Izvor: Politika, 27.Jul.2015, 08:16   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Jugoslovensko podzemlje u Pragu

Dakle, ustav Muslimansko-hrvatske federacije, iz očaja, stvoren je na teritoriji Amerike. Možda će svi ustavi u budućnosti biti pisani tamo

Dnevnik Emira Kusturice pisan je 1994. godine. „Politika” je od našeg proslavljenog umetnika i kolumniste dobila ekskluzivno odobrenje da iz njega prenese zabeleške koje se odnose na period u kom su jedna zemlja i jedna ideologija već doživele slom, a on snimao film „Andergraund”, koji je možda najpotresnije svedočanstvo >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << o raspadu Jugoslavije. U Dnevniku se, pored beleški o poznatim savremenicima, nalaze i zapisi i razmišljanja o novom svetskom poretku i raspadu bipolarnog sveta

Mart 1994.

Prođe dan kao da ga nije ni bilo.

Na filmu se čovjek sreće sa prazninom u sebi i oko sebe. To se mijenja. Najteže je svakog dana udahnuti život umornim građanima filmskim radnicima, pokrenuti filmske radnike, osvijetliti scenografiju, ta prividna mjesta koja se više priviđaju nego što postoje. Nije lako probuditi se svakog jutra. Uvijek me hvata strah od novog snimajućeg dana. Čini mi se da bih to bolje uradio neki drugi put. Neopisiva je moja radost kada snimanje mora da se odgodi zbog nečije bolesti. Nije mi drago kad se neko razboli, nego volim da ne snimam kada snimam. Ja sam pobornik devize – sve što možeš da učiniš danas odloži za sutra. Kad nema snimanja, osjećam se kao đak Osnovne škole „Hasan Kikić” na Gorici. Tada sam utrčavao u kuću, bacao torbu i trčao na marindvorsku livadu da igram fudbal.

Miki Manojlović se prethodne noći tresao od temperature. Dan kasnije je bio na pregledu. Lječi prostatu nakon što je na početku snimanja preležao veliku upalu. Vratio se sa pregleda i veli da mu je izvjesni doktor Jedlicka saopštio kako mu je mlaz bolji od Idi Amina Dade. To je onaj afrički predsjednik, ljudožder koji je držao smrznutu djecu u frižideru i takođe se lječio kod tog doktora. Nema ništa od moga radovanja.

Snimali smo i nisam zadovoljan. Prođe snimajući dan kao da ga nije ni bilo.

Na televiziji vidio potpis ugovora između Hrvata i Muslimana. Stvorili su zajedničku državu, Muslimansko-hrvatsku federaciju. Bio je nazočan i predsjednik Bil Klinton. On je pozdravio potpisnike citirajući hrvatskog književnika Jukića, koji je pisao o ljubavi, toliko potrebnoj Muslimanima i Hrvatima (pošto su se u drugom činu ovog rata propisno klali!) kod Viteza i u drugim dijelovima centralne Bosne. Klinton nije citirao Andrića i mislim da je to velika greška. Jer govoriti o Bosni ozbiljno bez Andrića nije moguće. A ne sumnjam da gospodin Klinton o tome ne želi ozbiljno da govori. Iskreno, mislim da je poređenje između Andrića i Jukića nemoguće. Andrić je jugoslovenski i srpski Tomas Man a Jukić lokalni pastor, pisac mršavog dara. Siguran sam da predsjednik ne zna onu epizodu iz „Travničke hronike” u kojoj katolički fratar zbunjenom austrijskom konzulu objašnjava zašto su baš oni, katolici, rušili drumove da im se Turci ne vrate. Ovo pišem jer ne sumnjam da Klinton ima namjeru da stvar u Bosni smiri zbog izbora, koji ga čekaju u USA. Ima tu još jedna nevjerovatna stvar. Mislim da je ovo prvi put u istoriji da se ustav jedne zemlje piše na tuđoj teritoriji. Dakle, Ustav Muslimansko-hrvatske federacije, iz očaja, stvoren je na teritoriji USA. Možda će svi ustavi u budućnosti biti pisani tamo. Ili možda samo popravljani. Stvari učinjene iz očaja ne uljevaju povjerenje.

