Izvor: Nezavisne Novine, 25.Jun.2015, 16:35   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Od Ivaniševića do Novaka: Najbolja finala 21. vijeka

Vimbldonsko finale, teško da postoji veći i značajniji meč u svijetu tenisa.

Pa još kada nas igrači počast spektaklom, takvi okršaji ostaju urezani u sjećanju i zapisani u istoriji.

Treći Gren slem turnir sezone je ’iza ugla’, možda nam i 129. izdanje podari klasik za sva vremena, a u 21. vijeku već smo bili svjedoci nekoliko mečeva poslije kojih se može duboko udahnuti i reći: “Zato volim tenis“. Podsjetimo se nekih od njih.

Imao >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << je nepunih 30 godina i tri izgubljena finala Vimbldona iza sebe - 1992. godine od Andrea Agasija, a zatim i od Pita Samprasa 1994. i 1998. godine.

Goran Ivanišević na travu Ol Ingland Klaba došao je kao 125. teniser svijeta, iza njega su bili povreda ramena i misli o povlačenju, a organizatori su mu zbog stare slave dali ’vajld-kard’.

Dvije nedelje kasnije Ivanišević je ostvario podvig koji će se teško ponoviti - pobjedio je Jonsona, Moju, Rodika, Rusedskog, Safina i Henmana, da bi u meču za titulu bio bolji od Patrika Raftera. Od svih igrača koje je pobijedio jedino suparnik u prvom kolu nikada nije bio u Top 4 na ATP listi.

U poslednjem gemu finala Ivanišević se borio sa emocijama kao malo ko na teniskom terenu - oči su već bile pune suza, neizmjerno željeni trofej toliko je blizu. Smjenjivali su se asovi i duple greške, za nešto drugačije Goran nije imao snage - dvije meč lopte proćerdao je duplim greškama, ali se potom vraćao na servis-liniju i slao nove ’bombe’.

Spasao je Australijanac i treću meč loptu, ali na četvrtoj nije bilo spasa - Goran Ivanišević osvojio je Vimbldon!

I dalje je neriješena misterija kako sam ga osvojio, ali osjetio sam poslije drugog kola da ću pobijediti. Nisam smio to da kažem naglas da ne bi pomislili da sam lud. Negdje je bilo zapisano da ću pobijediti", kaže Ivanišević.

Kada se ostvari nešto toliko veliko, osjećaj ostaje za cio život - osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti svaki put kada se pomisli na London i podizanje trofeja.

"Naročito me taj osjećaj hvata prije Vimbldona i kad dođem tamo, pa vidim svoje ime i pomislim ’dobro je, osvojio sam ga, nije bio san’. Moje ime niko ne može da izbriše, tamo uz sve one velikane i one koji će u budućnosti osvajati Vimbldon. To je ispunilo moju karijeru jer bi to bila velika praznina u lijepoj karijeri. Kada osvojiš Gren slem titulu, onda tek vidiš koja je razlika između prvaka i finaliste. Lepo je biti u finalu, ali to svi zaborave, dok pobjednika svi pamte", rekao je nedavno Ivanišević u intervjuu za B92.

"Ovo je najbolji meč koji sam ikada gledao", izjavio je Džon Mekinro poslije okršaja u kojem je Rafael Nadal srušio carstvo Rodžera Federera.

Pet godina u nizu Švajcarac je bio nepobjediv na Vimbldonu, u poslednje dvije sezone dobijao je baš Nadala, ali Bik sa Manakora bio je strpljiv, uporan i čekao je svoju priliku.

U majici bez rukava, tada još sa dugom kosom, Rafa je kidisao na Rodžera - potpuno koncentrisan na svoju taktiku, sa ’instinktom ubice’ koji mu je donio toliko uspjeha u karijeri.

Međutim, pobjediti Federera na Vimbldonu sve je samo ne lak zadatak - u trenucima kada se činilo da je na konopcima, Rodžer je iz šešira vadio magiju i produžavao bitku terajući Nadala da iznalazi nova oružja kojima će ga napasti.

"Kada zagrize, onda ne pušta", ta rečenica bila je primjenjiva na Rafu tokom cijele karijere, ali nervi su se poigrali čak i njime u taj brejku četvrtog seta.

Vodio je sa 5:2, a onda je odservirao duplu grešku i vratio Federera u igru. Gledaoci su jedva uspijevali sebe da natjeraju da sednu, Rodžer je nestvarnom paralelom spasao meč loptu i izborio peti set.

