Izvor: Vostok.rs, 14.Feb.2017, 20:01 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Smrt u Veneciji
Ovo što slijedi je podsjetnik i upitnik, koji se tiče kulturne politike Republike Srpske, te prostog razuma prilikom ulaganja novca svih građana, pri predstavljanju umjetničkim krugovima u inostranstvu. Ovo nije estetska ili poetička rasprava, i ne skidajte to s uma!
Prvo, što trebamo znati u ovakvom slučaju, jeste da istinska umjetnost u Banjoj Luci nikoga ne zanima u odnosu na partijsku knjižicu ili spremnost na ispodžitnu raspodjelu budžeta dodijeljenog za projekat, sa onima iz vlasti koji su ga odobrili. Drugo, što trebamo pitati, jeste čime je određeni umjetnik zadužio Srpsku da ga šalje u svoje ime i na njega troši svoj red i pare?
Primjera radi, vajar katoličkog porijekla, za kojeg je Antun Gustav Matoš rekao da je u "u umjetnosti upravo Srbin", Ivan Meštrović se zvao, na svjetskoj izložbi u Rimu 1911. odbija da izlaže u austrougarskom paviljonu, te njegovo djelo Vidovdanski hram donosi nagradu paviljonu Kraljevine Srbije.
Zato je nakon propasti crno-žute monarhije Meštrović postao dvorski kipar dinastije Karađorđević, te kao Hrvat bio autor nekih od ikoničnih djela za srpsko kolektivno nesvjesno: Pobjednik na Kalemegdanu, Neznani junak na Avali, Njegošev mauzolej na Lovćenu, Svetozar Miletić u Novom Sadu, Nikola Tesla, Miloš Obilić, Marko Kraljević, Kosovka djevojka...
Šup škola sopstvene koristi
U četvrtak 10.02.2017. skupili su se mnogi u Muzeju savremene umjetnosti Republike Srpske, ali osim Palate Malipiero, za čiji polugodišnji zakup Savjet ministara harači 180.000 KM i koja se gifovala u pozadini sve vrijeme skupa, niko nije vidio ni tračak onoga što se namjerava izložiti za budžetske pare.
I to je odmah razlog za paniku. Bez pretjerivanja.
Ne zato što su se stranački drugovi oglušili na poziv Milorada Dodika da se srpski predstavnici povuku iz tzv. "zajedničkih organa", niti što nacionalna ustanova prvog reda na međunarodni skup šalje nešto što se zove "Junivrziti ov dizastr". Dakle ni blizu Vidovdanskom hramu, te dakako latinicom i engleskim pravopisom.
Kako nemamo pojma šta se šalje, zebnju budi dosadašnje djelovanje Radenka Milaka.
Prije svega, ono u potpunosti odgovara politici Bakira Izetbegovića. Tako izbor umjetnika koji predstavlja državnu zajednicu BiH, odnosno pristanak svih, takođe nije nikakvo iznenađenje. U uslovima višedecenijske partijske vlasti u svim porama društva, a na uštrb institucionalnog vladanja, SNSD nije zapravo imao ni da pošalje bilo koga boljeg. Bez obzira na promjenu politike prema BiH i "međunarodnoj zajednici". Naprosto nije.
Radenko se za ovo sprema već godinama, ako ne i decenijama. Ovo je logičan nastavak izdašnih i dugogodišnjih finansijskih ulaganja, sticanja međunarodnih veza i popunjavanja njegove lične biografije, koji sasvim isključuju postojanje kulturne politike koja bi donosila korist svim građanima Srpske. Zapravo, propagandno-ideološki supstrat koji se emitovao kroz obličje likovnih djela, bio je naglašeno protiv interesa Srpske.
Protočni bojler za budžetske pare
Radenka sam upoznao kao menadžera organizacije Protok, koja je baštinila sve one vrijednosti koje u aplikaciji za donacije propisuju međunarodne organizacije poput Soroševog Fonda za otvoreno društvo.
Radovi domaćih stvaralaca, tako favorizovani, bili su naglašeno politički i društveno aktivistični. Ishodište je počivalo na anglicizaciji na nivou srednjoškolske dosjetke (Spa Port, Kontinental Brekfast) samobusajući se u prsa provokativnošću. U stvarnosti, to je bila škola restriktivne poetike u kojoj nije bilo nikakvog iznenađenja, ni najmanjeg rizika ili umjetničke nadahnjivosti; te koja se oslanjala na okupatorski politički mejnstrim i unisono zalagala za ideologiju sarajevskog unitarizma.
