Izvor: Politika, 08.Maj.2015, 22:01 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Pozorište ne može bez otvorenog prozora
Bez mogućnosti da vidi šta se događa na drugim mestima, svaki teatar je besmislen, kaže Nenad Šegvić, direktor Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci
Rijeka – U Rijeci sam proveo gotovo ceo svoj glumački život. Posle završene Pozorišne akademije u Beogradu, u famoznoj klasi Danila Bate Stojkovića, Branke Petrić, Kaće Dorić i drugih, malo sam „prošetao” okolo po pozorištima u bivšoj državi, i iz Zagrebačkog kazališta mladih došao u Rijeku 1964. godine >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << i tu ostao do danas. Ovako počinje svoju profesionalnu priču hrvatski glumac Nenad Šegvić, osnivač i direktor Međunarodnog festivala malih scena u Rijeci, sa kojim smo razgovarali u matičnom zdanju ovog teatarskog festivala u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku. U okviru ovogodišnjeg 22. po redu festivalskog skupa u Rijeci u zvaničnoj selekciji su nastupila tri beogradska pozorišta: Jugoslovensko dramsko pozorište, Atelje 212 i Bitef teatar.
Nenad Šegvić je zaštini znak kulturne scene Rijeke i veliki misionar umetnosti na ovim prostorima. U Rijeci se najpre potvrdio kao glumac ostvarivši veliki broj uloga u Narodnom kazalištu Ivana Zajca, da bi početkom devedesetih godina napravio novi pozorišni iskorak tako što je u ovom lučkom gradu osnovao novu teatarsku scenu u Hrvatskom kulturnom domu na Sušaku.
– Davne 1993. godine smo osnovali teatar, a godinu dana kasnije i festival nazvan najpre Hrvatski festival malih scena. Prva predstava iz Beograda, kada tamošnji glumci nisu smeli da dođu do Zagreba, gostovala je na našem festivalu 2001. godine. Jugoslovensko dramsko pozorište sa „Beogradskom trilogijom” Biljane Srbljanović, a na narednom ugostili smo i Atelje 212 sa predstavom „Leda” i od tada su svake godine prisutni na našem festivalu – priča Šegvić i dodaje:
– Tih godina na zalasku prošlog veka mislio sam da ću napustiti posao. U ratno vreme kada su počeli da se igraju ti takozvani „domoljubni komadi”, smatrao sam da na sceni nemam šta da tražim. Odlučio sam ili da pokušam da napravim mali kamerni teatar, ili da odem iz Rijeke. Bilo je teško vreme, i mnogo su se čudili u šta se upuštam, međutim osmehnula mi se sreća jer sam ovaj neizvesni posao započinjao u vreme mandata tadašnjeg sjajnog gradonačelnika Slavka Linića, danas je to Vojko Obersnel, koji me je nesebično podržao. Krenuli smo sa predstavom „Ko se boji Virdžinije Vulf”, u režiji tada mladog reditelja Larija Zapije, rođenog Riječanina koji je završio režiju u Beogradu. Zapija je imao sjajni rediteljski opus u Rijeci, ali se nažalost više ne bavi režijom. Odselio se u međuvremenu u Kanadu i tamo vozi kanadske avione. Kakva šteta za pozorišnu umetnost!
Da upornost i pozitivna energija pobede sve prepreke uverava nas Nenad Šegvić. Razgovor sa njim bio je zaista lekovit. Iz njegove kancelarije na petom spratu zgrade HKD, bez lifta, izašli smo nošeni mišlju da su skromnost, neposrednost i plemenitost najvrednije ljudske osobine.
– Ranije smo imali novac da uradimo tri do četiri premijere godišnje, a danas jedva realizujemo samo jednu predstavu. U to vreme međutim, sve je bilo zatvoreno, a pozorište bez otvorenog prozora, bez mogućnosti da vidi šta se događa na drugim mestima, potpuno je besmisleno. Osećao sam se kao u zatvoru. Zato sam i krenuo sa festivalskim iskorakom. Prvo su se pojavile male hrvatske grupe, a onda sam napravio Međunarodni festival malih scena. Kako je festival počeo polako da raste, tako sam se usudio da pozivam predstave iz Slovenije, Srbije, Bosne i Hercegovine... Publika je to prihvatila i evo trajemo 22 godine – priča naš sagovornik i naglašava da sa velikom ljubavlju neguje beogradska prijateljstva sa Brankom Petrić, Radom Đuričin, Tanjom Mandić Rigonat, Svetozarom Cvetkovićem, Brankom Cvejićem, Igorom Đorđevićem.
I pored toga što je zakoračio u zrelije životno doba Nenada Šegvića ne mrzi da u potrazi za dobrom predstavom krene iz Rijeke u Beograd, Sarajevo, Beč da odgleda neku novu predstavu i iste večeri se vrati kući. Politika ga, kaže nikada nije zanimala, već isključivo umetnost i ambicija da što više dobrih predstava i glumaca okupi u Rijeci.
– Ne mrzi me da dođem na premijeru u Beograd i da se odmah vratim kući. Tome se svi čude, ali budući da je teška finansijska situacija, uvek više volim da uštedim na sebi, kako bih više novca skupio da dovedemo neku dobru predstavu na gostovanje u Rijeku.
Šegvića u umetničkim krugovima predstavljaju i kao jugonostalgičara, iako on, kako kaže, ne zna šta to zapravo znači.
– Rođen sam u toj državi, rastao u Jugoslaviji, školovao se, neka prijateljstva stvorio. Možda to nazivaju jugonostalgijom, ali u krugu u kojem sam se kretao dok sam studirao u Beogradu niko nikada nije pitao odakle sam. To ni mene nije zanimalo, a ni danas me ne zanima. Isključivo me interesuje dobro pozorište. I sva ta prijateljstva koja su se stvorila u mladosti traju, negujem ih i danas – naglašava Šegvić
U Beogradu kao kod kuće
Naš sagovornik nam je ispričao da je sasvim slučajno došao da studira u Beogradu:
– Prošao sam obe audicije i u Zagrebu i u Beogradu. Budući da je samo otac radio, a sestra i ja smo stasali za studije, u mom slučaju presudilo je da studiram u Beogradu, jer sam već na prvoj godini imao mogućnost da dobijem stipendiju.
Nenad Šegvić se seća da je u to vreme Beograd bio riznica briljantnih umetnika: Mate Miloševića, Miroslava Belovića, Tomislava Tanhofera...
– U Beogradu se osećam kao u svojoj kući, isto kao i u Rijeci, Sarajevu, Ljubljani, Skoplju. Beograd volim, jer sam u njemu upoznao veliki pravi teatar. U to vreme su dolazila pozorišta, recimo, iz Francuske, Sovjetskog Saveza, a beogradski teatri su im ravnopravno parirali.
