PRELAZZI: Decenija bez Pirata

Izvor: MozzartSport.com, 29.Dec.2014, 11:18   (ažurirano 02.Apr.2020.)

PRELAZZI: Decenija bez Pirata

Marko Pantani bio je pravi superstar, onaj po kojem se meri vreme u nekom sportu, vododelnica i tip koji je s jednakom lakoćom punio stupce sportskih strana, one rezervisane za estradne tračeve, i one crne hronike, gde bi se s vremena na vreme pojavio u glavnoj sporednoj ulozi; vodeća je bila rezervisana za kokain

Pre nego što je na ekranu zasijala ta čuvena ćela, biciklizam smo gledali tek ovlaš, ako nema ničeg drugog na televiziji, više zbog lepih predela i onih idiota >> Pročitaj celu vest na sajtu MozzartSport.com << koji se skidaju polugoli i trče uz bicikliste, nego zbog takmičenja ili zbog nadljudske snage koja je tim ljudima, nalik na moderne Sizife, potrebna da se bore sami sa sobom, da savladaju grčeve u nogama i onog poganog duha koji ti se pojavi na ramenu i savetuje ti da odustaneš.

On je bio nešto drugo. Na pravinama je izgledao kao da se dosađivao, kao da ne vozi pred milionima gledalaca, gotovo je lenjo pedalao, poput dve devojke koje iznajme bajseve na 25. maju, usput ćakulaju i staju na svaku kafu i kokice sve do Ade Ciganlije.

A onda bi naišao uspon, ispred vijugave kolone dvotočkaša isprečila bi se kakva planina, i zver u njemu bi se probudila. Bio je hrabar, zagonetan, moćan, imao je bradu, brkove i minđušu, što je samo doprinosilo opakom imidžu, na glavi je nosio bandanu, mada bi povremeno dozvolio izbrijanoj lobanji da prodiše. Zvali su ga Pirat i ponosio se time.

Marko Pantani bio je pravi superstar, onaj po kojem se meri vreme u nekom sportu, vododelnica i tip koji je s jednakom lakoćom punio stupce sportskih strana, one rezervisane za estradne tračeve i one crne hronike gde bi se s vremena na vreme pojavio u glavnoj sporednoj ulozi; vodeća je bila rezervisana za kokain.

Nemci su imali Jana Ulriha godinu dana ranije, a te 1998. Italija, Tur de Frans i svet dobiće Pantanija.

A imaćemo ga tako kratko...

Najbolji planinski biciklista svih vremena – samo je Lens Armstrong mogao da mu parira u gudurama Francuske, Italije i Španije – i dalje je poslednji čovek koji je u jednoj sezoni (legalno) zadužio žutu majicu i na Điru i na Turu, a već deset godina obrće pedale na onom mestu gde se ide samo jednom.

No sećanje na njega ne bledi: taman kada zaboravismo na Pantanija, pojavi se prošlog aprila neki tužilac i uvaži argument porodice da Marko nije umro od akutnog overdoza kokainom, već da je bio ubijen, pa naloži novu istragu; taman kada pustimo Pantanija da svoju večnost živi tiho, pojavi se Vinčenco Nibali, pokori Francusku, 27. jula prođe kroz Trijumfalnu kapiju i podseti nas sve na tipa zbog kojeg je prvi put i odbacio pomoćne točkiće i odlučio da bude bolji od svog idola...

Pantani je imao sve, i nije imao ništa. Iza maske Pirata, nasmejanog momka koji opčinjava svojom energijom, lica s brojnih reklama koje se plaćaju milionima maraka, iza očiju čoveka u čijem su društvu želeli da budu svi, krio se usamljeni, nesrećni, paranoični momak. Nije bio obrazovan, nije ga, u stvari, zanimalo ništa do bicikla – kasnije će, kada uleti u lovu, kada počnu sumnje da je prljavi svet dopinga u biciklizmu odavno zakucao na njegova vrata, kada zvaničnici budu izricali kazne zbog čudnih supstanci u njegovom urinu, početi da ga zanimaju i ozbiljne droge – i to nije bilo dovoljno.

Ima u biciklizmu mnogo toga mazohističkog: on vas tera dalje kada više nemate ni zrnce snage, posebno na usponima koje je Marko toliko voleo, on vas šutira u dupe kada poželite da odustanete, on vas izjeda ćeliju po ćeliju kada shvatite da ste sami na čitavom svetu, koliko god buke pravili gledaoci sa smešnim transparentima, koliko god vam iz automobila do vas dobacivali da morate da izdržite, da pobedite sebe, a potom rivale. U biciklizmu nema prijateljstava, svi protivnici su vam neprijatelji, jednako koliko i svaki kilometar, metar, obrtaj...

Zato je, valjda, taj sport bremenit toliko teškim pričama. I zato je, valjda, tog februara 2003. u jednoj jeftinoj hotelskoj sobi u Riminiju, u smradu, neredu i kutijama do pola pojedenih pica na svoj potonji put zakoračio čovek u legendarnoj roze majici.

I najmanje što Vinčenco Nibali, Ajkula iz Mesine, taj toliko različiti sportista i čovek od zlosrećnog Pantanija može da je da dogodine ponovi njegov uspeh i osvoji i Điro i Tur. Za Italiju, za sport, za ćelavog, tragičnog momka zbog kojeg smo zavoleli biciklizam.

Piše: Marko Prelević, urednik Nedeljnika i kolumnista MOZZART Sporta;

Foto: Action Images.

Nastavak na MozzartSport.com...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta MozzartSport.com. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta MozzartSport.com. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.