Zdravko Čolic : Mojim ćerkama sam Deda Mraz

Izvor: Story, 09.Jan.2016, 11:29   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Zdravko Čolic : Mojim ćerkama sam Deda Mraz

Jedan od najpopularnijih pevača na prostoru bivše Jugoslavije, Zdravko Čolić (63), decenijama osvaja publiku svojom harizmom, a skromnost i nonšalancija njegove su glavne karakteristike.

Zdravko Čolić foto: Zoran Kuzmanović Munja

S osmehom na licu ulazi i u novu godinu srećan zbog školskih uspeha svojih ćerki >> Pročitaj celu vest na sajtu Story << Une (13) i Lare (8), ali i skladnog bračnog odnosa koji već godinama neguje sa suprugom Sandrom. Tokom 2015. imao je veliku turneju, a  publiku je zabavljao i u novogodišnjoj noći. U razgovoru za Story, Čola ističe da je ovo period godine kada evocira najlepše uspomene i uživa u društvu najbližih.

Story: Jeste li zadovoljni 2015. i šta želite da vam se dogodi u narednoj?

- Ova godina na izmaku za mene je bila vrlo radna. Kako sam i najavio, imao sam veliki broj koncerata, mnogo sam radio, putovao i mogu reći da sam se, bogami, malo umorio. Ali ne od koncerata, pesma i muzike, jer divna energija koju razmenjujem sa publikom predstavlja najlepši deo ovog posla. Taj naboj adrenalina čini te zadovoljnim, ali brojna  putovanja ipak malo zamaraju. Što se tiče planova za narednu godinu, možda neću imati baš toliko koncerata, ali ću zato pripremati nove pesme. Kada je reč o željama, nikad nemam neke posebne. Uvek poželim zdravlja svojim bližnjima i sebi, da život ide svojim tokom, da svi radimo svoje poslove i to smatram sasvim primerenim.

Story: Koliko vaše ćerke pridaju značaja novogodišnjim i božićnim praznicima, vlada li praznična atmosfera u vašem domu?  

- Praznici su radost za svu decu, a božićni i novogodišnji, zbog sjaja koji ih prati i raspusta, imaju posebne programe i rituale kao što su kićenje jelke i doma, kupovina poklona, odlazak na zimovanje. I u svom domu negujem novogodišnje rituale, ali u njima učestvujem u zavisnosti od obaveza koje imam. Jelka je već okićena, ovoga puta bez mene, ćerke su to odradile. Praznična atmosfera uvek stvara jedan poseban i drugačiji ugođaj. Poklone im uvek ostavim ispod jelke, tako da sam im ja neka vrsta Deda Mraza, ali najvažnije je da jedni drugima pokažemo ljubav, nežnost i pažnju. Takođe, bitno je da postoji privrženost i osećaj zajedništva.

Story: Kako provodite praznike, jeste li tada u porodičnom okruženju sa suprugom ili volite da se družite sa prijateljima?

- Ovih godina novogodišnje praznike obično provodim radno. U poslednje vreme uglavnom je to bilo na trgovima, a tako će biti i sada tokom dočeka u Budvi. Naravno da volim da budem sa porodicom, ali i da se družim sa prijateljima. Nekako uspem da uskladim posao i tih nekoliko dana spojim te dve stvari. Sećam se, nekada je u Sarajevu bilo tih druženja, praznicima smo se posećivali, odlazili u goste, na proslave... Kada sam bio mlađi, sve je to bilo nekako masovnije, a moje društvo veće. Sada je to uglavnom na porodičnom nivou.

Story: Možete li za sebe da kažete kako ste zadovoljni i srećni? 

- Po prirodi sam optimista i često kažem: Kada ti je loše, prespavaj pa će ti sutra biti bolje. Gledajući koliko mi se svega i svačega izdešavalo u životu, hvala Bogu na zdravlju i svemu ovome što imam. Svi imamo momente u životu kada prolazimo kroz iglene uši  u pokušaju da izbegnemo neke neprijatne i opasne situacije, ali kada sve to prođe, shvatiš da te Bog čuva. Ja prvenstveno gledam na zdravlje i mislim da je to najbitnije. Čovek treba da bude zadovoljan onim što ima i bitno je da ne želi ono što ne zaslužuje, tako sam odgojen.

Story: Razmišljate li o penziji ili ipak ne možete da zamislite svoj život bez scene, muzike, aplauza, publike i pesme?

