Izvor: BalkanRock.com, 11.Apr.2018, 16:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ivan Vinski (Trobecove krušne peći): Za političare smo bili unutrašnji neprijatelj, za umjetnike netrendovske seljačine, za R’n’R preopasni
Zagrebački postpunk/noise/no wave bend Trobecove krušne peći, uz koji se često veže i pridjev avangardni, u četvrtak, 12. travnja, nastupa u Vintage Industrial Baru, što je poslužilo kao odlična prilika da razgovaramo s njihovim gitaristom Ivanom Vinskim. Prisjetio se kako je to bilo svirati osamdesetih, saznali smo postoje li planovi za bilježenje povijesti Trobecovih krušnih peći te da za svoj nastup u Vintageu donose “dobru volju”.
Balkanrock: Čak i >> Pročitaj celu vest na sajtu BalkanRock.com << vaši mlađi obožavatelji sada već znaju sve o Metodu Trobecu i tome zašto se vaš bend zove upravo Trobecove krušne peći. Jesu li u to vrijeme kada ste tek oformljeni postojale i neke druge ideje za naziv benda? Da ste sada iz nekog razloga prisiljeni mijenjati taj naziv, kako biste se nazvali?
Ivan Vinski: Godina 1981. Na upit Maria Barišina Bare: „Ajmo napravit bend?!“, Darko Begić Bega odgovara: „Odmah, ali samo ak’ se bend zove ‘Trobecove krušne peći’“. Umrli od smijeha! I kasnije, nikome nikada, niti u primislima nije palo na pamet mijenjati ime.
Osim jedanog jedinog puta.
Sredinom ’80-tih, u Gospiću su za veliki državni praznik organizirali festival R’n’R-a, s dosta bendova. Pozvali su i Trobece. Negdje kasno popodne nas organizator obavještava da su u višekratnim telefonskim razgovorima s relevantnim političkim i inim strukturama grada Zagreba i šire donijeli konačnu odluku, da nam se zabrani nastup, ali da će nam unatoč svemu isplatiti dogovoreni honorar. Podijelili smo grad i nastao je neviđeni cirkus. U cijeloj toj zbrci smo ipak uspjeli nagovoriti organizatora da ćemo svirati pod drugim imenom. Najavljeni smo kao „Tri crvene ruže“, iz Zagreba. Publika je skandirala „Trobeci, Trobeci, Trobeci …“ Usred druge stvari, netko je cijeloj dvorani isklopio struju. Kaos.
BR: Kako je izgledala vaša prva svirka? Kakve su vam ambicije tada bile?
Ivan: To je tako erotički nabijeno pitanje. Izgledala je katarzično. Ambicije su bile: Još, još!
BR: Napravili ste stanku u grupi od nekoliko godina. Što vas je uspjelo ponovno okupiti?
Ivan: Kada Zlo i Bezumlje preplave teren, tada se plemeniti ljudi distanciraju i izvlače iz svih društvenih procesa štiteći dobrotu, talent i moralne vrijednosti… puštajući da se crnilo uruši u koncentrirani talog. Tada se vratiš s blistavim svjetlom razbijati tamu.
BR: Kad povučete paralelu između 80-ih i sadašnjice, koji je vaš zaključak?
Ivan: Razumijemo pitanje i ‘odgovor’, ali, moramo redom… Snagu kojom spoznajemo stvarnost nazivamo Božanski dar, jer iza čulne realnosti svijeta stvari, postoji ono metafizičko, duhovno i vječno. To izgaranje duše, spaja svijet prije našeg rođenja i svijet poslije naše smrti, kojim se bave umni ljudi, umjetnici, filozofi… Time se ne bave svi… Sva pažnja, energija i misli većine ljudi djeluju u kapacitetu hipnotiziranog, obuzetog bića, bez svoje volje, zombija koji slijepo slijedi pravila, naputke, okvire, formule, zakone… i sve to obožava i u sve to vjeruje, točno onako kako od njega traži program. Što se je u tom smislu promijenilo? Program je sofisticiraniji, rašireniji, agresivniji. Evo paralele: nekada su naše bake u tišini, bez riječi, mimikom i gestama korigirale život svojih unuka (80-te su došle kasnije :)), a danas živote klinaca programiraju zapadnjački ‘školovani’ menadžeri.
BR: Snimate novi materijal. U kojoj je to fazi, možemo li očekivati album u skorije vrijeme?
Ivan: Sve u svoje (skorije) vrijeme. Snimit ćemo all-boom.
