Vidi, Mićo moj, da ti kaže tvoj Radomir...

Izvor: Sportske.net, 07.Apr.2020, 01:24

"Vidi, Mićo moj, da ti kaže tvoj Radomir..."

Ovo je poslednji pozdrav prijatelju, fudbalskoj ikoni, čoveku, pa tek onda i kao treneru, kakvog Srbija nikada neće imati.

U životu uvek imaš dva izbora - da ostaneš dosledan i nikada ne izneveriš dečaka u sebi, ili, da to ipak uradiš, ali pravdajući se do kraja života - zbog čega si primoran da ga izdaš. Ovo je priča o tome, o principima, o dečačkoj ljubavi prema fudbalu (Životu?), o tvrdoglavosti, o nemoći svih sila sveta da promene ono nešto u sebi - kada želiš, >> Pročitaj celu vest na sajtu Sportske.net << kada voliš, kada sanjaš i kada si u svemu tome - istrajan. Ovo je poslednje zbogom Misteru. Sedamdesetjednogodišnjem dečaku koji je na fudbal uvek gledao isto, od igrališta u Žitištu, preko Užica, Humske, Istanbula, Lutona, Saragose... Madrida, Barselone, Ovijeda i Viga... Južne Afrike. Ovo je priča o čoveku koji ni ne zna, i nažalost, nikada neće znati, koliko je uticao na sudbine mnogih dečaka, a među njima i - autora ovog teksta.

Najpre, da bi onaj koji će čitati, shvatio tekst do kraja, red je da krenem od samog početka. Proleće, u Madridu, 2012. godine, tada je sve počelo. Tri karte za Španiju, čekirane su u januaru. Jedna od tri destinacije bio je Madrid. Kao mlad, lud, tvrdoglav i naročito tada - željan dokazivanja, i što je najbitnije "petlić" u svojoj novinarskoj karijeri, želeo sam da budem TAJ koji će uspeti da dođe do Mistera. U trenucima kada više od dve godine nije reč rekao za srpske medije. Svi znamo razlog. Sudski proces je u toku. SP 2010, Južna Afrika i sve ono ružno što je od pamtiveka ostalo kao naša kolektivna ružna osobina... ali, ovo nije tekst o tome, kao što rekoh.

Priča ide ovako...

"Halo, mogu li nekako dobiti kontakt Radomira Antića, idem u Madrid, probaću jednom, dva, tri, 10, 50 puta, ali taj intervju moram dobiti!"

.

.

.

Nekoliko dana kasnije stiže poruka "Evo ga broj, probaj, pa šta ti Bog da. Teško, jako teško. Nikome ne daje intervjue, ali ništa ne možemo da izgubimo".

Po dolasku u Sevilju, prvo što sam uradio, poslao sam dugometražni SMS. I ne, ne o tome da sam navijač Partizana, da sam za Srbiju navijao zbog njega, već, igrom slučaja, zato što je trenirao klub, o kom sam ja svakodnevno, ne trudeći se da zapamtim, znao ama baš - sve...

Razočaran nakon gotovo neprespavane noći gledajući da zasija telefon i stigne odgovor, poslao sam svom izvoru novu poruku, i dobio "žuto" svetlo. Da napadnem jače, tačnije pređem na plan A, za koji isprva nisam imao "onu stvar" - da jednostavno - pozovem Mistera.

.

.

.

- "Dobro veče gospodine Antiću, ja sam Milovan Longinov. Ja sam Vam poslao poruku, možda ste je videli... Boravim u Madridu ovih dana i voleo bih da Vas intervjuišem ako imate malo vremena (sat, dva, tri)..."

- "Može, evo ti moj sin, pa neka ti on objasni kako da stigneš do nas. Čekam te".

Dušan mi je objasnio, tačnije rekao koji deo grada, ostalo je bilo na nama. Malo metro, malo bus, malo uzbrdo pešaka, malo "Donde esta", i eto ga... čeka nas Mister, Total 90, Najki crna trenerka... gospodin.

Ulazimo u njegovu palatu. Supruga Vera nas pozdravlja kao da smo rod, treće koleno, stigli direktnim letom iz Žitišta. Ja, vadim prvog džokera, domaćinska, žuta, venac je tu, ne moraš ni da protreseš...



- "Mister, da niste možda čuli za mesto Srpski Itebej?"

- "Kako nisam, pa ja sam rođen u Žitištu!"

- "Izvolite, mi odande smo poznati po šljivama, ali to već znate..."


