Izvor: Blic, 06.Jan.2008, 01:37 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Volim romantične komedije
Grafiti, fotografije ili bilo koje druge zamrznute slike predstavljaju jedan zamrznuti trenutak u vremenu. Zamrznuti lik, ideju, inspiraciju - kaže Maja Pelević, dramska spisateljica iz Beograda, pobednica anonimnog Sterijinog konkursa za domaći tekst. Pelevićeva je nagrađena za dramu "Možda smo mi Miki Maus". Nagrada podrazumeva Sterijinu značku, sertifikat i novčani iznos od 400.000 dinara. Narodno pozorište u Beogradu za ovu godinu najavljuje i postavku ovog komada na svoju scenu. >> Pročitaj celu vest na sajtu Blic <<
Vaša drama "Možda smo mi Miki Maus" inspirisana je upravo uličnim grafitom. Možete li da obrazložite šta vam je bilo dragoceno u tom grafitu?
- U tom grafitu, koji se nalazi u Ulici Ive Lole Ribara u Beogradu, krije se sve ono o čemu sam htela da pišem - strah od prolaznosti i starosti kao jedan od oblika straha od smrti, pokušaj da se ostane večno mlad i kapitalistički poredak koji objedinjuje te dve stvari. Pokušala sam da zamislim da su ti likovi s grafita iskočili iz zida, prošetali se do starog automata za fotografisanje u "Bezistanu", fotografisali se i opet se pretvorili u sliku, izgubivši tako još jedan trenutak, a istovremeno dobivši na večnosti.
Više vaših drama je nastalo kao replika na događaje iz života ili medija.
Koliko se trudite da tim pojedinačnim događajima date univerzalno značenje?
- Ne trudim se. Pišem iz ličnog iskustva, a svi smo mi toliko pod uticajem medija, da je univerzalnost značenja skoro nemoguće izbeći.
Koliko se oslanjate na intuiciju, a koliko teorijski promišljate rad na vlastitim dramama?
- Teorija je vrlo često bila polazište ili inspiracija za neke moje drame, ali kada dođe do pisanja, tad na scenu stupaju isključivo intuicija i emocija. Kad završim dramu, tek onda shvatim koliko su mi neke teorijske knjige bile bitne, ali one nikad nisu iz teorije drame, nju sam uvek prezirala. Pre je tu u pitanju teorija kulture, feminizam...
Šta mislite o paradoksu, na koji ukazujete, između usamljenosti ispred kompjutera i idealizovanog društvenog okruženja digitalne realnosti?
- Najinspirativniji je odnos našeg života i virtuelne realnosti, koja utiče na potpunu izolaciju pojedinca, s jedne strane, a navodno služi za komunikaciju i upoznavanje, s druge, i to u jednom beskrajnom prostoru nalik kosmosu. I beskrajnom najviše po tome što se stalno kreira iznova i zato što nema kraja. Taj paradoks između usamljenost ispred kompjutera u našim sobama i idealizovanog, navodno društvenog okruženja digitalne realnosti je fascinantan.
Da li vam je neki žanr blizak? I koji je to žanr?
- Drame, u užem smislu te reči, volim da pišem. Romantične komedije volim da gledam.
Živeli ste nekoliko godina u Njujorku. Da li ste razmišljali o tome da se stalno nastanite u tom gradu?
- Njujork volim na jedan poseban način jer sam u njemu provela deo detinjstva i godinu dana posle petog oktobra. On je definitivno uticao na moje odrastanje i sazrevanje. Ali mislim da je Beograd trenutno jedini grad u kome mogu da živim i stvaram. Što ne mora da znači da me put neće opet odvesti preko okeana, na neko vreme.
Često pišete drame po narudžbi. Da li u novije vreme pišete i drame koje nisu za konkurs ili unapred naručene od nekog pozorišta?
- Nažalost, ne. Ili na sreću"
Koji su, po vama, razlozi za mali broj aktivnih neinstitucionalnih pozorišnih trupa u Srbiji?
- Pa ne bih rekla da ih ima toliko malo s obzirom na našu pozorišnu sredinu koja i nije tako velika. Mislim da mnoge ljude demotiviše nedostatak novca. Da postoje neki ozbiljniji fondovi, verovatno bi se ljudi mnogo više organizovali u trupe, a i mislim da se kod nas, koliko god bilo dobro, neinstitucionalno pozorište uvek nalazi na margini.
Da li se slažete sa tezom da u ovom trenutku na domaćoj pozorišnoj sceni dominiraju dramske spisateljice mlađe generacije?
- Pa ne samo dramske spisateljice. Tu si i pisci! Šta ćemo s Filipom Vujoševićem, Milanom Markovićem, Uglješom Šajtincem, Draganom Nikolićem, Dušanom Spasojevićem... Drago mi je da postoji sve veći broj novih dramskih pisaca i spisateljica na našoj pozorišnoj sceni. Mislim da je akcenat na "novi" a ne na "pol".
Da li sebe u perspektivi vidite kao autorku koja će prevashodno biti okrenuta prema međunarodnoj pozorišnoj sceni?
- Mislim da će mi u budućnosti uvek biti bitno da pišem drame i da one nastave da se izvode. Ako se to proširi i na inostranu pozorišnu scenu, ja ću se jako radovati, ali to ne mogu sad da predvidim.
Bez ideoloških predrasuda
Maja Pelević (1981) pripada najnovijoj generaciji dramatičara, za koju kritičari navode da na sceni progovara o traumama savremenosti bez ideoloških predrasuda, kroz provokativne teme i efektan scenski jezik, blizak najmlađoj urbanoj publici. Pelevićeva je dobitnica i nagrade za dramsko stvaralaštvo "Borislav Mihajlović Mihiz" i nagrade "Slobodan Selenić" za najbolju diplomsku dramu, a neke od njenih drama koje su postavljene u pozorištima u Srbiji su "Ler", "Pomorandžina kora", "Ja ili neko drugi", "Skočiđevojka", "Beograd-Berlin" i "Berlin-Beograd".