Izvor: Politika, 18.Nov.2006, 13:00 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Političari protiv lingvista
Parlamentarna skupština Evrope u Strazburu, predlaže uvođenje jednog službenog jezika u Bosni i Hercegovini – bosanskog, umesto sadašnja tri: srpskog, hrvatskog i bosanskog
U rezoluciji o ustavnim promenama u Bosni i Hercegovini koju je krajem juna usvojila Parlamentarna skupština Evrope u Strazburu, predlaže se između ostalog – zarad normalnog funkcionisanja države – i uvođenje jednog službenog jezika – bosanskog, umesto sadašnja tri (srpskog, hrvatskog i >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << bosanskog). Rezolucija, doduše, ima karakter preporuke, ali iskusvto iz poslednjih petnaestak godina govori nam da je pitanje vremena kad će "dobronamerna sugestija" postati prvo otvoreni pritisak, a zatim brutalno nametanje pripremljenog rešenja.
Umesto analize ovakvog poimanja pravde i demokratije, ovde ćemo načiniti jednu istorijsku paralelu između metoda i ciljeva politike velikih sila u Bosni u naše vreme i pre jednog veka, kada je na Berlinskom kongresu (1878) Austrougarskoj dozvoljeno da okupira Bosnu i Hercegovinu. Analiza bi mogla da uključi mnoštvo uporedivih pojava iz ova dva razdoblja, ali ovde ćemo se ograničiti samo na jednu – pitanje jezika.
Kvarenje srpskog jezika
Osnovni cilj austrougarske politike na Balkanu uoči Berlinskog kongresa pa sve do kraja njenog postojanja (1918) bio je slabljenje srpskog elementa. Na Berlinskom kongresu je "bečka vlada skoro javno stavila do znanja da neće dati ostvarenje jedne veće srpske državne jedinice. Srbima će se dati da životare, razbijeni, zavađeni i rasparčani u više područja i pod više raznih vlasti" (V. Ćorović). Srbija i Crna Gora razdvojene su i fizički jer je uz Bosnu okupirana i raška oblast. U tom smeru išla je i politika slabljenja veza između Srba iz Bosne i Hercegovine sa Srbijom i Crnom Gorom. Ali, nije bilo dovoljno samo političko i fizičko razdvajanje, pa je primenjena još jedna, perfidnija i opasnija strategija, koja je udarala u same temelje identiteta naroda – u njegov jezik, kojem se menja struktura i nameće novo ime.
O karakteru i stepenu kvarenja srpskog jezika koji je bečka vlada smišljeno provodila, dovoljno će reći sledeća dva primera, uzeta iz službenih spisa sa početka austrougarske uprave u Bosni: "Sudište je ali mnijenja, da u nazočnom slučaju ne predleži taj zločin..."; "Između našinaca, ili između kojeg našinca i inozemca u ovozemstvu izdane isprave o pravnim poslovima, sve ako i nemaju zadobiti valjanosti u ovozemstvu, podvržne su pristojbenoj dužnosti po opštim ustanovama". U eseju Tragom kvarenja našeg jezika u nedavnoj prošlosti Marko Marković, pre pola veka, kaže: "Kad je reč o okupatorovom kvarenju narodnog jezika okupiranog naroda, nama se čini da ne bi bilo teško utvrditi da je Austrougarska za četrdeset godina svoje vladavine štetnije djelovala na naš jezik nego Turska za četiri stotine godina".
Ovakav jezik narod, naravno, nije prihvatio, a najveći srpski pisac iz Bosne tog doba, Petar Kočić, vodio je protiv njega pravi rat u skupštini i u svojim delima (Sudanija, Jazavac pred sudom). Njegovu leksičku i strukturnu osnovu činio je tadašnji književni jezik u Hrvatskoj – i sam opterećen neprirodnim kalkovima (rečima nastalim doslovnim prevođenjem stranih reči), rogobatnim kovanicama, inverzijama, sintaksičkim vezama stranim narodnom jeziku. Tako je rođen jedan jezik-mutant, ružan i nerazumljiv, dodatno nagrđen činjenicom da su se njime koristili činovnici iz drugih krajeva Monarhije, koji nisu znali srpski (Česi, Poljaci, Mađari).
U početku, za vreme uprave generala Filipovića, jezik u Bosni i Hercegovini službeno se naziva "hrvatski", zatim "zemaljski", da bi 1890. službeni naziv postao "bosanski". Ideju o bosanskom jeziku (kao i bosanskom narodu) pokušava da nametne Benjamin Kalaj, šef Zajedničkog ministarstva finansija u Beču, pod čijom upravom je bila Zemaljska vlada u Sarajevu od 1882. do 1903. Budući da ni Srbi ni Hrvati nisu prihvatali ovo nametnuto ime, Kalaj pokušava da mu pribavi opravdanje, tražeći podršku od šefa slavističke katedre u Beču, Slovenca Franca Miklošiča. Ovaj, međutim, šalje negativan odgovor, savetujući mu da taj jezik može zvati srpski – kako ga zovu Srbi i muslimani u okupiranim krajevima, "ili da se Vlada odluči za hrvatski".