Bilo je, barem meni, napeto, iako nije bilo razloga za to. Mister je, ali to već znate, teška lafčina. Još kada mu u Madrid dođe neko iz njegovih, srpskih krajeva, onda proradi ono naše "domaćinsko". Mene je hvatala nervoza, konstantno misleći da trošim vreme od intervjua i da neću stići da postavim svih 58 pitanja, pa još dvadesetak potpitanja. Ali... kumara, ovaj... kamerman Pakela, imao je dodatni šarm u celoj priči, jer, za novinarstvo, znate, (ni)je vam potreban fakultet. Imate interesovanja, ljubavi, snove, čitate o tome u nedogled i, ono što je najbitnije, imate 'ono nešto' da osetite onog prekoputa i postavite mu pravo pitanje u pravom trenutku, na pravom mestu. E, pa tako nekako smo delovali i nas dvojica, ja - kao novinar početnik, i Pakela, kum, dovoljno zanesen u ulozi kamermana. I spreman da pomogne kao i u svemu što radiš prvi put u životu, ovako veliko.

U predgrađu Madrida, u podrumu, u prebogatom fudbalskom muzeju, gde su svi osvojeni pehari, te Dijego Simeone, Ćavi, Milinko Pantić, istorijska dupla kruna, na sredini bilijarski sto, a potom, desno, tri stepenika niže vinski podrum - veliki, dugački sto, sa kog, kada sedneš u pročelje daljeg kraja - i doslovce ispred sebe vidiš koliko je veliku karijeru imao Mister. Da, karijeru. Da bi video koliko je veliki Mister, ne pomaže nijedan sto, nijedan muzej, trofeji, ne pomaže ništa, ako nemaš, što kaže Radomir - 'ono nešto da budeš bolji od drugih'.

.

.

.

U trenutku polaska u Španiju, na programu su bila dva revanša polufinala Lige šampiona sezone 2011/12 - Barselona - Čelsi i Real Madrid - Bajern Minhen. Moja ideja je bila jasna - idem da uradim intervju sa Misterom kao najavu finala dva njegova bivša kluba... kad ono..pr*! Di Mateo, levi bek Drogba i Fernando Tores utišaše Kamp Nou, a sutradan (kada smo mi već bili u Sevilji), Serhio Ramos sruši meteor iz penala i pošalje Bajern u finale...

Promena plana.

Srećom, sagovornik je jedini trener u istoriji koji je trenirao tri najveća španska kluba - Barselonu, Real Madrid i Atletiko Madrid. A i hvala Bogu, ja sam, ipak, neko ko zna, manje ili više, sve o španskom fudbalu. Preciznije, ono više (sve) o katalonskom, a koliko je potrebno - o "kastiljanskom".

"Papira" je premalo, a ovo nije, nažalost, knjiga, pa da ubrzam... nakon nekoliko pitanja, priče o svemu, došlo je do pitanja koje je zauvek odredilo naše poznantvo. I ne, nisam ja zbog tog pitanja bio poseban, samo samo jednostavno to - ZNAO. Bilo je to pitanje koje je odredilo naš budući odnos i, danas, usuđejem se da kažem - naše uzajamno poštovanje i moju karijeru.

Mister, danas se svi divimo ovoj modernoj Barsi, Pepovoj, smatramo je najboljom ekipom ikada... ali, kada malo premotamo film, doći ćemo do toga da ste Vi osoba koja je direktno uticala na karijere ČETVORICE trenutnih kapitena Barselone. Pujola ste baš VI, pomerili sa desnog beka na štopera, Ćavija ste sa pozicije "Gvardiola" pomerili na centralnog veznog, Inijesta je dobio veće poverenje, dok ste i Viktora Valdesa stavili na gol umesto Roberta Bonana...

Nikada, ali nikada, a prošlo je od tada osam godina, nisam osetio takav ponos u pogledu i osmehu sagovornika, i tada je nastalo prvo 'šeretsko' - "Vidi, Mićo moj, da ti kaže tvoj Radomir"... i nastavio...

