Izvor: Vostok.rs, 03.Feb.2014, 21:07 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ni pakt ni rat
03.02.2014. -
Nezavisne novine i Glas Srpske objaviće seriju tekstova o ulozi NATO-a u izgradnji bezbjednosti i očuvanju mira na teritoriji koju čine zemlje članice, kao i o tome šta BiH dobija pristupanjem tom savezu, koje su prednosti članstva u ovoj organizaciji, te u kojoj fazi je proces priključivanja BiH.
Na njihove argumente zašto u NATO ja ću se truditi da odgovorim i da Vas podsjetim zašto NE.
Skoro sve strukture političara u Republici >> Pročitaj celu vest na sajtu Vostok.rs << Srpskoj su radile ili makar pristajale na planove o priključenju tom vojnom savezu. Danas u Srbiji postoje oni koji otvoreno zagovaraju tu opciju, nazivajući to civilizacijskim iskorakom. Navodeći kako se za tu opciju borio i ravnogorski pokret. Takve stavove vrednovali su birači.
O samom paktu možemo reći da se približio prosječnom ljudskom vijeku. Sada je već šezdesetpetogodišnji starac koji je zaboravio razloge stvaranja. Ne bi da umre, pa traži neprijatelje, jer su oni jedini razlog za bitisanje. Ako je nekada to bio savez koji je branio kapitalističko poimanje života. Taj sistem vrijednosti, ili prostonarodno imetak onih koji su ga vijekovima sticali na neplaćenom ljudskom radu. No to nije tema.
Međutim šta je postao, nakon propasti neprijatelja tog zapadnog svijeta. Nakon nestanka tih „bezbožnika, nekadašnjih i sadašnjih šizmatika i njihovih satelita.“ Nato je opstao. Sateliti kao sateliti. Kada su izgubili jednog potražili su novog gazdu i postali demokrate. Postali su ili bar tvrde da jesu antifašisti.
NATO danas ima 28 članica. Poljska, Mađarska i Češka Republika su pristupile savezu 1999. godine kada je obilježavano 50 godina postojanja. U novi milenijum ušao je prijemom novih članova, pa su 2004. paktu pristupile Bugarska, Estonija, Letonija, Litvanija, Rumunija, Slovačka i Slovenija. Pet godina kasnije tu su i Hrvatska i Albanija.
Danas predstavnici Poljske pričaju o koristi koju imaju od NATO pakta, o tome da su oni prevazišli nesuglasice sa Nijemcima. Bježeći od Rusa utrčali kod drugog gospodara. Zaboravili su broj Jevreja među tim žrtvama, koje su oprostili nacistima. Zaboravili su i logore i oslobađanje radom. Sad rade u Njemačkoj, to je dobra Njemačka i nikada nisu bili sa njom u sukobu, oduvijek su u sukobu sa Istazijom. Sovjetske spomenike ruše. SSSR i Staljina izjednačavaju sa Hitlerom i Rajhom.
Što se tiče Slovaka, oni su opet na strani na kojoj su bili za vrijeme Drugog rata. I oni nas pozivaju da dođemo u NATO. Ono što ne shvataju ni oni, a ni oni koji te izjave prenose u našim novinama je da mi posjedujemo duh i svijest o slobodi.
Za tu riječ taj ideal i san koje ne znamo da cjenimo kao ni zdravlje dok ga ne izgubimo. O slobodi smo maštali, govorili, pisali, ginuli za nju i o njoj pjevali. Koliko je samo pjesama nastalo inspirisanih tom jednom riječju koja je za nekog ništa a nekom sve. Dučić kaže da su sve pjesme nastale inspirisane ljubavlju, otadžbinom i Bogom. U našem slučaju treba dodati i slobodu. O slobodi pjevaju samo oni koji znaju šta je ropstvo. Njemac i Englez toga nije svjestan. Oni nisu bili bez nje, oni su je drugima otimali.
Racionalisti ili bar oni koji misle da to jesu su nakon mog prvog teksta, gunđali kako su svi već u NATO - u. Kako kada i mi postanemo, nećemo više ratovati. Neće nas niko napasti. Kakva naivnost! Slična onoj kada je Karnegi, američki industrijalac i humanista smatrao da rata više neće biti jer je besmislen, a ubrzo nakon osnivanja njegove zadružbine i čuvenog pisma izbio Veliki rat.
