Zašto je Rusija ostavila Jermeniju na cedilu

Izvor: NoviMagazin.rs, 29.Okt.2020, 12:04

Zašto je Rusija ostavila Jermeniju na cedilu

Nedavna eskalacija sukoba u regionu Nagorno-Karabah pokazala je sav destruktivni potencijal zamrznutog konflikta

Bilo je lako zanemariti stav Bžežinskog da svet klizi u potpuni nered jer nema nikakve međunarodne strukture koja bi mogla da se uhvati ukoštac s problemima koji će svakog trenutka eksplodirati sa katastrofalnim posledicama. Ipak, nedavna eskalacija sukoba u regionu Nagorno-Karabah pokazala je na najgori način sav destruktivni potencijal zamrznutog konflikta koji >> Pročitaj celu vest na sajtu NoviMagazin.rs << veoma lako može da preraste u regionalni sukob sa globalnim posledicama.

Azerbejdžan se očigledno veoma dugo i sistematski spremao za rat sa Jermenijom, međutim, geopolitički uticaj na južnom Kavkazu odavno je prerastao nacionalne interese i Jerevana i Bakua. Iako će naredni događaji pokazati da će Rusija i dalje ostati pozicionirana kao strateški faktor na Kavkazu, ovim ratom će izgubiti mnogo na svom geopolitičkom uticaju, globalnom poverenju i profitabilnosti izvoza ruskog oružja. Njeno nekarakteristično odsustvo i pasivnost u ovom sukobu derogiraće neprikosnovenu poziciju gospodara u tom regionu i delimično pozicionirati uticaj i drugih, poput Turske. U trenutku kad se svet nada da će jedan od humanitarnih prekida dejstava prerasti u trajni, i pri tome uglavnom gleda prema Ankari, veoma su zanimljiva dosadašnja iskustva ovog konflikta.

GUBITAK POVERENJA:Treba se podsetiti da je Jermenija punopravna članica Organizacije Ugovora o kolektivnoj bezbednosti (ODKB), dok je Azerbejdžan napustio članstvo u toj vojnoj organizaciji kolektivne bezbednosti pre više od 20 godina. Uprkos savezništvu u odbrani spoljnih granica, ODKB i Moskva nisu reagovali na napade i narušavanje vazdušnog suvereniteta Jermenije. Rusija je posvećenost obavezama kolektivne bezbednosti očigledno podredila sopstvenom interesu, što šalje eksplicitnu poruku zemljama članicama, ali i onima koje su u pregovorima za članstvo u ODKB – Indiji, Egiptu i Iranu. Još paradoksalnija je optužba Jermenije da njen saveznik Belorusija preko Turske kontinuirano izvozi rakete Azerbejdžanu za višecevne lansere raketa “polonez” dok traju borbena dejstva i dok ceo svet poziva na smirivanje sukoba. Otkazivanje učešća Jerevana u vojnoj vežbi ODKB “Neuništivo bratstvo 2020”, koja je ovog meseca realizovana u Belorusiji, razumljivo je s obzirom na aktuelni konflikt, ali ostaje sumnja u neuništivost bratskih veza.

Iako je Jerevan u svojim saopštenjima uvek naglašavao da nema alternative članstvu u ODKB, zaštita sopstvenog vazdušnog prostora ostala je isključivo na nacionalnim sposobnostima i na deklarativno iskazanoj “zabrinutosti” službenog Kremlja. Činjenica jeste da će kriza u regionu Nagorno-Karabaha trajati dok Moskva to bude želela, ali ne treba sumnjati da će i nakon uspostavljanja primirja ostati nepomirljive emocije, ambiciozne težnje i nerešeni konflikt s ključem u rukama Kremlja. Deluje tragikomično da članica ODKB traži pomoć Vašingtona, koji je već drastično redukovao pomoć Azerbejdžanu u bezbednosnom sektoru za tekuću godinu. Takođe, apsurdno je da američka rijaliti-zvezda Kim Kardašijan na različite načine pomaže Jermeniji, više nego bilo koja članica ODKB.

