Izvor: Večernje novosti, 28.Jan.2018, 11:28 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Zoran Filipović: Golovi su moja lična karta
Treći sam golgeter Zvezde svih vremena i najbolji strelac u evropskim kupovima od igrača iz bivše Jugoslavije, kaže Zoran Filipović PORED imena Zorana Filipovića (6. 2. 1953, Podgorica) zauvek ostaje da je sa Crvenom zvezdom osvojio tri šampionske titule, nacionalni kup i trofej Superšampiona Jugoslavije. Da je deveti po broju utakmica u crveno-belom dresu(479), i da je treći strelac kluba svih vremena. Postigao je 312 golova, ispred njega su samo Bora Kostić (537) >> Pročitaj celu vest na sajtu Večernje novosti << i Kosta Tomašević (372), a iza njega su Dragan Džajić (285), Dule Savić (276), Rajko Mitić (269)... - Ponosan sam, šta da kažem. Biti u galeriji Zvezdinih velikana, pa to je nešto nebesko. Možda, ipak, ima nešto još značajnije, a to je da sam dosad najbolji strelac u evropskim kupovima, sa 39 golova na 51. utakmici, od svih igrača iz nekadašnje Jugoslavije. Zatresao sam 12 puta mrežu u Kupu evropskih šampiona, devet pogodaka sam postigao u Kupu pobednika kupova i 18 u Kupu UEFA. Taj rekord, s obzirom na današnje uslove i broj godina koje igrači provode u našim klubovima, niko neće uspeti da premaši. o Debitovali ste sa 17 godina u crveno-belom dresu. Pročitajte još Branko Rašović: Nisam dobio šansu u mom PartizanuPORODICA ZA PONOS o BIVŠA mis Jugoslavije 1974. Jadranka i vi ste u dugom i skladnom braku? - Oženio sam se sa 22. godine, sina Nemanju (42) dobio u 23. Aktivan je u fudbalu, zamenik je generalnog sekretara Bunjevčevića u FSS, sedam godina je radio u menadžmentu Crvene zvezde, završio je američki fakultet, govori engleski, portugalski, španski i francuski jezik. Ćerka Teodora (35) je rođena u Lisabonu, a živi u Londonu sa mojim unukom Lukom (4). - Igrali smo u Budimpešti u Kupu evropskih šampiona protiv Ujpešt Dože, i ja sam celu utakmicu presedeo na klupi. Već u nedelju smo gostovali u Tuzli, i ja sam postigao jedini pogodak (1:1). A onda, u sredu, usledio je revanš sa Mađarima. Počistili smo ih sa terena, bilo je 4:0, ja sam postigao dva gola i asistirao Džajiću i Ostojiću. Dovoljno da postanem standardan igrač. o Bilo je to vreme kada je Crvena zvezda bila dominantna... - Bili smo mnogo jaki, a od Partizana smo bili bolji u svakom pogledu. I meni su crno-beli ležali, mislim da sam treći strelac u duelima sa večitim rivalom, posle Bore Kostića i Džajića. Možda mi je, ipak, najdraži onaj pogodak koji sam postigao na "Marakani" 1975/'76, kada je trener bio Gojko Zec, jer smo pobedili sa 1:0 i postali prvaci. o Dule Savić i vi ste bili tandem snova? - Obojica smo bili pravi napadači, i odlično smo se uklapali u sistem 4-4-2. Zvezda je kod Milovana Ćirića, fenomenalnog trenera i velikog kozera, prva igrala sa dva špica. Dule je bio ludo hrabar, pravi razbijač, a ja sam više igrao. Znali smo se u dušu, mnogo golova smo dali na prvu ili drugu stativu i zaista smo jedan drugog dopunjavali na prvi način. o Da li je taj tandem bio bolji od onog koju su činili Vojin Lazarević i Stevan Ostojić? Pročitajte još Nebojša Vučićević: Dogovorio se sa Zvezdom, potpisao za Partizan- Njih dvojica su bili drugačiji od nas, Voja je bio klasičan centarfor, koji je neverovatno dobro igrao glavom, a Steva je bio praktično polušpic. I zato ne bih vršio poređenja. Mogu samo da kažem da sam ja ušao u tim umesto Voje Lazarevića koji je otišao u inostranstvo i da sam dosta utakmica igrao sa Ostojićem. A sa Stevom je zaista lako bilo igrati, imao je neverovatan "njuh" za gol, u šesnaestercu je bio opasan kao zmija zvečarka, svaki otpadak je bio njegov. Teško ga je bilo čuvati, jer se iz sredine terena uključivao u napad. OPROŠTAJ PELEA SE NE ZABORAVLjA o KADA pitate Fileta koja mu je utakmica ona naj-naj, kaže kao iz topa: - Oproštaj Pelea 1972. godine. Selektor je bio Vujadin Boškov, odigrali smo 2:2, a na tribinama je bilo 160.000 gledalaca. Kakva utakmica, kakva atmosfera... o Prvi ugovor ste potpisali na deset godina, a u inostranstvo ste otišli sa 27,5? - Prvo sam zaigrao