Izvor: Politika, 09.Feb.2015, 09:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Vino toči da bi slikao
Slobodan Zablaćanski stvara izuzetna dela starom gotovo zaboravljenom tehnikom iz doba renesanse, a višak „boje” skida usnama
Vino može biti u buretu, u flaši ili čaši, ili na slikama, što je slučaj Slobodana Zablaćanskog, agio zografa iz sela Glušci u pitomoj Mačvi. A kako to izgleda, mogli su da se uvere oni koji su videli jednu od njegove tri nedavne izložbe održane,redom, u Bogatiću, a potom u Beogradu i >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << Parizu. Inače, vinorel je tehnika slikanja vinom koju su u doba renesanse primenjivali italijanski majstori, kod nas danas gotovo nepoznata.
Uostalom, ne kaže se uzalud da je vino piće bogova i inspiracija umetnika...
– A kada se njime slika doživljaj koji u čoveku pobuđuje nešto je najlirskije – dopunio nas je Zablaćanski na početku razgovora nazdravivši nam crvenim vinom merlot iz Erdevika, istim onim u koje i četku umoči kada slika. Svuda okolo gledamo slike finih tonova, nastale od istog vina. Isto vino, ista tehnika, različite nijanse...
– Vinorel sazreva kao i vino, to je slika koja tokom vremena menja svoju toplinu, prelazi lagano u sepiju – dodaje umetnik.
Kada se vinorel radi crnim vinom, slika je u prvi mah crvenih tonova, a onda postepeno tamni, objašnjava naš domaćin pokazujući razliku na svojim delima. Važno je da se slike rađene ovom tehnikom ne stavljaju u mape. Vinoreli „vole” ljude i sunce.
Zablaćanski od prijatelja, vinara, dobija kvalitetne „boje”za rad, od domaćih, autohtonih sortigrožđa bogatih taninima. Po kodeksu vinorela, u levom ćošku svake slike piše se koje je vino upotrebljeno i iz koje berbe. Na slici „Sveti Trifun” čitamo:„Oslikan miksom vina hilandarskih vinograda.” Druga, na kojoj prepoznajemo lik Đoke Basa iz kultnog domaćeg filma „Biće skoro propast sveta”, otkrivamo da je slikana merlotom, berba 2010.
Iako na prvi pogled izgleda nemoguće – i belim vinima se može slikati. Na početku se na papiru ne vidi ništa, ali ako se takva slika ostavi na suncu, odmah počinje da tamni i posle dva-tri sata tanin iz belog vina slici postepeno daje tonove.
U vinu je istina, a da bi je slikar dokučio i na papir preneo može popiti čašu-dve. Pesnik bi rekao:„Jedna je dovoljno, a dve su malo.” Narodna mudrost lepo kaže: „Pijte me, pijte, dobri junaci! Mene će biti, a vas biti neće, ali će biti ko će me piti!”
U katalogu za izložbe Ivan Vešić je pribeležio:„Slobodan Zablaćanski stvara dušom, i uz zvuke violina. Gledanjem slika vrsnog umetnika, bar tako mi se čini, kao da sam u lađi sreće, plovim po mesečini. Četka se ne pere, vino rane vida... Višak boje – usnama se skida.”
Vino i umetnost idu ruku podruku od pamtiveka. Svetosavski bal bio je prilika da se prvi put u Beogradu, a potom i u Parizu, na desetim po redu „Danima svetosavlja” javnosti predstavi 45 radova vinorelaZablaćanskog. Posetioci su mogli da probaju vina od kojih su nastale slike, uz degustaciju sireva.
– Na ovaj način, s obzirom na to da sam i somelijer, promovišem naša domaća, uglavnom crna vina u kombinaciji sa sirevima kao što je kozji sa plesnima i čubrom u hrastovoj kori. Proizvodi ga moj komšija Momčilo Budimirović koji se proslavio s njima na svetskim sajmovima u Briselu i Moskvi.Dve zlatne medalje je osvojio. Imamo čime da se podičimo, samo je potrebno da to na pravi način promovišemo – uverava umetnik.
Recimo, mislim da bi svaki vinar trebalo da ima jednu kolekciju vinorela napravljenog s njegovim vinom, kaže naš domaćin koji se u ovoj staroj tehnici prvi put oprobao jesenas. Ovaj neobični slikar, kome je vinorel zapravo hobi, odlučio je da vino „ukroti” kičicom, kao što je svojevremeno vođen snovima stigao na Hilandar.
– Roditelji nisu razumeli moju želju da budem slikar, za njih je to u ono vreme bio posao molera i smatrali su da bih ja morao da završim neku „ozbiljnu” školu. Naš sveštenik i kućni prijatelj je našao rešenje da ostvarim svoj san, a i roditelji budu zadovoljni. Predložio mi je da upišem Srednju bogoslovsku školu u Sremskim Karlovcima. U ovoj školi se đaci obrazuju i vaspitavaju u duhu sveštenog predanja za služenje Crkvi, kao i za nastavak školovanja na teološkom fakultetu i duhovnim akademijama. S obzirom na to da sam želeo da slikam, posle dve i po godine su mi dali preporuku za Hilandar – seća se Zablaćanski koji je na Svetu goru kročio sa 18 godina i kao najmlađi hilandarac ostao tamo naredne tri godine.
– Najvažnija je bila poslušnost, odricanje i priča„hoću ovo, želim ono”...S vremenom sam se uklopio. Bio sam mlad, pa je bilo lakše. Mnogo sam naučio, ali nisam želeo da se zamonašim. Moja potreba je bila i ostala da slikam. Imao sam dva starca pokraj sebe koja su me gledala, oca Teodorisa i oca Stavrosa, i kada su oni rekli proigumanu manastira Hilandara Nikanoru Savićuda sam spreman, on me je proizveo u agio zografa – priča naš domaćin.
Pokazuje nam i dokumenat u kome piše: „Slobodan Zablaćanski je završio likovnu akademiju sa specijalnom ekspertizom u vizantijskom hrišćanskom slikarstvu. Da bi dostigao vrhunac u svom umetničkom usavršavanju, dugo vremena je proveo po manastirskim riznicama Svete Gore, gde je imao pristup retkim ikonama, freskama, jevanđeljima. Studiozno je proučavao metode, stil, boje, kompozicije, podloge, simbole primenjene u srpskom vizantijskom slikarstvu, koje je i danas ne prevaziđeno u fresko-slikarskoj umetnosti. Proučio je metode prirodnih boja i podloga koje su korišćene u to vreme, što mu omogućava da bude ekspert kako starih ikona, freski, slika tako i vitraža. Zbog posebnog negovanja i održavanja hrišćanske tradicije, poznavanja živopisa i vizantijske estetike nagrađen je visokim činom ’Agio Zograf’” – koje predstavlja vrhunac priznanja u srpskom i grčkom hrišćanskom slikarstvu.”
Na našu konstataciju da nije lako kao mlad otisnuti se u svet, Slobodan sleže ramenima i uzvraća: „Shvatio sam da je to moj put.”
Gde god je bio, na Kritu u Americi, Zablaćanski je ostavio za sobom trag oslikavajući pravoslavne svetinje, ipak počev od crkve u svojim rodnim Glušcima.
– Smisao života nije da živimo večno već da napravimo nešto što će živeti večno – primećuje naš domaćin koji se posle gotovo deset godina boravka u Americi vratio u svoje selo Glušci. Kaže, najlepše mesto na svetu.
Slavica Berić
objavljeno: 09.02.2015.