GUBITAK TRŽIŠTA:U aktuelnoj situaciji vojni eksperti širom sveta pažljivo posmatraju i analiziraju borbena dejstva u regionu Nagorno-Karabaha. I koliko god to tragično bilo, na osnovu informacija i dobijenih zaključaka odlučuju se za nabavke složenih borbenih sistema koji su pokazali pouzdanost i efikasnost. U dosadašnjim dejstvima taktika upotrebe turskih i izraelskih bespilotnih letelica “bayraktar TB2” i “IAI harop” u operativnom smislu bila je veoma uspešna u odnosu na jermenske PVO sisteme ruskog porekla, koji uglavnom teško prate ciljeve kojima je brzina ispod 185 km/h. Zato su Azerbejdžanci koristili naoružane bespilotne letelice na visinama preko pet kilometara sa dejstvom sa distance od sedam do osam kilometara, koje nisu mogle biti praćene nišanskim radarima većine PVO sistema Jermenije. Tako je Jermenija došla u situaciju da pored respektabilne PVO zaštite, protiv azerbejdžanskih bespilotnih letelica koristi samo lake prenosne raketne sisteme “strela-2M” i “igla” i protivavionske topove ZSU 23/4 “šiljka”. Treba naglasiti da je Jermenija od Rusije nabavila i PVO sistem kratkog dometa “tor-M2KM”, ali nije potpuno jasno koliko baterija tog sistema poseduje, da li je operativan i koju teritoriju štiti.

Ko god potceni rusko oružje, brzo će biti pobeđen. Međutim, svi borbeni sistemi svoju reputaciju dokazuju u praksi. A praksa nije baš naklonjena sofisticiranoj ruskoj tehnologiji bez dokazane efikasnosti u savremenim konfliktima niskog intenziteta. Iako je bila pred porazom, libijska Vlada nacionalnog jedinstva u Tripoliju odbranila se, uz tursku pomoć, od snaga generala Kalifa Haftara. Pri tome se suprotstavila podršci koju su Haftaru nesebično davali Egipat, Rusija i Ujedinjeni Arapski Emirati. Obaranje dva ruska višenamenska aviona MiG-29S u Libiji od PVO turskog porekla, a 2015. godine i Suhoja Su-24 u Siriji, ne predstavlja reklamu za borbene sisteme ruskog porekla. To potvrđuju i aktuelna dešavanja na Kavkazu, gde se na snimcima može videti čak i uništenje delova jermenskog PVO sistema S-300PS, odnosno dva lansera i akvizicijskog radara 36D6. Projekt ruskog PVO sistema “S-500 prometej” zadivio je sve poznavaoce problematike svojim mogućnostima i dosadašnjim potvrđenim dometom od 500 km. Međutim, takvi sistemi ne odgovaraju savremenim taktičkim izazovima, posebno u proksi (posredničkim) ratovima u kojima se ne može računati na posvećenost i motivisanost pešadije. Budući da mnoge zemlje kao najveću pretnju percipiraju upravo eskalaciju nekog sukoba niskog intenziteta, ruska odbrambena industrija lako bi se mogla suočiti s manjim interesovanjima, a time i sa smanjenom profitabilnošću koja bi mogla ugroziti razvoj nekih planiranih projekata.

