Partibrejker

Izvor: B92, 15.Jul.2019, 00:17   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Partibrejker

A hteli ste žurku? E pa dobili ste je. Doduše, ne kakvu ste svi očekivali, ali dobro, bože moj. Može i na naš, srpski način.

Novak Đoković, ladies and gentleman, šampion Vimbldona. Čista petica! Bjorne, čuješ li, nisi više sam u tom krugu. Spremi se sledeće godine da pogledaš u leđa maestru tenisa!

E sad, dok ovako ushićen i ozaren pokušavam da sumiram sve utiske sa mog vimbldonskog prvenca, setim se samo kolege Ubalda Skanagate, kolege iz Italije koji >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << ako se ne varam ima negde oko 155 Grend slem pojavljivanja. Ja tri, ali dve titule od toga. Not too bad, Zorane, not to bad!

I šta sam rekao? Grmljavina, oluja, Centralni teren je bio spreman za spektakl, doduše nadajući se drugačijem ishodu partija, ali ne vredi. Ne može, uporan je jedan partibrejker sa Balkana, iz malene Srbije, stalno prst u oku, stalno on hoće nešto da pobeđuje, a ne kako oni žele da bude!

I ne da je im je prevrnuo taj zeleni tepih u Rodžerovoj dnevnoj sobi, već im je poobarao i stolice, porušio bočice šampanjca, a spremali su se svi, onako džentlmenski da zaliju pobedu matorog majstora iz Švajcarske. Nije nego!

Rodžer izvini. Možda neki drugi put. Uradio si sve što je bilo u tvojoj ogromnoj teniskoj moći, igrao kako dolikuje nekom ko je osam puta ovde osvajao titule, imao si OPET dve meč lopte, kao onomad dva puta u Njujorku. I ništa! Nula. Ma je li moguće, pitaš se i sam? Moguće je, kad imaš s druge strane Novaka Đokovića, o da, moguće je.

Da je kojim slučajem Alfred Hičkog živ, pa da režira ovakav triler, ne bi mu uspelo. To ni stari majstori kamere, scenografije ne bi umeli da ovekoveče. Ono što je ovih petnaestek hiljada ljudi gledalo u nedelju popodne, a još milioni milioni kraj malog ekrana, ne može se opisati rečima. Ljudi, ne možeee!

Pet sati filma, pet sati bitke nad bitkama, pet sati delirujuma, sinusoide koja je išla od sjaja do očaja, pet sati nenormalnog tenisa, pet sati čuda, magije, fantazije.

Verujte, i dalje se presabiram, da ovo možda nije san. Da sam zabrazdio u nekakav teniski raj, da gledam čudo nad čudima, meč nad mečevima, čekam da me neko probudi, štipam se za obraze da proverim je li sve ovo java ili san, jesam li uopšte živ posle svega?

Dva sata i 47 minuta meča, Novak nije mogao da se približi Rodžerovom servisu. Nabrojani, naoštreni, prethodnim porazima napaćeni Švajcarac, čvrsto je rešio da podvuče crtu ispod svih tih razočarenja, u 38. pokaže da je moguće uzeti Vimbldon. I uzeo bi ga, sigurno, da je bilo ko drugi bio sa druge strane mreže, a ne mentalna gromada od čoveka.

Zamislite sebe u tom vulkanskom grotlu, gde posle svakog poena protivnika nastaje histerija, mini erupcija, gde svaku vašu grešku proprate sa osmehom zadovoljstva, i da se još borite sa igračem koji je živa legenda, istorija, koji igra nestvaran tenis.

I da vam ne ide servis, da vas neslušaju mnogi udarci, da protivnik pogađa čelendže kao od šale, a kreč diže sa linija posle svakog svakcijatog servisa. I preživeti, isplivati preko dve meč lopte, onda kada su vas svi, baš svi otpisali?

Novak. Ljudi, Novak! Koliko je samo nerava pokidao svima u Srbiji i dalje, na meridijanima gde god ima naših ljudi, koliko je i sebe izmučio, ali nijednog momenta nije ni pomisloo na belu zastavicu.

Gledao sam tokom meča statistiku, komentarisao onako između poena sa kolegom iz Žurnala, legendom Vojinom Veličkovićem, sa kolegom Džonsonom iz Tenis Magazina. Amerikanac nije mogao da se načudi šta je video, kakve je udarce Novak izvlačio kada se meč lomio. I verovao je, o da, verovao je i hladno sumirao da će „Novak sve to dovesti u red“.

Pitao sem se, ima li lekara ovde? Poludeše kardiogrami, čuje se kolektivna tahikardija, puls 120 na sat, dajte ljuti dilkorane, nekakve antiaritmike, ako boga znate, izgibosmo! I mi i Novak.

Vodio je 4:2, činilo mi se, eto ide sve ka tom slavlju. Gledao sam u nebo, prizivao bogove, ali okolo je jezivo odzvanjalo, „Rodžer, Rodžer“.

I kad je već propuštena prilika da se prečicom stigne do pobede, onda se išlo stramputicom, ali do istorije. Prvi put 12:12 na turniru, novo pravilo, jer kako su krenuli, igrali bi do ponedeljka, pet sati bilo je malo da reše ko je najbolji.

Aki pre toga, na 8:7 za Švajcarca, poskakaše, kovrdžavi samo što ne probije krov nad terenom od sreće, stiska pesnicu, maše pobednički. Jedna Indijka je bila u stanju ekstaze, histerično je pozivala sve da stanu uz Rodžera, nije morala. Živ sam? Ne znam. Proveravam...

Preživeo sam. I Novak i ja. I tih 12:12. I opet taj-brejk. I treći na Noletovom kontu.

Nema Rodžer dovoljno čelika u tom kraju, kada spusti pogled, kada se uplaši senki prošlosti, kada ga sve to ophrva. Onda biva samo jedan pobednik.

I to se desilo. Bogovi su odozgo popustilio. Dosta su se i igrali! Utišale se tribine, Novak se lupio pobdnički po grudima, prošarao pogledom ka svim tribinama kao da ih pita:

„I, šta kažete, ko je ovde faca? Hajde kući polako, do sledećeg viđenja.

Na dan Pada Bastilje, pala je Rodžerova tvrđava. Kakva umetnost, Novače Đokoviću. Ne igrati svoj najbolji tenis, a upisati se u istoriju. Alal ti vera, šampione.

Nastavak na B92...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta B92. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta B92. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.