Nešto bolje sreće Kalaj je bio sa Miklošičevim naslednikom – Vatroslavom Jagićem, koji je 1896. u austrougarskom parlamentu branio naziv "bosanski jezik", tvrdeći da su ga tako zvali i neki franjevci u jednom dokumentu iz 17. veka. Jagić se kasnije pokajao i svoju izjavu proglasio nepromišljenom, "pošto je izazvao bure protesta i među Srbima i među Hrvatima" (A. Mitrović).
Pod pritiskom javnosti Zemaljska vlada će 1907, za vreme ministra Burijana, napustiti naziv bosanski jezik i uvesti srpskohrvatski. Sve do kraja 20. veka, do građanskog rata u BiH, bosanski jezik više se i ne pominje.
Ono što nije mogao Benjamin Kalaj u ime "dvoglave monarhije" jer se sukobio sa stvarnošću, desilo se sto godina kasnije, u režiji predvodnika demokratskog sveta. Nikoga više nije zanimalo mišljenje lingvista, istoričara, pisaca, naroda – sve je urađeno po želji Alije Izetbegovića i u realizaciji "visokih predstavnika", koji su došli da zavedu red u zemlji koja sama sebi ne može pomoći. Baš kao i Benjamin Kalaj posle Berlinskog kongresa. Ali, za razliku od Kalaja, koji je dobro poznavao odnose među balkanskim narodima (bio je šef austrijskog poslanstva u Beogradu; napisao je istoriju Srba, koju kasnije nije smeo da objavi), ovi današnji usrećitelji Bosne pre dobijanja unosnog nameštenja, o Bosni nisu znali više od onoga što se o njoj moglo saznati iz reportaža CNN-a i ratnih saopštenja Izetbegovićevih ratnih komandanata.
Izmišljeni jezici
Tako se dogodilo da je jedno lingvističko pitanje razrešeno perfidnom političkom prinudom – imenovanje jezika postavljeno je kao demokratsko pravo naroda da jezik kojim govori zove po vlastitoj želji. To pravo nigde nije zapisano i nije primenjeno ni na jedan jezik osim srpskog. Teško bi bilo i zamisliti kakav bi se haos dogodio u svetu kad bi ovo pravo počeli da koriste svi narodi koji govore engleskim, španskim, nemačkim, portugalskim... jezikom.
Ovu "civilizacijsku tekovinu" zdušno su podržali ideolozi novocrnogorstva koji pokušavaju da izmisle neku drugu, evropskiju i bolju Crnu Goru, odvojenu od srpske prošlosti i srpskog bića. Crnogorci su, naravno, demokratsko pravo slobodnog imenovanja vlastitog jezika dodatno unapredili, sve u skladu sa svojom slobodarskom i buntovničkom tradicijom, iskazanom u Njegoševim stihovima: "Ove gore ne ljube regule". Uprkos ustavu i činjenici da se blizu sedamdeset posto stanovništva izjasnilo da govori srpskim jezikom, nametnuto je jedno "genijalno" rešenje po kojem je službeni naziv jezika u Crnoj Gori "maternji", a svaki građanin ima pravo da ovo neodređeno ime razume kako želi (srpski, crnogorski, bosanski, hrvatski).
Kakva je budućnost svih ovih izmišljenih imena istog jezika, teško je reći. Sve govori da su ta imena u sukobu sa lingvističkom naukom, istorijom i logikom, ali to u našem slučaju ne mora ništa da znači. Ne bi bio prvi put da nam se proda rog za sveću.
Ali, ostaje nada da iznad nasilja i lakovernosti caruje život sa svojim istinama i zakonima. Srpski jezik je jedan, duboko ukorenjen, ostvaren, neuništiv. "Ruža će uvek isto mirisati, ma kako je zvali" – kaže Šekspir u jednoj svojoj tragediji. Pred jezikoslovcima i pripadnicima "izmišljenih jezika" – "bosanskog", "crnogorskog", "maternjeg" – stoje dve mogućnosti: prva – da srpski jezik, ovakav kakav jeste, zovu po svojoj želji, večito noseći frustraciju da su snagom političkih dekreta dobili nešto (ime jezika kojim govore) što može dati samo istorija i sudbina; i druga – da krenu u nasilno "bogaćenje" jezika novim glasovima, rečima, konstrukcijama, i da tako stvore nakaradu sličnu onom Kalajevom bosansko-hrvatskom. Dukljanski jezikoslovci već uveliko rade na tome. Nema sumnje da će to prihvatiti slobodni, demokratski svet. Da li će i Njegoševe gore što "ne ljube regule" – videćemo.
Duško BABIĆ
[objavljeno: 18.11.2006.]
