, kao i u svim drugim sportovima s loptom, ili svim sportovima uopće, koji su nam u životu nešto značili, mitologija je ionako važnija od povijesti. Majstorstvo koje je sadržano u šutu kojim je Forlan savladao odličnoga njemačkog golmana savršen je obrazac iz kojeg se stvaraju fudbalski mitovi.
Nije važno što taj gol na kraju i nije bio važan, jer Urugvajcima nije donio pobjedu. Bio je lijep i savršeno skladan kao petrarkistički sonet.
Pravi nogomet počinje kad prestaje politika i kada se utakmice više ne igraju kao što se vode ratovi; pravi nogomet počinje nakon što se naši ne plasiraju na Svjetsko prvenstvo ili nakon što ispadnu u prvom krugu; pravi nogomet počinje nakon što se Sep Blater iživi na autsajderima, a Roseti prizna gol, iako je na stadionskom ekranu vidio da je postignut iz ofsajda, da bi zatim, vjerujući da čini nešto časno, objavio da prekida svoju sudijsku karijeru; pravi nogomet počinje kada se ne igra više ništa osim fudbala, a igru povede Diego Forlan.
Za igru je dobro što su Španci postali svjetski prvaci, jer su u finalu Holanđani po terenu uredovali kao onomad bjelačka policija po Sovetu, a engleski sudija ih je puštao, bojeći se da sudi. Šta god o tome mislili, bila je to pobjeda civilizacije nad divljaštvom. Ali ta utakmica se igrala nakon što je već sve bilo gotovo.
Nakon što je Forlan stavio tačku na ovo svjetsko prvenstvo. Samo oni koji na fudbal gledaju kao na strategiju, dakle takvi koji su više fascinirani trenerima nego igračima, pa misle da je Del Boske, simpatični brko, koji je sedamdesetih često igrao protiv naših, jer bismo se stalno nalazili u istim kvalifikacijskim grupama za svjetska i evropska prvenstva, u toj utakmici nadmudrio, nadigrao i pobijedio nekog sijedog, dobrodržećeg Holanđanina, čije je ime svakako manje važno od krvničke igre njegovih sedam-osam bekova.
Ali ne, nije bilo tako, nije jedan trener pobijedio drugog, nego je sretan slučaj htio da Kasiljas nogom skine onu Robenovu loptu i da svjetskim prvacima postanu oni kojima su naklonjenije pjesničke muze. Dobro je kada se, s vremena na vrijeme, pokaže da je fudbal umjetnost, a ne rat.
A onda je pravedno i to da utilitarni novinarski žiri dodijeli Zlatnu loptu, nagradu za najboljeg igrača prvenstva, baš velikome Diegu Forlanu. Da su na kraju pobijedili Holanđani, ne bi mogao biti nagrađen umjetnik, nego bi slavom bio ovjenčan ratnik. I sve bi bilo drukčije, osim u našim privatnim fudbalskim leksikonima, u našim glavama i dušama, gdje je ubilježena jedina prava istina o svim proteklim svjetskim prvenstvima.
Ovog puta, srećom, nekako su se poklopili mitologija i povijest, Diego Forlan je i mitski heroj i historijska ličnost. Trebalo je doživjeti onaj njegov šut iz pedeset prvog minuta, u utakmici protiv Nijemaca, i pogled nemoćnog Buta za loptom koja je vođena vrhovnim estetskim principom, onim zbog čega čovjek sjedi pred televizorom, gleda utakmicu i nada se da će vidjeti čudo.
Negdje pred kraj prvog kruga, u vrijeme kada se igrala treća utakmica, u zagrebačkim se knjižarama (izdanje Naklade Ljevak) pojavila knjiga Bože Koprivice „Samo bogovi mogu obećati”, historijska pripovijest, esej, roman – ili sve to zajedno – o velikim fudbalerima. Pisana iz perspektive odanog navijača Partizana, estete i mistifikatora s golemim književnim talentom, Božina je knjiga bez ikakve sumnje najljepša i najmoćnija fudbalska proza napisana na našim jezicima. Onaj Forlanov gol zapravo je bio samo promocija knjige Bože Koprivice.
Miljenko Jergović
objavljeno: 13.07.2010.