GUBITAK UTICAJA:Ne može se reći da eskalacija ovog sukoba u ovom trenutku odgovara interesima Rusije. Zbog toga Moskva pokušava da zadrži neutralnu i miroljubivu poziciju iako je svi percipiraju kao naklonjeniju Jermeniji. Čak je i predsednik Azerbejdžana Ilham Alijev pozvao premijera Jermenije Nikolu Pašinijana da zahvali Vladimiru Putinu za spas svoje zemlje. Iako s Turskom kao nespornim saveznikom, i Baku je svestan da ne treba provocirati granice strpljenja Kremlja i zato je pred dilemom da li da iskoristi tehnološku prevlast i ofanzivu koja je dala rezultate ili da obustavi dejstva i zadovolji se dosad osvojenim teritorijama. Razlog za izostanak energične reakcije Moskve jesu i unutrašnje prilike u Jermeniji, u kojoj se na krilima “Električnog Jerevena” i mirne promene vlasti Pašinijan etablirao kao vođa te revolucije na antiruskoj retorici i najavama izlaska iz svih vidova evroazijskih partnerstava. Ne treba očekivati da to Moskva olako zaboravi, ali lekcija Jerevanu predugo traje i ima preskupe posledice.

Očigledno je da aktuelna dešavanja u regionu Nagorno-Karabaha prevazilaze odnose Moskve i Jerevana i ponovo aktuelizuju geopolitički konflikt u projekciji interesa Ankare i Moskve. Nekada je Moskva svoje interese na globalnom nivou sukobljavala sa američkim, a sada to radi sa turskim, i to s promenljivim uspehom. Bez obzira na rusku podršku, Vlada u Tripoliju se ne samo odbranila već je u situaciji da nameće uslove pregovora o miru. U Siriji je ruska podrška Asadu dala rezultate, ali Idlib je i dalje neosvojen, a Ankara zadržava kontrolu pograničnih teritorija. Sada na Kavkazu, koji je nesporno u sferi ruskog interesa, Turska diktira tempo konflikta, a nema sumnje da će na direktan ili indirektan način biti uključena i u pregovore. Ukoliko je namera Moskve i bila da pokaže Jerevanu svoj regionalni uticaj i zaštiti svoje interese u Azerbejdžanu, deluje da je sve to mala cena za gubitak geopolitičkog uticaja, koji delimično preuzima Turska.

Ipak, i Turska bi trebalo da bude svesna svojih mogućnosti. Osim Katara, nije osigurala trajnog saveznika za sopstvenu projekciju interesa. U regionu Sahela nastupa agresivno s projekcijom “meke moći” i direktno se u tome sukobljava sa Francuskom. U Libiji, Siriji i Iraku nastoji da zaštiti svoje interese vojnom silom, ali i plaćenicima i ekstremistima kojima tehnološki, logistički i kadrovski nesebično pomaže. Sada je prisutna i u Azerbejdžanu, gde je organizovala transport za plaćenike iz Sirije i Libije, a potom je najverovatnije dislocirala i delove svoje regularne vojske, poput instruktora, pilota, ali i aviona F-16. Situacija u Egejskom moru povodom eksploatacionih prava na resurse u podmorju na ivici je sukoba sa Grčkom, ali i sa Izraelom, Egiptom i Francuskom.

Čini se da Erdogan pokušava da, poput Ataturka, projektuje snagu zemlje u realizaciju maksimalističkih strateških interesa. Međutim, prenebregava činjenicu da je u to vreme svet izašao iz Velikog rata i niko nije želeo sukobe. Sada se principi geopolitičkih uticaja znatno razlikuju, a svedoci smo i kreiranja novih, doskoro nezamislivih saveza na Bliskom istoku. Teško je očekivati toleranciju savremenih globalnih aktera prema pretenzijama za resurse ili projekciji interesa poput iskustva iz 1938, kada je potpisan Minhenski sporazum. Niko više nema takve utopističke ideje o trajnom miru u svetu. Ali mir se ne nameće već se osvaja uzajamnim poverenjem. A Turska ga sasvim sigurno ne obezbeđuje enormnim izvozom naoružanja i vojne opreme (NVO) u Azerbejdžan, ugrožavajući tako bilo kakve šanse za mir. Turski izvoz NVO je od 278.880 dolara u julu ove godine naglo porastao na 36 miliona dolara u avgustu, a potom na 77,1 milion dolara u septembru. Takav pristup konfliktu pokazuje svim međunarodnim subjektima eksplicitnu involviranost Ankare i njene ogoljene interese u regionu.