za Briž (21-8), osvojio šampionsku titulu, pa se preselio u Portugaliju, koja mi je postala druga kuća. U Benfiki (56-26) sam doživeo drugu mladost, zamislite da sam u Lisabon otišao kada sam imao 24-25 godina... Bio sam prvi stranac koji je došao iz Evrope. Osvojio sam dve titule i Kup, u finalu Kupa UEFA 1982/'83. smo izgubili od Anderlehta, a ja sam na 12 utakmica postigao osam golova. o U Boavisti ste završili igračku karijeru (49-15) i započeli trenersku? - Da, bio sam pomoćnik Žoaou Alvešu, dobio sam portugalsku licencu, a onda sam morao sve da ponovim i u Srbiji. Zatim sam krenuo u trenerske vode, vodio sam Salgeiroš, Beira-Mar, Benfiku (pomoćnik), Boavistu, Votoriju Gimaraeš, Sampdoriju (pomoćnik), Panionios, Al Šab, Čeaul, Golden Erouz, Atirau. o Posle tolikih putešestvija skrasili ste se na "Marakani"? - Cilj sam, ipak, ostvario tek kada sam postao trener Crvene zvezde. Te prve godine (2001/2002) osvojili smo Kup, da bi u sezoni 2002/2003. otišli skoro svi igrači. Doveli smo 12 novih, priključili decu iz podmlatka koja su kasnije postala reprezentativci: Bastu, Stojkovića, Lukovića, Mrđu, Jankovića, vratio sam u život Piksija Kovačevića. o Možda čudno zvuči, ali bolje ste igrali na međunarodnoj sceni nego u nacionalnom prvenstvu? Pročitajte još Ivan Ćurković: Partizan je moj životni pogodak- U našem prvenstvu dominirao je tada Partizan, ali smo mi u Kupu UEFA pružali zaista dobre partije. Eliminisali smo Kairat, pa onda Kjevo Veronu, zaustavio nas je Lacio, koji je trenirao Mančini, a čiji dres su nosili zvezdaši Mihajlović i Stanković. Izgubili smo u Rimu sa 1:0, a na "Marakani" je bilo 1:1. o Pre nego što ste postali šef stručnog štaba Crvene zvezde, oprobali ste se i u selektorskim vodama? - Bio sam pomoćnik selektoru Slobodanu Santraču 1997/'98. godine u kvalifikacijama, pa Vujadinu Boškovu na Evropskom prvenstvu u Belgiji i Holandiji 2000. Zajedno sa Ratomirom Dujkovićem i Brankom Rašovićem. Nismo se proslavili... o Predsednik FSCG Dejan Savićević postavio vas je za prvog selektora Crne Gore (2007-2010)? - Tri godine za nezaborav. Bilo je to lepo iskustvo, krenuli smo od nule. Stvarali smo reprezentaciju u maloj zemlji, izbor nije bio veliki. Međutim, imao sam fenomenalnu saradnju sa Dejom Savićevićem, radili smo zajednički, mnogo toga menjali u hodu. I stvorili smo kult reprezentacije! Naravno, danas su uslovi za pripreme i rad daleko bolji, opet zahvaljujući Deji, ali ja sam zadovoljan. Mirko Vučinić je bio najbolji, nosilac igre, pojavio se i supertalentovani Jovetić, zaista je bilo lepo raditi sa tim momcima. Nismo uspeli da napravimo nešto više, ali i grupa je bila jaka, igrali smo sa Italijom, Bugarskom, Republikom Irskom, Gruzijom, Kiprom... Pročitajte još: Krčmarević: Partizan me ne bi vratio da me Džajić nije tražioo Tek kada ste postali selektor ljudi su saznali da ste Crnogorac, da ste rođeni u Titogradu a ne u Požarevcu? - Da, to je interesantno. Jer, do desete godine sam živeo u Titogradu, a onda smo se preselili u Požarevac. Sa 12 godina sam zaigrao u Mladom Radniku, sa 14 sam došao u Zvezdu, i svi su mislili da sam rođen u Požarevcu. o U kvalifikacijama za Svetsko prvenstvo u Rusiji, bili ste deo stručnog štaba Slavoljuba Muslina? - Da, snimao sam naše protivnike, učestvovao u strategiji i pripremi utakmica. Napravili smo sjajan rezultat, posle osam godina odveli smo "orlove" na Mundijal. o Ali, vi kao igrač niste osetili ukus najvećih takmičenja, za reprezentaciju Jugoslavije odigrali ste tek 13 utakmica i postigli samo dva gola? - A taj prvi sam postigao na debiju u Lajpcigu u kvalifikacijama protiv DR Nemačke. Imao sam samo 18 godina. Mlad sam ušao u reprezentaciju, ali su me povrede omele. Operisao sam meniskus, pa sam morao i na operaciju mišića, nije me bilo na terenu više od šest meseci... A i konkurencija je bila žestoka, u špicu su igrali Dule Bajević, Josip Bukal, Vahid Halilhodžić, pa Musemić, Santrač... Kada "ispadneš iz voza", nisi mogao da se vratiš... Ipak, zadovoljan sam karijerom, fudbal mi je dao sve u životu, kao i ja njemu.
Nastavak na Večernje novosti...