"Pujol je bio spreman da pogine, za sve. Za Barsu. To što je on radio na treninzima niko nije ni na utakmicama. Bila bi prava šteta da takvo srce ostane desni bek, kada je mogao da postane srce i stub odbrane. I tu nije bilo problema, prihvatio je savet i postao štoper. Što se Ćavija tiče, rekao sam mu 'sine, da ti kažem, ti imaš dobar šut, pregled, završni pas... hajde da te pomerimo jedno 30 metara napred da vidimo šta će da se desi'. Rekao mi je 'Mister, ali ja nikada nisam igrao na polovini protivnika'. Sledeću utakmicu, Barsa je bila prva iznad zone ispadanja, igrali smo gradski derbi sa Espanjolom, Ćavi je umesto 'četvorke', igrao 'šesticu' i to je bila njegova najbolja utakmica. Od tada, Barsa ga je do danas koristila upravo na toj poziciji."

Imao sam milion pitanja, o Realu, o Barsi, o tome da li je Dijego Simeone bio 'takav' i pre, o Kamineru, Radeku Bejlbu, Santiju Eskeru, o tome da li je tačno da je Atletiko omiljeniji u Madridu... o tome što je 'šutnuo' Rikelmea, o legendama Barse, Reala, o svemu što je jedan dečak mogao da pomisli i da sanj da čuje iz prve ruke...

Tetka Vera nas je vratila u realnost...

"Radomireee, možeš doći gore na kratko..."

Vraća se Mister i kaže "baš večeras ima dogovorenu večeru kod Ikera Kasiljasa, on i Sara Karbonero, prijatelji su sa kćerkom Anom i to je od ranije dogovoreno..."

.

.

.

Prošlo je... tek četiri sata?! Pomislih da je plafon sat i po... Dok smo se vraćali uz stepenice u realnost, Mister, shvativši sve, setio se da na svom laptopu pokaže još neke 'finese'... "Ovo su moji unuci, ovo smo mi na Kamp Nou, na Visente Kalderonu... Ovo je Fernando Jero, on me i danas zove drugim ocem... a ček, ovo za Klajverta da vam ispričam"...



"Klajvert je bio neverovatan momak. Mangup, voleo je da bude glavni. I sada, da on het-trik, mi pobedili Real Sosijedad... I, dolazi on sutradan na trening, obučen isto kao što je bio sinoć na utakmici. Kaže 'Mister', jel mogu ja danas da radim u teretani?', a ja znam da mu žena drži diskoteku dole u luci i da je sa stadiona otišao pravo tamo i vratio se pravo iz kafane ujutru na trening... i kažem ja njemu 'vidi sine, ti ako sada odeš kući, nećeš biti ni za šta, ni za ženu ni za decu, narednih pet dana... hajde odradi trening oporavka, posle ti i ja idemo da popijemo po pivo i bićeš kao nov'! Od tada, Klajvert nije propustio nijedan trening oporavka..."


Ovo je samo jedna od anegdota o tome koliko je bio veliki, i kakav je zapravo psiholog bio Radomir Antić. Ako vas zanimaju detalji, to je na Vikipediji - otkaz u Realu je dobio zato što nije igrao dovoljno atraktivno, a u tom trenutku je bio i ispred Krojfove Barse... Atletiku je doneo duplu krunu, poslednju u istoriji, u sezoni 1996/97, a u Barsi je ostvario svoj najteži izazov - prihvativši klupu u najtežem trenutku u modernoj istoriji kluba. Pred zonom ispadanja, a poveo je tim do šestog mesta i plasmana u Kup UEFA, a u četvrfinalu Lige šampiona, izgubio je nesrećno od Juventusa, golom Marsela Zalajete u produžecima.

Da, znam da vas zanima reprezentacija, Srbija, Južna Afrika... Pa, da premotamo malo priču na početak, kada sam pitao za intervju dogovor je pao ovako:

- "Znaš, ja nemam problem da pričamo, ali... ne želim išta da pričam o FSS, o reprezentaciji, jer je proces u toku, tako da..."

- "Izvinite, moram da Vas prekinem, ali... došao sam u Španiju, imam priliku da pričam sa jedinim čovekom koji je trenirao i Real i Barsu i Atletiko, neću sigurno protraćiti vreme na to..."


No... tu je i ona najbitnija lekcija o onom dečačkom u nama, koje, nažalost, danas znam više nego išta, a desilo se posle četvorosatne priče, neumoljive, one 'šeretske' u kojoj Mister zna ama baš sve, a ja neću da popustim. Gde je, verovatno, i nadam se i danas, video nekog novog Klajverta, Krasića, Laneta, Ćavija, u nekom drugom svetu...