Nažalost, u vreme katastrofalnih posledica pandemije, kao i fokusiranosti Vašingtona na sopstvene predsedničke izbore, niko od moćnih sila ne iskazuje dovoljnu diplomatsku inicijativu. Miroljubiva retorika EU i nepronalaženje odgovarajućeg odgovora na krizu kompromituje namere EU da se nametne kao strateški akter u svom okruženju. Iran se postavlja neutralno u odnosu na sukob, ali treba uzeti u obzir duboko nepoverenje između Teherana i Ankare. U Iranu živi oko 20 miliona Azerbejdžanaca, su na protestima već zahtevali podršku Bakuu, ali je Teheran svestan i njihovog separatističkog potencijala i eventualne destabilizacije zemlje. Zbog svega navedenog, kao i razvoja strateške saradnje, Iran će najverovatnije slediti ruski prilaz rešavanju konflikta.

Bez obzira na to što obe strane vode intenzivan medijsko-propagandni rat plasirajući dijametralno suprotne informacije o stanju na terenu, možemo zaključiti da Azerbejdžan trenutno ima operativnu inicijativu. Međutim, konfiguracija terena i dolazak zime uskoro će uzrokovati trajnije primirje, pre nego svi diplomatski napori. Uz tolike animozitete, nepoverenje i emocije sukobljenih strana, snaga sile neće doprineti uspešnim pregovorima i miru. Rešenje konflikta može doći isključivo sa međusobnim razumevanjem i poverenjem. U suprotnom će svako primirje u nerešenim konfliktima predstavljati najvažniji deo rata.

Pouke za Srbiju

Na primeru eskalacije sukoba u regionu Nagorno-Karabaha, svedoci smo kako nas jedan daleki zamrznuti konflikt može veoma lako uvući u vrtlog sukoba interesa, s nizom posledica, od ekonomskih do spoljnopolitičkih. Zato zamrznuti konflikti zahtevaju neprestani aktivni rad međunarodne zajednice, a ne pasivnost i letargiju. Ne ulazeći u istoriju sukoba Jermenije i Azerbejdžana, nameće se pitanje šta Srbija može naučiti iz poslednje eskalacije konflikta i kako da naučene lekcije na najefikasniji način primenimo u skladu s našim nacionalnim interesima.

Prvo, država očigledno mora da definiše vitalne nacionalne interese i spoljnu politiku. Formulisanje nacionalnih vrednosti i interesa ne treba prepustiti feudalističkoj percepciji nadležnosti resornog ministarstva, prema kojoj je dosadašnji ministar odbrane odredio da je jedan od interesa svih građana Srbije očuvanje postojanja i zaštita srpskog naroda gde god on živi. Takav rečnik u strateškim dokumentima neprimeren je 21. veku jer nam iste formulacije u susednim državama ne bi ulivale osećaj bezbednosti. Pored toga, usvajanje Strategije spoljne politike jasno i eksplicitno bi nam odredilo spoljnopolitički identitet s prioritetima i ciljevima. Takva strategija zahtevala bi posvećenu agilnost u prevenciji problema, jačala bezbednost zemlje, kreirala pouzdana savezništva i promovisala srpske interese i kredibilitet. Usvajanjem spoljnopolitičke orijentacije Srbija bi definitivno relaksirala napete regionalne odnose, predupredila agresivni politički narativ iz 90-ih godina i promovisala poverenje koje toliko nedostaje na Balkanu. Ne treba posebno naglašavati da bismo usaglašenim spoljnopolitičkim stavovima sa Briselom, odnosno sa Zajedničkom spoljnom i bezbednosnom politikom EU (ZSBP). jasno pokazali vrednosne kriterijume kojima težimo i opredeljenje za integraciju kojoj se nadamo. I ne samo to, ZSBP EU predstavljala bi nam efikasni amortizer svih spoljnih pritisaka i ucena koji su uobičajeni u međunarodnoj politici, a od kojih često nema efikasnih mehanizama bilateralne odbrane.

