
Izvor: B92, 03.Nov.2010, 16:50 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Ona je Madona, srce puno ljubavi
Ona je Madona, možda ne tako slavna kao „prava", ali sa svim potrebnim predispozicijama da je jednog dana i nadmaši. Uostalom, ova naša, Madona Zorjani, tek što je navršila 18, a već je javna ličnost, dok za Luizu Veroniku Čikone niko nije ni čuo pre njene dvadeset pete godine.
Piše: Dragana Nikoletić
Foto: Žarko Andrejević
Izvor: magazin Liceulice
Šta je to >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << posebno kod naše Madone? Ona je bukvalno živa vatra, hitrih ali odmerenih pokreta, otvorena i neposredna, više nego privlačnog izgleda (prvenstveno zbog radoznalih očiju koje kao da „skroziraju" sagovornika), umešna i vredna, veoma sklona pesmi i igri, i, što je jako važno, neodoljiva pred TV kamerama. A njena popularnost je proizvod upravo svih tih vrlina izražen zajedničkim imeniteljem - nezvaničnom titulom kraljice prodaje „LicaUlice".
Tajna njenog uspeha kao uličnog prodavca jedne još neafirmisane novine jeste, kako kaže, prevashodno u imidžu, ali i ljubaznom i odlučnom pristupu. Jer, ona je jedina kolporterka „LicaUlice" u crvenoj kecelji, a crveno blješti više nego belo, boja u koju se oblače svi drugi prodavci. Jedina je baš uvek nasmejana, vešta da prepozna onog kome može da se obrati po stavu ili izrazu lica, i dovoljno mudra da zaobiđe one večite mrgude.
„Može li jedno pitanje", obično kaže budućem kupcu, a ako je odgovor klimanje glavom, Madona nastavlja: „Da li ste zainteresovani da pogledate, a možda i kupite jedan novi časopis? U njemu je mnogo interesantnih priča u vezi sa nama, decom ulice." I prolaznici najčešće kupuju, ponekad i po nekoliko primeraka.
Međutim, u početku nije sve išlo tako glatko. Madona je imala strašnu tremu nakon završene obuke za prodavce LicaUlice, organizovane u Svratištu na Zvezdari.
„Taško (Milan Otašević, mentor radionice) me je učio i učio kako da priđem ljudima i šta da im kažem. Ali, džaba, bilo me je strašno sramota da izgovaram sve te reči. Odbijala sam i odbijala. Međutim, kad sam videla da sam time mnogo rastužila Taška, rešila sam da ipak izađem na ulicu, i uspela da prodam četiri komada za dvadeset minuta", – kaže Madona, zadovoljna što je kasnije postala još efikasnija. I zavladala tržištem Kalemegdana i parka kod Vukovog spomenika.
Mnogo toga je kod Madone posebno, počev od ophođenja do držanja i izražavanja, ali je ipak njeno ime ono što čoveka po upoznavanju najviše intrigira. „Ujak me tako nazvao, a kad god ga pitam zašto, on se samo smeje" , objašnjava Madona i odmah dodaje da zbog imena vrlo često i sama doživljava smešne situacije.
„Pre neki dan su me na ulici zaustavili policajci i pitali ko sam i šta radim, i kad sam im odgovorila, oni su crkli od smeha i rekli da znaju da mi romi lažemo, ali ga „ja baš preterala". Ja im opet kažem – ma zovem se Madona, majke mi – a oni meni – nemoj tu da se kuneš, nisi u sudu. Na kraju sam se setila da imam zdravstvenu knjižicu i pokazala im, pa su morali da mi poveruju".
Na ovu anegdotu nadovezuje drugu, iz autobusa GSP-a. „Jednom tako moj bivši dečko Kemalj i ja ulazimo u autobus i jedan čiča nas uporno gleda. I onda kaže - jao, kako ste vi lep par, a kako se zovete? Prvo mu je odgovorio Kemalj, i deda se baš oduševio i zatim pitao i mene – a Vi, mlada damo, kako je Vaše ime? Kad sam mu rekla da sam Madona, čiča se silno naljutio - kako me nije sramota da ga tako lažem. Nije popuštao, ali ni ja, i na kraju mi je rekao – e, od sad si ti Emina", smeje se Madona.
Za formiranje svake zvezde, pa i naše, bitno je detinjstvo, a Madona ga je provela na Karaburmi, u kući punoj braće i sestara. Kako je to izgledalo?
„I to zvuči kao da lažem kad kažem da nas je bilo dvanaestoro", opet se smeje i posle kraćeg razmišljanja iz sećanja izvlači prepirke sa starijom sestrom Sofijom: „Ponekad smo se i tukle, uglavnom oko toga koja će šta da uradi, a dešavalo se i da danima posle svađe ne progovirimo ni reč. " Madona ne otkriva koja je izvlačila deblji kraj, ali istina se da naslutiti na osnovu tvgrdnje da se ponašala i oblačila „kao dečak". Sve dok se nije zaljubila.
„Recimo, kad smo 'radili brisač’ (prali šoferšajbne) ili prosili, niko nije smeo da priđe mestu gde sam ja stajala. Bila sam uvek bosa, prljava, sa kačketom, pa su me i zvali kao da sam muško - Đole ili Đoksi", objašnjava, prilično svesna da je teško poverovati u njenu detinju muškobanjastost, sada kada je naočita devojka.
