Izvor: NoviMagazin.rs, 01.Sep.2016, 13:27 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Srpska tradicija Sarajeva
Ovaj tekst nije lament nad sudbinom Srba u Sarajevu već pokušaj da se ukaže da su Srbi neraskidivo vezani za svoj grad i njegovu tradiciju u kojoj su ostavili presudan trag i da žele ostati dio te tradicije, ali u jednom zdravijem društvu oslobođenom mržnje i ludila
Piše: Slobodan Šoja
U petak 2. septembra 2016. u Umjetničkoj galeriji BiH otvara se izložba “Ženskom rukom – doprinos ženskog srpskog slikarstva i vajarstva istoriji umjetnosti >> Pročitaj celu vest na sajtu NoviMagazin.rs << Bosne i Hercegovine”, u organizaciji Srpskog prosvjetnog i kulturnog društva Prosvjeta iz Sarajeva, društva osnovanog 1902. godine. Izložba je posvećena prvim likovnim umjetnicama iz BiH, rođenim između 1888. i 1909. godine. Objektivno i umjetnički gledano, biće to jedan od najznačajnijih kulturnih događaja u Sarajevu tokom ove 2016. godine.
Poetični akvareli i secesionistički drvorezi čudesne ljepote Adele Ber, otmjeni talenat Ive Despić i njena misaona lica koja očaravaju gracijom; čarolije Mice Todorović, najosebujnije i najoriginalnije bosanskohercegovačke likovne umjetnice, smireni tonaliteti uz puninu volumena Bilećanke iz Pariza Rajke Merćep, ekspresivni modernizam Milene Šotra... svojom krasotom i uzvišenošću pomalo nestvarno lebde iznad jednog lijepog grada koji se posljednjih četvrt vijeka sve teže bori s velikim iskušenjima.
Adela Ber “Sarajevo”
Nije slučajno što je izložba osmišljena i realizovana. Ona predstavlja izraz nesalomive ljudske želje da dobrom pobjeđuje zlo. Šačica od šačice Srba koji su ostali u Sarajevu, u teškim uslovima i u opštem nerazumijevanju, jezikom kulture bori se ne samo da pokaže da su Srbi narod velike kulturne tradicije, već i za vlastiti normalan opstanak dostojan čovjeka u jednom gradu koji se strelovito mijenja nagore. Osjetivši zlo u vazduhu, zabrinuti za moralno posrnuće svog grada, sarajevski Srbi okupljeni oko Prosvjete, među njima i autor ovog teksta, poslije izložbe planiraju se javno obratiti političkim partijama, te gradskim i kantonalnim vlastima. Biće to namjerno prije lokalnih izbora u oktobru ove godine, s pitanjem da li svi oni osjećaju, vide i razumiju u kakvom zatrovanom ambijentu žive i djeluju Srbi u Sarajevu? I ne samo Srbi već i svaki ponosni Sarajlija koji drži do duha i tradicije Sarajeva kakvog pamti i slavi istorija. Sarajeva koje voli i daje, a ne Sarajeva koje mrzi i uzima. Pitaće ih takođe da li će iko u kampanji obećati da će poslije izbora učiniti bilo šta da se stvari normalizuju?
PREDUZETNI: Istorijski gledano, Srbi su uvijek u Sarajevu predstavljali manjinu, ali su mu kroz istoriju često davali pečat, naročito preduzetnički, intelektualni i kulturni. Sarajevska pravoslavna opština još od osmanskog doba bila je dobrostojeća i uticajna, a neprestano se uzdizala zahvaljujući prije svega samoj sebi. Već 1855. Srbi u Sarajevu dobivaju višu građansku školu, a tri godine kasnije i srpsku žensku osnovnu školu. Ugledna sarajevska trgovačka porodica Despić otvorila je u svojoj kući 1877. prvo pozorište u Sarajevu.
U habzburško doba, prihvatajući evropska pravila ponašanja, a čuvajući vlastite tradicije, preduzimljivi Srbi su se ekonomski, kulturno i obrazovno izdigli iznad svih i redovno prednjačili u inicijativama. Ovo je naročito zadivljujuće kad se zna da su Srbi činili samo deset posto od ukupnog sarajevskog stanovništva. Srbi su osnovali 40 časopisa i listova, dok je hrvatskih bilo 23, muslimanskih 20, osam njemačkih i 10 ostalih.
Milena Šotra “Vodopad”
Koliko su Srbi bili najjači preduzetnici svjedoče i podaci da je do rata 1914. otvoreno 26 srpskih novčanih zavoda koji su svojim kapitalom skoro premašili kapital svih ostalih zavoda: 10 hrvatskih, 8 muslimanskih i 6 mješovitih. U doba Kraljevine SHS, Srbi su ponovo bili nosioci glavnih kulturnih inicijativa u Sarajevu.
Drugi svjetski rat otjerao je većinu viđenijih Srba iz Sarajeva, a oni koji su ostali bili su građani drugog reda čijem ubistvu se niko nije trebao čuditi. Stoga su mnogi Srbi prigrlili partizansku vlast iza 1945. godine i nastavili davati značajan pečat novom društvenom životu Sarajeva. Nacionalističko ludilo i rat označili su kraj starim vremenima. Jedna od katastrofalnih posljedica raspada Jugoslavije je masovno iseljavanja Srba iz Sarajeva. Ko god da je za to kriv, a teško je pronaći nevine, ova demografska i kulturološka apokalipsa danas je nepopravljiva.
