Izvor: JavneVesti.com, 16.Dec.2013, 20:21 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Vlade Divac i Dražen Petrović: Životna priča dva velikana
Dražen Petrović i Vlade Divac su legende jugoslavenske košarke. Bili su prijatelji – sve dok nije počeo rat. Trebalo je da se susretnu „kada sve prođe“. Ali Dražen je poginuo, na današnji dan, 7. juna 1993. godine.
„Ova ekipa, ovi zlatni momci – njihova se igra kosi sa svim zakonima fizike. S ovom generacijom možemo sve da pobedimo!“ Jugoslavenski sportski komentator doslovno nije znao šta da radi sa svim svojim emocijama. Tu nije bilo mjesta za nekakvu objektivnu analizu, igra je bila suviše napeta. Bilo je to 25. juna 1989. godine. U finalu Evropskog košarkaškog prvenstva igrala je ekipa Jugoslavije protiv Grčke.
Pritisak na reprezentaciju Jugoslavije bio je izuzetno veliki. Kao i očekivanja. Dvorana se tresla, masa je skandirala: „Jugoslavija! Jugoslavija!“ U utakmici u Zagrebu, gledaoci su očekivali pobjedu. A momci ih nisu razočarali. Poveli su već u prvim minutima utakmice. Dražen Petrović i Vlade Divac, obojica u top-formi, ohrabreni povicima iz dvorane, hrlili su ka pobjedi, ka zlatnoj medalji. Njih dvojica bili i ostali legende jugoslovenske košarke – Hrvat i Srbin. Zajednički put započeli su prijateljstvom.
Kada nacionalnost još nije bila važna
Gotovo jednu četvrtinu vijeka kasnije, Vlade Divac sjedi u jednom beogradskom kafiću i posmatra izbledjelu sliku. „To je naša zajednička fotografija, snimljena nakon utakmice. To je bila naša ekipa; sastavljena od Srba, Hrvata, Slovenaca i Muslimana“, kaže Divac. Ekipa Jugoslavije uverljivo je pobjedila protiv Grčke – 98:77, i tako osvojila četvrtu po redu medalju na evropskim prvenstvima. Tada razlike u nacionalnoj i vjerskoj pripadnosti u sportu nisu igrale nikakvu ulogu.
Vlade Divac i Dražen Petrović – njihova strast bila je košarka, njihov život – takmičenje, a cilj – pobjeda. „Njih dvojica su bili nerazdvojni prijatelji. Sport ih je spojio, s njime su zajedno odrastali. To je uopšte bila izuzetna generacija, sa mnogo talentovanih sportista i velikih prijatelja“, kaže njihov dugogodišnji trener Dušan Ivković. Sa mnogo sjete se prisjeća proslave nakon pobede u finalu: „Tu je bilo mnogo emocija. Publika nas je volela i niko nije pitao koje su nacionalnosti igrači. To je bilo svejedno. Mi smo bili sportisti“.
Zlatna vremena u NBA ligi
Tada je bilo svejedno odakle su, ko su – igrali su za Jugoslaviju, za sebe. To je bilo njihovo vrijeme, doba koje nije poznavalo granice. Krajem 80-tih godina, Vlade je otišao u SAD, u klub Lejkers u Los Anđeles, njegov prijatelj Dražen u Portland, u klub Blejzers. Njihov san da zaigraju u američkoj profesionalnoj ligi NBA postao je stvarnost. „NBA je bio rezultat napornog rada. Sve što je postigao, Dražen je sam zaradio. On je bio naš veliki uzor u svemu, pogotovo što se tiče njegovog radnog morala. On je bio jedan od najboljih u gađanju "trica", kako u Americi tako i u Europi. Sve do danas je on jedan od najboljih“, kaže Divac o svom bivšem prijatelju i velikom košarkašu.
Njih su se dvojica uvijek radovala i pobjedama onog drugog, pomagali su jedan drugom i kada su se događali porazi. To je bilo zaista posebno vrijeme za tu dvojicu igrača sa Balkana. Prijateljstvo im je pružalo podršku u vremenu kada su bili daleko od kuće i istovremeno pružalo osjećaj doma i domovine. No, u to vrijeme, njihova zajednička domovina počela je da se trese. Nešto kasnije, još i više od toga – sukobi su prerasli u pravi krvavi rat. Nedugo potom – njihova domovina je u potpunosti nestala.