Svađe sa sestrom su ipak bile više stvar principa nego stvarnog Madoninog (ne)raspoloženja da nešto obavi jer je, kako kaže, uvek sve poslove volela, i to podjednako – čišćenje, kuvanje, razvijanje testa, mešenje hleba, kao i pranje šoferki i prošenje. Poslednja dva zanimanja su joj godila i zato što su donosila zaradu, a time i „dobar osećaj" da može da izdržava familiju.
„I dan - danas je tako, šta god treba da se uradi, ’ajde ti Madona", kaže, i dodaje da je uvek, bilo kod kuće, bilo na ulici, uvek pevala i igrala dok radi.
Sa školom već nije išlo glatko, ne zato što Madona ne voli da uči, već zato što ne trpi autoritete. Tako je na uporne naredbe da nešto ponovi nastavnici odbrusila sočnom psovkom i izletela iz učionice – kroz prozor. I više se nije vratila.
„Posle je mami došla kazna od 15 hiljada dinara", priznaje da je to jedino zbog čega žali. Potom su je izbacili iz škole jer nije imala dokumenta, ali je bar naučila da piše i čita. Stečene veštine su povukle nove obaveze – sada je ukućani bude usred noći da im pomogne oko slanja telefonskih poruka, jer je jedino ona pismena.
Madona otvoreno priča i o ljubavi, iako je mnogo toga, kaže, bilo zamršeno: četiri godine je volela oženjenog čoveka. Onog istog Kemalja iz autobusa. Uprkos negodovanju celog sveta! „Zbog njega sam se sa svima svađala, svi su vikali – on nije za tebe, a ja njima da se ne mešaju, jer su svi oni živeli kako su hteli. Stalno sam se sa svima oko njega natezala, jednom čak zamalo da udarim mamu – zamisli - ja da udarim moju mamu", ta situacija je sada prosto zgražava.
Međutim, Kemalj je sve više stvar prošlosti, i bledi sećanje kako na sreću (kad su zajedno), tako i na suze (kad ode) i čežnju da bude jedina u njegovom životu.
„A mislila sam da ću da umrem ako se rastanemo", sad joj takve misli izgledaju gotovo smešno jer se zaljubila u drugog: „Zove se Alen i voli samo mene", izjavljuje pobedonosno. Upoznali su se „sad za Bajram" kada je trebalo da pere tezge u Merkatoru gde njen zet radi, pa se to izjalovilo, ali su zato svi zajedno otišli kod Alena.
„Nisam se zaljubila baš na prvi pogled, ali dok smo malo ćaskali, igrali igrice, dok sam malo pospremila po kući, shvatila sam da mi se on baš sviđa. Šapnula sam to zetu, jer sam bila užasno nestrpljiva da ljubim Alena, i on mu je preneo", – ne krije ništa Madona. A Alen, opet, prosto nije mogao da veruje da se „on takav" njoj dopada. Svaka sumnja je ubrzo otklonjena, jer su postali ljubavni par. Možda još lepši, a svakako srećniji, nego što je bio slučaj sa Kemaljom. Ipak, iako za sad sve deluje „ekstra", sa udajom neće da žuri, prvo mora da se uveri da su jedno za drugo.
A Kemalj? Načisto propao, sav se „osušio" od muke. Madona se „šokirala" kad ga je videla. Zrelost kojom Madona sada zrači rezultat je dugogodišnjeg života na ulici, ali je sada i zvanično potvrđena angažmanom u Svratištu. I to ne samo u ulozi prodavca, već i trenera u radionicama.
„Učim mlađe šta je dobro, a šta nije, da ne puše, da se ne drogiraju, da uče, a ženskama kažem ako spavaju sa muškarcem, da obavezno koriste zaštitu. I, ako hoće da se udaju, da gledaju da li taj neko ima krov nad glavom, da li može da ih izdržava i da li je zauzet", nabraja majvažnije pedagoške lekcije.
A Svratište je redovno puno, jednih što uče, drugih što ručaju ili se igraju, sve sama prijateljska lica. Zato nije ni čudo što Madona odlazak u Svratište doživljava kao posetu najdražoj familiji. Ali među svom tom silnom „rodbinom", najbliža joj je Milica Đorđević, koordinatorka, zahvaljujući kojoj je ovde i došla. Kad god se vide, one se grle i ljube, pa plaču, „kao da se nisu videle milion godina". Milica, kaže Madona, „stoji u njenom srcu i biće tu do smrti" i zato što je grlila, ljubila i štitila i kada je bila „sva prljava i zamazana".
Ipak, u Madoninom velikom srcu očigledno ima dovoljno mesta za još mnogo novih ljudi i ljubavi.
Magazin „Liceulice" izlazi jednom mesečno. Po ugledu na ulične novine na Zapadu – „street paper" – prodaju ga beskućnici, mladi ulice, naši najsiromašniji i najugroženiji sugrađani. "Liceulice" se distribuira kroz posebno osposobljene i organizovane mreže prodavaca u Beogradu i Novom Sadu, a uskoro i širom čitave Srbije. Prodajna mesta u Beogradu su Plato kod Filozofskog fakulteta (16-19h) i Atelje 212, svakog dana 19-20 h.
Prvi broj „Licaulice" obračunava se sa ekološki opasnim plastičnim kesama, a prema rečima urednice Aleksandre Nikšić „ono što 'Liceulice’ razlikuje jeste drugačija slika sveta koju nudi svojim čitaocima. Zajedno sa njima, ove ulične novine menjaju svakog od nas, a samim tim i naše društvo."