Iva Despić “Utjeha”
Bez mnogo iluzija sarajevski Srbi čekali su tri godine “presudu” o njihovom brojnom stanju na popisu iz 2013. godine. Prije rata (1991) Srba je u širem Sarajevu bilo 157 hiljada, odnosno 30 posto. U četiri sarajevske opštine koje danas čine grad Sarajevo bilo ih je 92.500. Danas u cijelom Kantonu Sarajevo ima tek 13.300 Srba, a u Gradu 10.422, odnosno 3,78 posto. U isto vrijeme, u cijelom Sarajevu je prije rata živjelo 34.873 Hrvata, dok ih danas ima 16.634. Jedino su Bošnjaci, kojih je bilo 259.470, povećali broj na 346.575.
Srpski tragovi i doslovno nestaju. Stope Gavrila Principa iracionalno su uklonjene ispred najposjećenijeg turističkog mjesta u cijelom Sarajevu. Kome racionalnom od nadležnih Sarajlija danas neki racionalan Sarajlija može objasniti da taj umjetnički rad Voje Dimitrijevića pripada cijelom svjetskom, a ne samo sarajevskom kulturnom nasljeđu? Ako je neko ostrašćen uklonio stope u nedoba, valjda danas ima neko racionalan ko će ih vratiti tamo gdje su bile. To je tako lako i prirodno uraditi, a svjesno izbjegavanje toga je svjedok teške i hronične melanholije koju preživljava sarajevsko društvo.
U posljednje vrijeme to oboljelo društvo sve češće medijski linčuje intelektualce koji na hrabar i inteligentan način govore istinu koja boli velike lažove. Svaki linč signal je ostalim da inteligencija, iskrenost, hrabrosti istinoljublje u Sarajevu ne smiju biti jači od primitivizma, neiskrenosti, licemjerja i koristoljublja. U takvim okolnostima, jedini Srbi koji su zvanično prihvatljivi i kojima se javno aplaudira su oni koji za kritiku Srba dobijaju dobro plaćene fotelje. Naravno, pod uslovom da foteljodavce poštede bilo koje, naročito opravdane, kritike. Iako malobrojna, ova srpska četa zarad bijedne lične koristi, nanijela je ogromnu štetu masi čestitih Srba jer je saučesnik u stigmatizaciji čak i onih Srba koji tiho i dostojanstveno, tužno i skrušeno, u bijedi i vjeri životare i čekaju kraj u svom rodnom i voljenom gradu. Drugi polako odlaze, pogotovo mladi ljudi.
Mica Todorović “Fazan”
Srbe Sarajeva naročito boli natpis na ulazu u Vijećnicu gdje je cijeli narod sveden na nivo zločinca. U svom javnom obraćanju Prosvjeta će tražiti da se što prije riješi pitanje te ploče. Kako je i zašto moguće da neko svjesno napiše nešto za šta unaprijed zna da je netačno i pogubno i da nikog ne može usrećiti? Kome i da li treba dokazivati da je svaki civilizovan Srbin bio očajan gledajući Vijećnicu u plamenu? Ja sam prije rata često sjedio u divnoj tišini naše Biblioteke. Njen plamen je i mene opekao jer sarajevske ratne rane Srbe bole na isti način kao što bole svakog stanovnika Sarajeva. Mnoge Sarajlije znaju da je izraz koji dominira pločom: “srpski zločinci” veoma nesretan. Neki to javno pominju. Ali većina onih koji nikad ne bi stavili takvu ploču ćute zbog straha, nebrige ili sebičnosti i već tri godine ploča stoji na ulazu u Vijećnicu. Djeca koja odrastaju u Sarajevu tako će lakše zamrziti svoje sugrađane s kojima dijele hljeb i sudbinu, a za koju godinu neće imati koga mrziti.
. Pogođeni endemskom komšijskom mržnjom, neprimjereno stigmatizovani kao zločinci, zloupotrebljeni u propagandne svrhe od političara iz Republike Srpske, izdani od srpskih foteljaša, sluđeni i iscrpljeni od dokazivanja da su normalni i pošteni, sarajevski Srbi koji i dalje iskreno vole svoj grad preživljavaju mučne i nezahvalne trenutke. Jedni su već klonuli, drugi su obeshrabreni, jedni su prestrašeni, drugi su beznadežni. Samo mali broj ne prekida borbu, uvjeren da je borba za dostojan život Srba u Sarajevu istovremeno borba za spas Sarajeva. Srbi mogu jednom nestati iz Sarajeva, ali problem je što će tog dana nestati i Sarajeva.
Rajka Merćep “Mala fontana”
Slobodan Šoja
Slobodan Šoja je istoričar i diplomata. Predavao je Svjetsku istoriju novog vijeka na Filozofskom fakultetu u Sarajevu (do 1991. godine) i Istoriju Jugoslavije na Univerzitetu Pariz IV Sorbona (od 1997. godine). U bosanskohercegovačkoj diplomatiji je od 2000. godine. Bio je ambasador BiH u Francuskoj i Egiptu. Trenutno je predsjednik međureligijskog udruženja i hora Pontanima iz Sarajeva i glavni i odgovorni urednik Almanaha Prosvjete.