Teško iskušenje za prijateljstvo
„Dražen i Vlade su u početku njihovog NBA perioda bili u stalnom kontaktu. No, onda je počeo rat u Jugoslaviji i on je uništio njihovo prijateljstvo. Više nisu bili tako bliski. Samo su se pozdravljali i više nisu razgovarali. Tako je slomljena njihova veza, kao što se slomilo i sve drugo. To nije bila ni Draženova ni Vladina greška ili krivica“, kaže Draženova majka Biserka Petrović.
Vijesti koje su stizale iz daleke domovine u SAD, zauvjek su razdvojile tu dvojicu igrača i njihove životne puteve. „Početkom devedesetih godina, kada su na Balkanu vladali nacionalni sukobi i netrpeljivosti, oni su zarazili i nas. U to vrijeme je svako morao da se identifikuje sa nekom nacionalnošću“, seća se Vlade Divac danas, dok u rukama čvrsto drži požutelu fotografiju.
Pobeda na Svetskom prvenstvu
Samo godinu dana kasnije, već se pokazalo šta politika može da učini i sportistima. Devetnaestog avgusta 1990. godine – reprezentacija Jugoslavije igra u finalu Svjetskog košarkaškog prvenstva protiv ekipe SSSR-a. Jugoslavija vodi, u petoj minuti rezultat je 18:9. No, treneru Dušanu Ivkoviću to vodstvo nije dovoljno. Žustro gestikulira, ekipa treba da igra još brže, dinamičnije… Ni ovog puta ga njegovi momci nisu razočarali. Povećali su prednost i na kraju ponovo uvjerljivo pobijedili. Euforija je velika, no jedan incident bacio je sjenku na veselje.
Na parket se sa tribina spustio jedan gledalac, a u rukama je držao hrvatsku zastavu. „Ja sam ga ljubazno zamolio da je skloni. Na kraju, mi smo igrali za Jugoslaviju, a ne za Hrvatsku, Srbiju ili Bosnu. Odgovorio mi je da je jugoslovenska zastava đubre. Razljutio sam se, istrgao sam mu zastavu iz ruke i rekao mu da ode“, priča Vlada Divac. Taj događaj pokazao je da politička situacija u zemlji polako prelazi i na sportska igrališta i počinje da njima dominira.
Nekadašnji prijatelji – sada protivnici
Kako kaže trener Ivković, njegova ekipa se dugo borila protiv toga da je politika razdvoji. „Tokom Evropskog prvenstva u Italiji, 1991. godine, Slovenija je proglasila nezavisnost. Jedan slovenački igrač dobio je tada pismo u kojem je pisalo da će, ukoliko i dalje bude igrao pod jugoslavenskom zastavom, biti proglašen izdajnikom Slovenije“, priča trener i dodaje da je tada odlučio da ga ostavi na klupi. „Nešto kasnije nije bilo sasvim jasno smijemo li mi kao reprezentacija Jugoslavije uopšte da igramo do kraja prvenstva. No, međunarodna zajednica nam je to ipak dozvolila. To je bila i naša želja“, kaže Ivković.
Ekipa Jugoslavije odnijela je pobjedu i na tom takmičenju u Italiji. Bilo je to posljednji put u istoriji jugoslovenske košarke. No, na proslavu pobede, tada niko nije ni pomišljao. „Kada smo pobedili u finalu, morali smo da se, kako to običaj nalaže, popnemo na pobjedničko postolje i podignemo jugoslovensku zastavu. Ali većina igrača se povukla. Oni to nisu željeli. Tada sam shvatio šta se dogodilo. Svima je bilo jasno. To je bio – kraj“, kaže Vlade Divac.
„Pričat ćemo kad sve prođe“
Vlade se nakon završetka NBA karijere vratio. Ali ne u Jugoslaviju od nekad, već u novu domovinu. Danas više ne misli toliko na prošlost. Nekada je dugo tražio odgovore na pitanja vezana za slom prijateljstva. Bez uspjeha. Njegov prijatelj Dražen blokirao je svaki razgovor. „Kada su sukobi počeli, svako je na svoj način pokušao da pronađe objašnjenje. Ja sam znao šta se događa u Srbiji, ali želeo sam od drugih da čujem šta se događa u Hrvatskoj. No, Dražen kao ni drugi hrvatski igrači u NBA ligi, nisu želeli o tome da pričaju. Uvek su govorili da ćemo razgovarati kada sve prođe, ali ne sada“, kaže Vlade.
Politika je ipak bila jača od sporta. Dražen i Vlade zauvek će ostati razdvojeni. Nikada nisu otvoreno popričali jedan s drugim. Sudbina je tako odlučila – 7. juna 1993. godine, Dražen Petrović je poginuo u saobraćajnoj nesreći u Nemačkoj.
