Kina i Jugoslavija: Dom i vešanje

Izvor: RTS, 17.Sep.2019, 13:35   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Kina i Jugoslavija: Dom i vešanje

O Kusturici i Ju Huu, o vajberu i vi četu, o nezavisnosti i uspehu
„Oca na službenom putu" Emir Kusturica snimio je 1985. a film koji je u Kanu nagrađen „Zlatnom palmom" pojavio se sledeće godine na video kasetama i u Kini. Ju Hua, koji je tada imao 26 godina i više iskustva u vađenju zuba nego u pisanju, dokopao se Kusturičinog >> Pročitaj celu vest na sajtu RTS << filma ali na lošoj VHS kopiji nije bilo kineskog titla.
Danas jedan od najvećih kineskih pisaca u malom stanu u tada sivom Pekingu gledao je film najvećeg jugoslovenskog reditelja na srpskom jeziku. I sve je razumeo.

Kada je posle uspeo da nađe i kasetu sa kineskim prevodom Emirovog filma shvatio je da nije bilo potrebe za dodatnim trudom. Da je zaista iz gledanja bez prevoda sve razumeo. 
Kada Kinez gleda sudbinu Meše u liku Mikija Manojlovića njemu nije potrebno da se objašnjava kontekst; pre Kusturice gledao je on to u svom gradu, komšiluku, ako nije imao sreće i u svojoj kući.
Kada čitate fenomenalne eseje Ju Hua o Maovoj Kini to je kao da vam neko opisuje Brozovu Jugoslaviju.
Ali, kada Ju u istim esejima slika i današnju Kinu, ima li tu dodirnih tačaka? 
Dakle, imali smo zajedničku prošlost. 
Možemo li da imamo zajedničku budućnost. 

Jedna od besmislenijih fraza koje slušamo od onih koji odlučuju o našim prostorima jeste da je Kosovo sui generis. Jedinstven slučaj. 
Samo je jedan jedinstven slučaj u svetu. To je Kina. To je jedina zemlja u svetu kojoj se može da bude drugačija od ostatka sveta. 
Jugoslaviji se do 1989. moglo da bude drugačija od drugih zemalja Istočnog bloka. Po nečemu i bolja. Po mnogo čemu i srećnija. Između ostalog i od Kine. 
A onda se Jugoslavija otvorila. Toliko da su isplivale najgore osobine i traume o kojima je dugo moralo da se ćuti, toliko da je onaj zatvoreni period sada delovao kao vreme reda naspram haosa koji je nastao. I u kome su se najbolje snašli stranci koji su znali da plasiraju svoje interese. 
Zato danas svih šest bivših jugoslovenskih republika imaju sve. Imaju vajber i votsap, imaju gugl, imaju ju tjub, imaju fejsbuk i tviter, imaju amazon. Imaju slobodu. Imaju demokratiju. Imaju kapitalizam.
Možda je naš kapitalizam u granicama interesa nekog jačeg, možda su demokratija i sloboda u granicama koje odgovaraju nekom drugom ali zato na Ju tjubu nema ograničenja. Fejsbuk je neograničen.
Kina ništa od toga nema. Kina ima svoju verziju kapitalizma; i u Kini su demokratija i sloboda ograničeni samo ta ograničenja njima nije postavio neko drugi.
Oni su napravili svoj fejsbuk, svoj vajber, svoj ju tjub. Nisu dozvolili da neko drugi postavlja pravila u njihovom domu; nisu dozvolili da neko drugi zarađuje na tržištu većem od milijardu ljudi. Kad sve to mogu i sami. 
Ima taj sistem mnogo mana; uostalom ta izuzetna knjiga Ju Hua „Kina u deset reči" zbog kritika prema današnjoj Kini nije mogla da bude izdata u Pekingu već je morala da se štampa na Tajvanu ali su i te mane njihove. 

A mi smo u situaciji u kojoj je bio Muzafer u sjajnom tumačenju Pavla Vuisića u „Ocu na službenom putu":
„Drugi jebu a ti se Muzafere kupaj!".
 
 

Nastavak na RTS...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta RTS. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta RTS. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.