Izvor: Radio Televizija Vojvodine, 05.Jan.2016, 14:34   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Odlazak sujetnog premijera

"Umesto narcisoidnih ispada predlažem ti da više čitaš i slušaš što drugi imaju da kažu!" Ovako teška poruka na račun donedavnog hrvatskog premijera Zorana Milanovića pala je kao so na otvorene rane njegove bezmerne sujete.

Izrekao ju je kolega po socijaldemokratskom opredeljenju, zagrebački filozof Gvozden Flego. Ostao je, kaže, zapanjen činjenicom da se Milanović u javnosti i dalje predstavlja kao premijer, a ljudima koji trenutno imaju sreću ili nesreću da vode >> Pročitaj celu vest na sajtu Radio Televizija Vojvodine << izvršnu vlast u Hrvatskoj poručuje da će im život pretvoriti u pakao.

Dr Gvozden Flego nije jedini koji smatra da Milanović, koji je od 2011. godine izgubio pet izbora za redom, treba da napusti mesto prvog čoveka sada opozicione Socijaldemokratske partije u Hrvatskoj.

To misle i mnogi bivši Milanovićevi saradnici i ugledni članovi SDP-a, od Zlatka Komadine, Rajka Ostojića, Tonina Picule, Davorka Vidovića, pa i splitskog gradonačelnika Ive Baldasara. A tu je i bivša članica Milanovićevog najužeg savetničkog tima Aleksandra Kolarić koja je, zbog mišljenja nesimpatičnog bivšem premijeru, izbačena iz stranke.

Milanović je time u svoje shvatanje socijaldemokratije praktično uveo verbalni delikt čime je ubrzao svoj politički pad. Premda se trudio da u javnosti ostavi dojam samouverenog i obrazovanog političara, čak su i članovi njegove stranke, kao i simpatizeri socijaldemokratske orijentacije u Hrvatskoj, Milanovića zapamtili kao svadljivu i umišljenu osobu koja u trenucima poraza gubi kontrolu nad sobom.

Oni posebno pogođeni njegovim uvredljivim ispadima prema stranačkim kolegama takvo ponašanje opisali su kao "karakter huligana puštenog s lanca".

Premda su ovakve kvalifikacije strašne same po sebi, ostale bi unutarstranačka stvar SDP-a da Milanović u najtežim trenucima za državu, njenu sopstvenu javnost i susede nije zapanjio ispadima u rasponu od neukusne ironije do upravo skorojevićkog vređanja. U velikim poplavama koje su u više navrata zadesile Hrvatsku Milanović pojavio se u ležernom sportskom izdanju i ljudima koji su ostali bez svega rekao da ih potpuno razume jer su i njemu jednom popucale cevi u stanu.

Po zatvaranju državne granice sa Srbijom izjavio je svoje čuveno "šaraj, brate, šaraj", smatrajući da je to primeren premijerski ton kad govori o bezmernim kolonama napaćenih ljudi koji samo prolaze kroz Hrvatsku da bi sačuvali goli život i eventualno započeli novi.

Primoran da iza toga nastupi u večernjem Dnevniku RTS-a gledaocima širom Srbije predstavio se kao čovek koji im je "vratio ćirilicu" što je zapanjenog voditelja Dnevnika navelo da mu uputi uljudan, ali veoma samilosan pogled...

Legendarni citati Ničea i Tina Ujevića pretvorili su ga u javnog lakrdijaša, kao i antologijska izjava o "orlovima koji ne love muhe" koju je srpski šef diplomatije mirno nadopunio izjavom iz "Balkanskog špijuna" - orao je pao, orao je pao!

Možda i zato Milanović smatra da su za njegov izborni poraz krivi Tomislav Karamarko, Ivica Dačić i Aleksandar Vučić koji su se, pričao je u jednom briselskom hodniku, tajno sastajali u opskurnim zagrebačkim kafanama i tamo mu radili o glavi, a navodno je sve konce njihove zavere vukao Vladimir Putin.

Kad Zoran Milanović iza svega toga danas kaže da je Hrvatska pala na dno, jer ju vodi zločinačka, kriminalna i proustaška organizacija koja mu je uz pomoć obaveštajnog podzemlja oduzela vlast, postavljaju se sledeća pitanja - zašto njegova bivša vlada nije na vreme onemogućila tajne službe da ga svrgnu s vlasti? Zašto su sudovi u Hrvatskoj u vreme njegovog mandata osuđivali, zatvarali, pa onda opet spektakularno oslobađali krivice domaće kriminalce?

Zašto je, očekujući ishod izbora, upadljivo odbijao da kao prvi čovek izvršne vlasti reaguje na postrojavanje stranačke milicije osuđenog ratnog zločinca, a danas saborskog zastupnika Branimira Glavaša pod prozorima svoje vlade na Markovom trgu u Zagrebu? Zašto se, u maratonskim pregovorima, uz "give me five" gest, lakše sporazumevao sa minerima državnih institucija iz zagrebačkog šatora ratnih veterana, nego sa vlastitim ministrom tog resora, Predragom Matićem koga je praktično prepustio besu ulične desnice?

Zašto je birao tuđe birače, a vređao svoje? Zašto je iza sebe uvek video neprijatelje, a ispred sebe mediokritete koji mu se nisko klanjaju? Zašto je bilo tako teško obići bilo koji grad u regionu bivše Jugoslavije i videti kakvi ljudi tamo žive i kome daju svoje poverenje?

Možda zato što je upravo to bio pakao za bivšeg premijera, a skore promene u hrvatskoj socijaldemokratiji pokazaće da li su, i u ovom slučaju, pakao oni drugi, kako je davno konstatovao francuski levičarski filozof Žan Pol Sartr.

Nastavak na Radio Televizija Vojvodine...