BR: Koliko toga isplanirate prije nego što počnete snimati?
Ivan: Upravo toliko da to možemo svima prezentirati na pozornici, a onda se zaigramo i okrenemo naglavačke.
BR: Što vas sve u ovom trenutku motivira?
Ivan: Motivira nas cijeli jedan apstraktni beskraj, inspirativna riznica koju nam je ostavio pomahnitali direktor i nekadašnji vlasnik tvrtke, po kojoj smo se nazvali, a kako su današnji psihopati koji ‘vode’ svijet u totalnu propast, višestruko pomahnitali, nemamo problema s inspirativnim materijalom.
BR: S obzirom na to da ste na ovim našim prostorima bili poprilično ispred svog vremena kada ste počeli s radom, da ste imali zanimljive nastupe, pa kad se tome doda i snimanje albuma čak sedam godina kasnije nego što je materijal nastao, zatim ponovno okupljanje… reklo bi se da imate što ispričati. Kako to da nitko nije zabilježio povijest grupe Trobecove krušne peći (biografija, dokumentarac)? Postoje li kakvi planovi za to?
Ivan: Ma, koga to zanima. Za bakice u tramvaju smo bili idealni budući muževi njihovih unučica, za političare smo bili unutrašnji neprijatelj, za puritance smo bili čeljad nečista, za umjetnike smo bili netrendovske seljačine, za seljačine smo bili vanzemaljci, za R’n’R smo bili preopasni… a za sebe smo bili čvrsti, nepotkupljivi, čisti, pravedni, istiniti i bez dlake na jeziku. Ta naša povijest je zabilježena u nama. Ako nekoga zanima, voljni smo je podijeliti s dragim ljudima, ali nemamo nikakvih sumanutih poriva moranja.
BR: Koji su najvažniji glazbeni i literarni uzori u vašem radu?
Ivan: Prirodne pojave poput vjetra, vode, potresa, vulkana i mikro svijet raspadajućih društvenih sustava i njihovo zvukovlje.
BR: Koja je vaša prva vinilna ploča koju ste kupili?
Ivan: Ko se bu toga setil. Bila je kružnog oblika boje katrana. Nisam je kupil.
BR: Scena je živnula posljednjih nekoliko godina, ima dosta novih mladih imena. Vi ste već veterani, kako se vidite na glazbenoj sceni?
Ivan: Vidimo se okruženi mladim živahnim imenima, kojima srdačno želimo da postanu veterani.
BR: Bili ste zabranjivani, koncerti su vam prekidani, kruži i ona poznata priča o pljuvanju publike… Slušala sam vas na SuperUho festivalu u Primoštenu ljetos i mogu reći da sam taj nastup doživjela kao „rušenje zida“ između vas i publike, nešto potpuno suprotno od onoga što sam o vašim nastupima iz osamdesetih samo čitala… Kako biste usporedili svoje nastupe osamdesetih i sada?
Ivan: Kao milo dijete koje vrlo rano čvrsto stane na noge, pa počne trčati, pa potrči na sto, pa na četiristo pa na osamsto… i svaki put mu tik pred ciljem podmetnu nogu jer bi svaki puta uzeo zlato, onda odluči stati… odmara… i nakon svega se odluči za maraton. Čekaj, čekaj, Nismo mi nikada našu publiku pljuvali… prvi… trebalo je tada biti u LJ na festivalu Novi rock. Bega je bio zahračkan od tjemena do pojasa. Takva je to publika bila, publika koja informacije razmjenjuje preko tjelesnih tekućina i putem takve metafizičke komunikacije poručuje: „Mi smo Vi, volimo vas i očekujemo od vas da nas vodite da podavimo ove gadove.“ i slično, pokazujući na taj način snagu koju posjeduju i spremni su je predati svojim vođama. To je naravno stanje niže svijesti, i stanje koje po prvi puta doživiš. Bega se okrenuo prema bendu, saaav popljuvan rekavši samo tri riječi: „Ovi nisu normalni.“ I onda ih je pljuvao.
BR: Što ste pripremili za nastup u Vintage Industrial Baru?
Ivan: Donosimo dobru volju za razumijevanje čovjeka i poštovanje sudbine svakog pojedinca koju (svoju sudbinu) mora svatko sam ostvariti, nezavisno od sistema, države, škole, porodice, posla, tržnice… Ta dobra volja se ispoljava preko magije glazbe i plesa koja pročišćava i ozdravljuje.
.jpg)