- Za umetnika rad predstavlja smisao života i on se gasi ako nije aktivan. Trajaće sve dok  ima publiku koja ga prati, fizikus, um i glas koji ga služe, bez obzira na to da li je glumac, muzičar, pevač, pesnik, slikar, skulptor... Praktično, dok je snage, uma i volje. Godine nemaju veze s karijerom. E sad, pravo pitanje jeste trajanje koncerata. Jedan moj drug, rok kritičar Peca Popović, ponekad mi kaže: Spusti malo loptu, nemoj tako dugo da pevaš! (Smeh) Dakle, to je samo pitanje mere. Pesma je kao pozorište, ljudi u teatru rade do kraja života, a mislim da i pevači pevaju dok fizički to mogu i dok ih publika traži.

Story: Koje su vaše najlepše uspomene iz detinjstva kada je reč o praznicima?

- U vreme kada smo živeli u velikoj i ozbiljnoj zemlji, takav praznik je, recimo, bio Prvi maj: noge u potoku, pita se peče, raja igra fudbal kao iz Kusturičinih filmova, stariji diskutuju o politici i piju rakiju... Mislim da je neka takva scena bila svojstvena i onima koji su bili malo bogatiji i siromašnima, mada tada nije bilo velikih socijalnih razlika. Obožavao sam da idem tamo gde su svi išli. Ako je to bila okolina Sarajeva ili recimo more, tu je bilo mnogo ljudi i svi su se isto provodili: nosili su svoju hranu, pite, pečenje, salate...(smeh). Na livadi se obavezno igrao fudbal ili neki drugi sport, muzika je svirala sa tranzistora i treštala sa svih strana, slušao se Radio Sarajevo ili Beograd, zavisi šta je gde dobacivalo. Bilo je to fenomenalno socrealističko raspoloženje, toliko bogato duhom i divnom energijom jednostavnosti i prosečnosti, a opet uzvišeno. To su bile masovne proslave  na kojima su se ljudi upoznavali, rađale su se neke ljubavi i prijateljstva. U tom smislu bilo je to izuzetno značajno, ali takvih stvari, nažalost, više nema. U ovom vremenu možda je to i nemoguće imati.

Story: Šta vam uvek izmami osmeh na lice? 

- Volim pozitivne osobe. Kada vidim ljude koji su srećni i zadovoljni malim stvarima, to me opušta. Zato imam takve prijatelje, oni nikada ne kukaju, imaju-nemaju, rade-ne rade... Druženje s njima daje veći stimulans ležernosti i opuštenosti, jer oni i kada nemaju mnogo u materijalnom smislu, poštuju ono čime raspolažu. Ako imaju potroše, u suprotnom snađu se da prežive ili im neko drugi pomogne. Srećni su zato što su zdravi i zadovoljni jer žive svoj život. Pokušavam da što više takvih ljudi upoznam i da s njima provedem jedan deo vremena.

Story: Jeste li od onih ljudi koji se predaju letargiji ili se uvek iz sve snage trudite da budete dobro raspoloženi?

- Ne može čovek uvek da bude raspoložen i nekada dođe do zamora materijala. Ima ljudi koji su negativni u samom nastupu i čovek sve to preko svoje glave treba da pređe, moraš nekoga da privoliš na svoju stranu i nekako razoružaš ljude u svom okruženju. Svojom nonšalancijom, pristupom i pozitivnom energijom pokušavam da one koji su mračni i negativni podstaknem da budu pozitivni i za sada imam velikog uspeha, dobro mi ide. I za to treba truda, jer nemamo uvek snage da nekog privlačimo u svoj svet i da mu prenosimo lični način razmišljanja. Kada mi je neko drag, onda se potrudim, ali svakako moramo da zračimo pozitivno i onda nam je svima lepše.

Story: Koja će vam anegdota iz 2015. zauvek ostati u sećanju? 

- Ne pamtim događaje i ne razmišljam na taj način. Prolazim kroz život onako opušteno. Nisam putopisac koji sve beleži, ali kada bih sada razmišljao o tome, sigurno bih se setio divnih trenutaka. Recimo, ove godine imao sam koncerte u mestima u kojima ranije nisam bio ili  koja dugo nisam posetio. U Berovu posle 40 godina sreo sam čoveka koji je napravio divno etno-selo, on se seća mojih početaka i festivala u Skoplju. Bila je ovo godina divnih susreta, dobrih koncerata i evociranja uspomena.

Razgovarala: Ksenija Konić

Izvor: Story.rs

Nastavak na Story...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Story. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Story. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.