Opet nakon tog velikog sukoba, dok se naša država oporavljala od rata, dok smo brojali mrtve i obnavljali kuće, misleći da nastupa mir i blagostanje. Na Rajni i Majni se pravilo oružje, kovali su se planovi za veliki prodor na istok. Smišljani su programi i ideologija koja u svojoj ludosti išla tako daleko da je stvorila industriju ubijanja, onako precizno i hladno kako samo germani znaju.
O sporazumima kao garaniciji mira
Bugarska je potpisala sa Kraljevinom Jugoslavijom sporazum o vječnom prijateljstvu 1937., a ta vječnost trajala je do '41. takvih sporazuma je mnoštvo. Sa Italijom smo potpisali politički sporazum 25. marta 1937. U njemu se između ostalog kaže:
„Član prvi.
Visoke strane ugovornice obavezuju se da će poštovati svoje zajedničke granice, kao i pomorske granice obeju država u Jadranu; i u slučaju da jedna od njih bude predmet neizazvanog napada od strane jedne ili više sila, druga strana se obavezuje da se uzdrži od svake akcije koja bi mogla biti od koristi napadaču.
Član 2.
U slučaju međunarodnih komplikacija, i ako se Visoke Strane ugovornice sporazumeju da su njihovi zajednički interesi ugroženi, ili da će moći biti ugroženi, one se obavezuju da se dogove o merama koje će preduzeti da bi ih očuvale.“
Valjda znamo kako se to završilo.
Dakle potpisani dokumenti nekima ne znače ništa. Dio su prevare, zamazivanja očiju sopstvenoj i svjetskoj javnosti. Makijavelizam u onom najogoljenijem smislu je odavno dio politike kako latinskog svijeta u prošlosti tako i anglosaksonskog u današnjici. Samim tim, da li je ugovor sa NATO- om zaista garancija mira? Hajde da sada stavimo na stranu emocije iako to ne treba da radimo, ali samo na trenutak budimo hladno racionalni:
Je li Mađarska danas manje agresivna prema Srbiji i Srbima? Kakvi su njeni zahtjevi? Šta Bugarska traži od Srbije? Jesmo li sa Albancima u dobrim odnosima? Da li se kroz odnos sa Albancima ogleda i naša politika prema Makedoniji koja je dobim djelom zavisna od albanskih interesa. Jesu li Vlasi Srbije zapravo Rumuni kako tvrde iz Bukurešta?
O odnosima sa Hrvatskom izlišno je govoriti. Eto sve su to NATO ili potencijalne NATO zemlje. Sa svima njima graničimo. Protiv nekih smo mnogo puta ratovali.
Ko može da pređe preko svih otvorenih pitanja i da kaže, „kada budemo dio NATO pakta neće biti rata?“ Taj neko gubi dodir s realnošću i zdravim razumom. Ko može da tvrdi da neće biti rata unutar tog istog pakta? Ni jedan zdravorazumski argument ne postoji.
Sada je pitanje morala hoćemo li da priđemo tom savezu i da zanemarimo ispravnost borbe u dva rata, kao i ispravnost odbrane od bombardovanja 1999. Sve drugo su šuplje priče, perfidno zamazivanje očiju, navodnim ekonomskim koristima, standardima i sl.
Ne treba njima industrija ni Srbije ni Republike Srpske pa možda ni topovsko meso, tu su Bugari, Rumuni, Albanci. Njima treba trijumf nad duhom i voljom našeg naroda.
General Aleksandar fon Ler je svjedočio na suđenju nakon rata o 6. Aprilu 1941. “U prvom naletu trebalo je da srušimo Narodnu biblioteku u Beogradu, pa tek onda ono što je za nas vojnički bilo interesantno. Biblioteka je bila važna zbog toga što je u toj ustanovi sačuvano ono što je vijekovima činilo kulturni identitet tog naroda. Firer nam je naredio da uništimo srpsku inteligenciju i da obezglavimo Srpsku crkvu...”
Pametnom dosta.
Marko Šuka,
Izvor: frontal.rs
Pogledaj vesti o: NATO