Jako bitan segment je bilo dovođenje što većeg broja stranih umjetnika i posebno kustosa, te hvaljenje pohvalama istih tih, što su naši stupidni mediji prenosili bez i da su pogledali o kakvim se djelima radi. Kritike kod nas nema.
Udarna djela tog perioda stvaralaštva su slijepa karta BiH (bez entitetskih linija) sa potpisom "Umjetnost BiH je u granicama BiH". Zatim trodimenzionalni prikaz tri falusa crvene, plave i zelene boje, takođe na karti BiH; te umjetnica iz Srbije koja je gola, a ogrnuta u zastavu BiH...
Sve u svemu, BiH.
Ništa to ne bi bilo važno za ovu priču, da po Milakovom sopstvenom svjedočenju meni, Protok od Srpske u tri godine za redom nije dobio 180.000 KM. Kao i to da je Frontal isprva podržavao rad ove organizacije.
Zašto?
Radenko se u našim tada čestim susretima žalio na kulturnu politiku, te u tome zvučao vrlo iskreno i saglasno sa mnom. Bez obzira što bi sutra u istoj kafani sjedio sa Perom Simićem, ili se umjetnicima po Bijeljini hvalio članskom kartom SNSD sitnog broja, kao garant da će nešto što obećava biti realizovano.
Naprosto u likovnoj umjetnosti više nije bilo nikoga. Neke druge ogranizacije kao Razvojni centar za kulturu i umjetnost, i pored zapaženih projekata (Komad vazduha, Kulturfest 2006.) ugasile su se usljed uskraćivanja obećanih sredstava, čak i za izvedene projekte. Nije postojao više niko, u čijem okviru bi mogla nastati nenacionalno i nepolitički obojena djela kao Ljubija ubija. Makar kao prilika onim umjetnicima koji ne žele da se prostituišu po matrici Kristijan Amanpur.
Finalno, na neviđeno, podržali smo najavom i posljednji zapaženiji Protokov skup u Banjoj Luci, koji se zvao Izloženosti. Kada sam otišao na izložbu u prehladan prostor, gdje se kockice leda u čaši nijesu topile, trpio sam najgore kritike prijatelja i poznanika. I to ne bez razloga.
Mačak u džaku za keš
Još u najavi, Frontalova kritika se odnosila na programski opredijeljenu upotrebu latinice, čak i kada Republika Srpska finansira neki projekat. Pitao sam to Radenka, u smislu "đe će ti duša", a on mi je sasvim pošteno rekao:
"Kada RS bude tražila da bude ćirilica, onda će biti ćirilica. Pošto niko ne traži, biće kako meni odgovara.".
I to je u redu. Nije u redu što Srpska kao ustanova, uporno sebi kopa ideološko-stvaralački grob, i to za sopstvene pare. Tada je Izloženost podrazumijevala da u sred Banje Luke, kustosice iz Zagreba vrlo bezobrazno i razmaženo drže lekcije o "genocidu", da se izlažu djela ne samo umjetnički škartovske i unitarističke poruke (kao i do tada), već nam se serviralo i nezaobilazno uvođenje motiva Srebrenice, te poliptih našeg ovogodišnjeg predstavnika u Veneciji.
Uljem na platnu on reciklira fotografiju Rona Haviva, koja prikazuje trenutak iz 1992. godine kada Arkanovac u Bijeljini, ne ispuštajući cigaretu iz ruku, zamahuje da nogom u glavu udari zarobljenika, koji u civilu leži na pločniku.
Naravno da se nije smio baviti ubistvom srpskog svata na Baščaršiji, povratkom ustaških grafita na memorijalom centru u Jasenovcu pedeset godina kasnije, masakrom regularnih trupa iz Hrvatske u Mrkonjić Gradu, mudžahedinskim odsijecanjem glava na Ozrenu... Što su sve jednako, ako ne i potresnije fotografije.
U tom slučaju bi to sa sobom nosilo rizik. Gnjev donatora i kustosa, pa možda čak i optužbe za nacionalizam, kakve Srebrenički instant-orijentalni donirani plačipizam nikad ne dobija. Ovako su Radenku otvorena vrata regionalnih i zapadnoevropskih izložbenih prostora i fondova, te on prestaje da se bavi sindikalizacijom banjolučkih umjetnika i posvećuje se sebi.