22. mart 1994.

Ležim u sobi i gledam svjetlosti Praga kako se gube u sumpor-dioksidu. Ima tu više svijetla nego u vrijeme kada sam studirao. Ali je, začudo, vidljivost smanjena. Ne mogu da spavam. Ništa danas nisam pokrenuo. Umjesto da igraju, glumci govore tekst. Jedina utjeha je materijal snimljen prije neki dan i pregledan večeras prije spavanja... Materijal je odličan, biće to veeeliki film! To je slatka iluzija, u stvari, utjeha svakome ko se bavi filmom. Zato što je snimanje filmova velika kocka. Niko ne zna do kraja kakav će film biti. Najbolje je bilo kada se materijal, davno, pregledao bez ustartovanog tona. Slika je magična kad se gleda bez tona. Sa zvukom sve postaje tek reprodukovana stvarnost.

Iz filma „Sjećaš li se Doli Bel”

Velika mi je muka zbog lošeg vremena. Ne samo što u Pragu nema sunca već pola godine. Loša su vremena. Kada je Žika Pavlović pravio „Buđenje pacova”, „Kad budem mrtav i beo”, bila su bolja vremena. Ti su filmovi nastali nošeni utopijom. Ja pravim filmove uprkos vremenu, gledaocu opijenom televizijom, pornografijom.

Sreo sam jednog poznanika iz Sarajeva. Izašao je iz Sarajeva i kaže da mu se sve zgadilo. Ženi je rekao da tamo više ne želi ni mrtav. Pitam ga šta mu je bilo najteže. Odgovorio mi je da mu je najteže bilo što nije znao jesu li mu gori oni što ga napadaju ili oni što ga brane. Čovjek je Musliman po nacionalnosti.

23. mart 1994.

Kada piješ kafu sa doktorom Karajlićem, ne može biti da se ne nasmiješ. Pošto šest mjeseci nismo vidjeli sunce u Pragu, zaključili smo da je prelazak iz Sarajeva za brojne izbjeglice značio prelazak iz kontejnera u kontejner. To što se tiče klime. Za lična osjećanja ostaje da pamtimo pitanje iz filma „Sjećaš li se Doli Bel”:

– Hoće li sunce u ovom gradu ikad zasijati kako treba?

– Neće, Dino, neće.

Dok je ćelavi doktor (ošišali smo ga da bi još više ličio na Ciganina) citirao oca Mahu, ja sam vrtio šolju sa kafom pokušavajući da u njoj uhvatim oblak. Nema oblaka ni za lijeka. Zazvonila je sirena iz studija koja označava početak snimanja. Taj zvuk me podsjeća na logorsku sirenu.

Ćiro Mandić se pojavio i umjesto da nas kao pomoćnik režije otjera u studio, rekao je: „U Prag je stigao Zdravko Grebo.”

Taj Grebo je bio jedan od junaka iz moje mladosti. Pametan a mangup, volio da čita, ali i da pije, pravi idol iz kasabe. Bavio se politikom i to mu je bilo oprošteno. Bio je šef kabineta predsjednika CK Bosne i Hercegovine Branka Mikulića. Nešto stariji od nas, taman koliko treba da mu zbog toga više vjerujemo. Obuzeo me nespokoj zbog tog susreta. Ne zato što ga ne volim, nego zbog toga što mislim da su ljudi prošli kroz pakao rata – neki drugi ljudi. Posebno oni koji nisu nosili pušku, nego su posjećivali ratnike i podizali im moralnu gotovost.

Grebo je ušao u studijsku kantinu na kraju snimanja. Nosio je maskirnu uniformu šezdesetosmaša, zelenu vijetnamku, mršav i uspravan trudio se da izgleda kao savjest svih pobijenih Muslimana u ovom ratu.

Mrko je gledao u mene i u moju ruku koja je ispružena prema njemu čekala njegovu šaku i otpozdrav. Gledao me u oči i pojačavao osjećaj poniženja. Da li da mu udarim šamarčinu? Nije, ipak je na gostujućem terenu.
Pogledaj vesti o: Emir Kusturica

Nastavak na Politika...