"Vidi, Mićo moj, da ti kaže tvoj Radomir"... zagrlio me je, kao, hm.. recimo dragog mladog komšiju, ili sina dovoljno bliskog rođaka, koji je opasno odlučio da uradi NEŠTO i prepoznao da u tome neće odustati... "tamo, kad budeš pisao sve ovo, hoću da naglasiš da je ovo prvi intervju koji je Radomir Antić dao za srpske medije u poslednje dve godine!"...

To je bila moja najveća pobeda. I ostala je do danas.

Mister je potom Pakelu i mene odbacio do obližnjeg tržnog centra, došli smo u stan, otvorili jednu od dve flaše vina koje smo dobili na poklon. To je bio početak. Jednog divnog prijateljstva, poznanstva, jednog pitanja o četvorici kapitena Barse, i još milion drugih.

.

.

.

Mesec dana kasnije, počinje EP u Ukrajini i Poljskoj, pozovem Mistera, javlja se tetka Vera, kaže "Mićo, evo Radomir pored mene vozi, baš smo na Hrvatskoj granici, da nas ne zaustave... čujemo se kada stignemo u Beograd!".

.

.

.

Prošle su godine, igrali su se mnogi "El Klasici", "Madriljenji", dueli Barse i Atletika, recimo, da smo se čuli pred svaki drugi derbi. Nikada nisam  ostao bez odgovora na poziv. Naprotiv. Uvek je bilo "vidi, Mićo moj, da ti kaže tvoj Radomir"...

O Mesiju, o Ronaldu, o Zidanu, o Inijesti (ooo naročito o njemu kada ga je pozvao na svoj oproštaj među jedva 100 zvanica!), o tome zašto je Ćolo baš takav, zašto Grizman neće imati mesta u Barsi, o tome zašto je odbio gomilu ponuda da bude trener, pa čak i pristao da bude stručni konsultant za Kadenu, napravivši radio stanicu - u svojoj kući!

Danas, osam godina kasnije, onaj dečak sa početka priče, imao je jedan malo veći, a jednako isti san, od kog neće odustati, a zasnovan je na postulatima sa početka priče - ostati veran dečaku u sebi. Maštati, sanjati, voleti... fudbal ili šta god bilo ono čime se baviš. Mister nije izdao sebe čak ni kada smo se poslednji put čuli, ove jeseni...

"Vidi, Mićo moj, da ti kaže tvoj Radomir... ja sam čovek fudbala i uvek navijam za golove. Za pas, za dribling, da vidim da oba tima žele da napadnu, da igraju, a... to su sve moji klubovi, navijam i za Atletiko i za Barsu"...

.

.

.

"Dragi Mister, samo da znaš, ostao si mi dužan (da, prešli smo na ti posle 30 intervjua), onu pečenicu, domaći sir i gostovanje u tvojoj kući na Zlatiboru, a ja tebi još one žute ljute iz Srpskog Itebeja. Priču o Lutonu i onom golu Mančester Sitiju, o Marselu Zalajeti, onoj večeri kada se srušilo sve u Južnoj Africi, i svemu što nismo stigli. Hvala ti što si bio, i ostao Mister, što su mi, na svojim primerima ispričali i Lane, Bambi i mnogi drugi, rekavši "u karijeri imaš selektore, a imaš i Radomira Antića".







Hvala za punu Marakanu, hvala za onu pobedu nad Nemcima.. a i hvala za taj poraz od Austarlije, tada smo naučili, tj. podsetili smo se kakav smo narod.

Dragi Mister, tamo negde gore, čeka te jedan poseban oblak, radio stanica odmah pored, par stepenika do podruma u kom je muzej sa svim trofejima, a malo desno dole baš kao u tvojoj zemaljskoj kući... hm, ja ću do kraja života verovati da tamo negde, između polica vina, za dugim stolom, sa čijeg pročelja vidiš sve, ako umeš da gledaš, a još više osetiš... Fudbal? Ne, život".

Čuvaj se Mister, i igraj se fudbala i tamo gore, jer, na kraju, ti jesi čovek fudbala. I to do Žitišta, preko Užica, Beograda, Saragose, Istanbula, Lutona... Madrida, Barselone, Ovijeda, Viga... Ja ću uvek imati spremna neka pitanja. O novim dečacima, novom Ćaviju, Pujolu, Inijesti, Luisu Enrikeru, Fernandu Jeru... a do tada, potrudiću se da ostanem veran onom dečaku sa početka priče. Jer, zato i jesam tu i danas, sa punim srcem i sjajem u očima, i večeras mogu da potpišem ovo pismo."







Tvoj Mića.





Nastavak na Sportske.net...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Sportske.net. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Sportske.net. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.