Pomalo za sve, ništa za Srpsku
Znajući sve ovo, a, ponavljam, ovo srećom nije rasprava o umjetničkoj valjanosti i izvornosti njegovih djela, opravdano se moramo zapitati šta nas, za naše pare, očekuje ovaj put u Veneciji? Iz nepune tri stranice A4 formata, koje su u četvrtak podijeljene, najavljuje se apsolutno isti model dosadašnjeg djelovanja.
Kao prvo, Radenko nikad ne ide sam. Niti je njegovo djelo nešto, što smo u istoriji umjetnosti mogli čuti samo od njega. Ekstremno mu je bitno da neko umije citirati nekoga ko je već poznat ili uticajan, pa tako i on sam.
Ono što nas očekuje, razvijeno je "polazeći od teze njemačkog filozofa Gintera Andersa", a i sam naslov, Sveučilište propasti, "preuzeto je od Paola Virilija". Osim tih sitnih pozajmica, valjda da se pitamo čemu tu služi Radenko, u samoj izradi nacionalnog paviljona mu sadejstvuje slovenački umjetnik Roman Uranjek, te čitava četa stranih kustosa, od kojih je jedan označen i kao "autor koncepta"?
Imena su im, dakako, ispisana njihovom nacionalnom grafijom u okviru azbučnog teksta na srpskom jeziku. Što je redovna praksa naših umjetnika i teoretičara umjetnosti, jer valjda mi domoroci koje ne podržava Soroš i slična bratija, nijesmo dostojni da im imena čitamo onako kako Vuk St. Karadžić zapovijeda. To ne samo da je međunarodna malograđanština kojom sam se toliko puta bavio, već i prosta pravopisna nekultura, koja se ogleda u tome da je na trolisnici pravilno napisano ime Kristin Masel (Christine Macel), tj. kustosice samog Bijenala.
Da na spisku nema naše Sarite Vujković, kao direktorice MSURS i komesara Paviljona BiH, čovjek bi rekao da je ovo djelo neke virtualne države, kao što je Lajbahova "Noj Sloveniše Kunst". Jedini zaključak koji se nameće nakon ovakve najave, jeste da je osnovni Milakov koncept: "Pomalo za sve, ništa za Srpsku".
Djeco, bujrum na pišanje po Kosovskom misteriju
Radenko Milak, kojeg šaljemo kao najbolje što imamo, u likovnoj umjetnosti predstavlja ono što Aleksandar Trifunović i njegova Buka, predstavljaju u medijskom prostoru. Dakle, mlađim naraštajima se šalje poruka da je sasvim dozvoljeno da većinu svog dosadašnjeg djelovanja usmjerite protiv Republike Srpske; odnosno za unitarnu i nedjeljivu i mulietničku i multikonfesionalnu i bla, bla, bla, i multiblabla BiH; ali da ćete u određenom trenutku bez problema postati zaslužni građani Srpske, ako promijenite stranu ili stranku. Kao Veselin Gatalo ili Mato Đaković.
U slučaju da nekim čudom ovakve politike Srpska najzad postane nezavisna, tada ne bi iznenadilo ni da u prvom redu zvanica i kao uvodničar na svečanoj akademiji, bude nekakva mukica kao izvjesni Srđan Šušnica. (Vjerovatno ne znate ko je, ali tim bolje).
To bi se, po evanđeoskoj poruci radosti zbog pronalaska "izgubljene ovce", moglo i shvatiti; da se priča o neslavnoj prošlosti takvih ličnosti ne sakriva ili podsjećanje na nju ne gleda kao malicioznost. Da se od istih barem traži javno odricanje i pokajanje, ili bar ne povlače etikete "izdajnika" za objavu čistih fakata iz biografije im.
No, pošto mene niko i dalje ne može javno prozvati da sam član bilo koje stranke, te još manje da sam izdajnik Srpske, pozivam javnost da se do maja mjeseca ozbiljno pozabavi saznanjem hoće li Srebrenica i drugi Si-En-En mitovi dvadesetog vijeka, biti jedna od katastrofa u Paviljonu?
Radenko i ja ćemo se sresti, možda baš u Veneciji, popiti piće, nasmijati se na društvnopolitičku usamljenost i beskorisnost ovog teksta; ali će šteta za Srpsku ostati generacijama koje dolaze.
U to ime, a da se i ja proguram među trendsetere, kada se već za nenadahnuće ili neizvornost koriste termini poput "teorije citatnosti", neoriginalno pozajmljujem naslov ovog napisa od Tomasa Mana, kako bih najplastičnije opisao šta nas dugoročno čeka s ovakvom kulturnom politikom.
Dani(j)el Simić,
Frontal
