Izvor: Politika, 02.Mar.2012, 00:33 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Nikola, najveći pre Dražena
Plećaš je iz onih vremena kada nisi mogao na olimpijadu ako si snimio televizijsku reklamu za čaj
Nikola Plećaš moj je novozagrebački komšija. Kada se sretnemo, a to je obično u kafiću, na pijaci u Utrinama, razgovaramo o vremenu, politici ili knjigama, ali o košarci – nikad. Ne znam šta bih ga o košarci pitao, njemu se, očito je, o toj temi ne priča. Što je, valjda, i logično, jer je Nikola, s još jedanaestoricom drugova, bio svjetski prvak u košarci.
>> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << />
U Ljubljani 1970, kada su nadmašili Sovjete i Amerikance, on je imao dvadeset dvije godine, i pred njim je bila velika karijera. Šest godina kasnije, kada je njegova generacija bila na vrhuncu, bio je u sastavu reprezentacije za Olimpijske igre u Montrealu. Nije otišao zbog jedne bizarne afere: snimio je televizijsku reklamu za „Frank” čajeve, što su onda neki protumačili kao kršenje Olimpijske povelje i načela amaterskog sporta. Umjesto Nikole Plećaša u Kanadu je putovao Blagoja Georgijevski. I tako je, bez velikog finala, završila njegova reprezentativna karijera.
U Lokomotivi, koja će se pred kraj Plećaševe karijere preimenovati u Cibonu, navijači su ga častili nadimkom Sveti Nikola. Mirne duše se može reći kako je, sve do pojave Dražena Petrovića, bio najveći košarkaš u istoriji kluba. Devedesetih, Plećaš se pokušavao baviti trenerskim poslom, ali nije mu išlo.
U bivšem klubu nisu htjeli da čuju za njega. Jednima se nije sviđalo njegovo ime i prezime, a drugi (ili su to bili ti isti) nisu mogli podnijeti to što je Nikola, za razliku od njih, bio svjetski prvak. Kako god bilo, u zemlji punoj mitova i legendi, Plećaševa je legenda pala u zaborav. Trenirao je neke ženske klubove, da bi se dvijehiljaditih, u vrijeme kada je nacionalizam već pomalo izašao iz mode, zaposlio u gradskoj upravi, kao nekakav savjetnik za sport.
Nikoli Plećašu su šezdeset četiri godine, stižu penzionerska vremena, a u Hrvatskoj sportisti nemaju pravo na povlaštene penzije. A zašto bi takvo pravo i imali, ako su u posljednjih tridesetak godina nabijali loptu po bogatim evropskim i američkim klubovima? Ali Nikola je čovjek iz onih vremena kada nisi mogao na olimpijadu ako si snimio televizijsku reklamu za čaj, a pri tom je i svjetski prvak i najveći košarkaš kojeg je Zagreb prije Dražena imao.
Nedavno je, gledao sam to na televiziji, Nikola Plećaš bio u Srbiji, kao gost na revijalnoj utakmici kakve, po ugledu na Amerikance, organizuju svi naši košarkaški savezi. Ni toga u njegovo vrijeme nije bilo. Nakon utakmice je bilo i nekakvo slavlje, na kojem se pojavio predsjednik Boris Tadić. O tom je slavlju Nikola pričao u intervjuu za ,,Jutarnji list”. Kaže da je rekao Tadiću kako bi se najradije preselio u Srbiju, jer u Srbiji sportske legende imaju pravo na povlaštenu penziju, a da mu je ovaj rekao: ,,Šta čekaš, dođi!” Nikolu je strah šta bi se u tom slučaju događalo njegovoj porodici u Zagrebu. Ne bi ništa. Vremena su se ipak promijenila.
Drukčiji je problem na stvari, i to moj novozagrebački susjed i drug zna, ali pretpostavljam da mu je teško o tome da govori, a ko zna ima li onih koji bi ga danas htjeli slušati i razumjeti. Kako da Sveti Nikola iz Zagreba zbog penzije preseli u Beograd, ako je svetost mirne i precizne ruke zaslužio u Zagrebu? Nije tu riječ ni o kakvom problemu iz oblasti radnoga prava, a nije problem ni u nacionalnim pripadnostima. Problem je u sjećanjima. Ko se u Beogradu sjeća kakav je i koliki košarkaš bio Nikola Plećaš? Da, sjećaju se neki već prilično vremešni navijači protivničkih klubova, ali to nije to. Koliko god moj stariji drug Nikola ne voli po kafanama pričati o košarci, njemu je stalo da bude dio kolektivne memorije. Pa čovjek je, ipak, bio najveći. A i da nije, dobro je biti dobar u nečijim sjećanjima.
Na kraju, sve je izglednije da će i Hrvatska donijeti zakon o sportskim penzijama, naravno ne zbog ljudi kakav je Plećaš, nego zbog onih koji su takve penzije više zaslužili dobro tempiranim patriotizmom nego time što su u nečemu bili prvaci, tako se ni on neće seliti iz Novog Zagreba. Ali htio sam o nečemu drugom, htio sam o vremenu kada su navijači bili eksperti, pa su znali sve i o igri i o igračima. Za njih je vrijedilo igrati.
Miljenko Jergović
objavljeno: 02.03.2012.
