Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 24.Jun.2016, 13:18   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Salaš bez đerma nije salaš

Salaš nije salaš ako na njemu nema kopanog bunara sa đermom, orasa i opaklije na kojoj se domaćin odmori posle ručka, kaže Josip Bošnjak na čijem salašu starom preko sto godina još uvek postoji aktivan bunar sa đermom .

"Ima ljudi koji su sačuvali bunar iz preventivnih razloga. Između ostalog i to je jedan od razloga zbog čega ja volim da je on tu, u životu. Moj bunar se koristi za paradu, eto, recimo da razhladimo pivo, rashladimo lubenicu", ističe domaćin Josip >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << Bošnjak.

Kopajući pre dva veka, na svega 12-13 metara dubine, nailazilo se na prvu čistu i pitku vodu.

"Ljudi su sami kopali bunare, pili su vodu iz tih bunara, koristili su je, kupali su se u njoj, pojili su stoku njome, zalivali bašte... Čuvena je priča o somborskom siru koji nije mogao da se pravi sa arterskom vodom već upravo sa vodom iz bunara sa dubine od desetak metara", ističe Milan Stepanović, zavičajni istoričar.

Oznaka bunara odnosno đerma nalazila se i na starim mapama iz turskog vremena. Sve do polovine 20. veka, bunari sa đermom bili su izvori čiste, pitke vode, a na nivo vode u somborskim bunarima uticala je reka Tisa.

Tisa je udaljena 80-tak km od Sombora, ali svi somborski bunari, bunari na okolnim salašima svoj vodostaj su imali paralelan sa rekom Tisom.

Danas su bunari deo etno salaške priče. Aktvini bunari čuvaju se redovnim izvlačenjem desetine kablova vode dnevno.

"Ako se ne troši bunar, recimo, godinu, dve, tri.. treba ga isprati sa negašenim krečom i to je dezinfekcije a tako se i kadgod radilo", kaže domaćin Bošnjak.

Arterski bunari i vodari u 20. veku donekle potiskuju đeram koji je ipak dobio bitku. Arterski bunar je ostao u pesmi a stari đeram još uvek škripi na ponekom somborskom salašu.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...