Međutim, baš tada Nadal pokazuje svu svoju veličinu - uspijeva da zaboravi sve što se dogodilo u četvrtom setu i da nestvarno hladnokrvno odigra peti set. Sve vrijeme bio je bliži brejku, na kraju ga je i napravio i došao do veličanstvenog trijumfa.

Četiri sata i 48 minuta igre, dva prekida zbog kiše, dvojica vjerovatno najboljih svih vremena. Video ispod jednostavno morate da pogledate.

Bio je to prvi korak u izgradnji Nadalove imperije i budućih podviga koji su ga učinili jednim od najboljih tenisera svih vremena.

Možda i najubjedljiviji dokaz koliko sport može da bude surov jeste priča o Endiju Rodiku i Vimbldonu. Već je izgubio dva finala od Federera (2004, 2005), a te 2009. godine došao je na turnir naoštren i rješen da se suoči sa svojom noćnom morom.

Dotjerao je Rodik bekhend, izbrusio ga je i izglancao - služio ga je kao nikada do tada. Fizički i kondiciono bio je besprekorno spreman, pokrpio je sve rupe u igri i činilo se da će to, uz ubitačne servis i forhend, biti dovoljno za ostvarenje sna.

Ali preko puta je stajao čovjek kojem je Vimbldon druga kuća i kojem je dovoljno ponuditi malo da bi vam uzeo sve. A to malo Rodik je ponudio u drugom setu - vodio je sa 6:2 u taj brejku i bio na korak do vođstva od 2-0 u setovima, ali jedna pogrešna odluka bila je dovoljna da se stvar okrene za 180 stepeni.

Rodik nije posustao ni nakon što je izgubio šest vezanih poena i drugi set, nije posustao ni kada je izgubio i treći. Naprotiv, a što nije bilo baš tipično za njega kroz karijeru, grizao je još žustrije, želio još više.

I to ga je dovelo u predvorje raja - napravio je viner bekhend paralelom i pri rezultatu 8:8 u petom setu došao do 15:40. Poetska pravda, reklo bi se, da mu baš taj ranjivi bekhend donese titulu.

Međutim, nije bilo suđeno, Federer je spasao te brejk lopte, a svoju prvu šansu deset gemova kasnije iskoristio je nemilosrdno - 16:14 u najdužem petom setu u Gren slem finalima.

Godinu dana poslije bolnog poraza od Nadala, Federer se vraća na tron u velikom stilu i, po mišljenju mnogih, baš tog dana postaje najveći teniser svih vremena - bila je to njegova 15. Gren slem titula kojom je na večnoj listi pretekao Pita Samprasa.

Novak Đoković upravo je izgubio četvrti set finala Vimbldona, set koji je imao u džepu i koji je trebalo da mu donese titulu.

Stojeći u svlačionici Đoković je svestan brutalnosti značaja koji predstojeći peti set ima za njegovu karijeru. Sa jedne strane, novi poraz u Gren slem finalima koji bi crva sumnje u njegovoj glavi učinio još nemirnijim. Sa druge, pobjeda koja bi donijela sedmi Gren slem trofej i pogled u budućnost učinila primamljivim.

"Pričao sam sam sa sobom kao ludak, pokušao sam da se stimulišem pozitivnim informacijama, da budem svjestan trenutka i da budem zahvalan na trenutku da ljutnja i bes ne preovladavaju", opisao je Đoković proces u kojem je sam sebi bio trener.

I tada je Novak u stvari dobio meč - iako sa teškim bremenom na ramenima i pritiskom koji pokazuje svu okrutnost koju tenis nekada donosi, Đoković je izašao na teren sa odlučnošću u stavu koji je bio prisutan tokom cijelog meča. I uspio je. Savladao je Rodžera Federera u njegovoj kući i ostvario najveću pojedu u dosadašnjoj karijeri.

Bilo je i tada jasno, ali još je jasnije sa distance od godinu dana - prisustvovali smo jednom od najboljih mečeva svih vremena, sigurno najkvalitetnijem u 21. vijeku, uz vimbldonsko finale 2008.

Ima i očevidnih sličnosti između ta dva meča - poput Nadala, i Đoković je prošao kroz horor sumnji, izgubio dobijen set, prije nego što je smogao snage da ustane i da još hrabrije zakorači. I pobjedi.

Prošlo je tek nepunih godinu dana, još je rano tu titulu stavljati u kontekst cjelokupne Novakove karijere. Ipak, možemo sa sigurnošću konstatovati da je jedna od najvećih u Đokovićevoj karijeri. I on je se rado sjeća.

Nastavak na Nezavisne Novine...