Nakon toga neophodno je izvršiti reviziju strateških dokumenata u oblasti odbrane. Iskustva iz sukoba u Nagorno-Karabahu nameću nam pitanje da li je Vojska Srbije (VS) sposobna da odgovori novim vrstama bezbednosnih izazova. Iako su Strategija nacionalne bezbednosti i Strategija odbrane usvojeni pre 10 meseci, očigledno je da treba preispitati opredeljenje Srbije da proširuje i unapređuje saradnju sa ODKB. Taj bezbednosni savez dokazao je da pruža samo iluziju bezbednosti svojim članicama, te da su sve preuzete ODKB obligacije nižeg nivoa od nacionalnih interesa država članica. Ni nakon skoro godinu dana nisu doneseni akcioni planovi za pomenute strategije, a najverovatnije ni Vojna strategija, Doktrina VS, Dugoročni plan razvoja, kao ni doktrine nižeg hijerarhijskog nivoa. I dalje nema odgovora da li je vojna neutralnost održiva sa ekonomskog i vojno-operativnog aspekta, a posebno nema nikakvih analiza o konceptu totalne odbrane. Takođe, zanimljiv bi bio odgovor zbog čega je zaustavljen proces profesionalizacije i koji je to alternativan način koji će omogućiti odgovarajući nivo razvijenosti, popunjenosti, opremljenosti i obučenosti komandi i jedinica. Jer ipak su nam ljudski resursi najveći potencijal i trebalo bi da budu i najveća investicija.

Ukoliko se definiše vizija koje su to vojne sposobnosti koje treba razvijati u narednom periodu na osnovu revidiranih planova odbrane, onda se može pristupiti transparentnim investicijama i nabavkama u cilju izgradnje ili unapređenja specifičnih sposobnosti. Nabavke i kreiranje sposobnosti treba da budu što dalje od političara i u isključivoj nadležnosti eksperata u VS. Pri tome je naglasak na eksperte u VS, a ne na imenovana lica u Ministarstvu odbrane. Srbija je zemlja ograničenih resursa koje bi trebalo da koristi na optimalan i efikasan način, a ne da metodom pokušaja žovijalnih političara troši ionako relativno mali vojni budžet na projekte koji su bazirani na iskustvima iz ratova 90-ih. Savremeni borbeni sistemi, uključujući i bespilotne letelice, dokazuju svoju efikasnost i pozicioniraju se kao strateški značajni sistemi. Ali Srbija treba da razvija tehnologiju i složene podsisteme poput sistema za navođenje raketa (Missile Technology Control System – MTCS), u saradnji s nekom od zemalja EU prema kojoj je usmerena naša spoljna politika, a ne sa Turskom, koja je zbog svog agresivnog spoljnopolitičkog nastupa u fokusu najmoćnijih zemalja sveta. U trenutku kada je Kanada zabranila dalji izvoz MTCS tehnologije Ankari, upitna je njena sposobnost da samostalno proizvodi bespilotne letelice, a samim tim i naša namera da ih nabavimo iz Turske. Takođe, iskustva dejstava u Nagorno-Karabahu nameću urgentno unapređenje sposobnosti 224. centra za elektronska dejstva VS nabavkama najsavremenijih antidron sredstava. I na kraju, ne bi trebalo zanemariti efekte kamuflaže, odnosno maskiranja. Umesto da skromna sredstva trošimo na konjičke jedinice i održavanje ergela, treba da investiramo u projekte najefikasnijeg i najjeftinijeg maskiranja koje podrazumeva i termovizijsku i vizuelnu kamuflažu. Maskiranje je toliko važno, da ga ne treba prepustiti samo entuzijazmu pojedinaca kao što je to bilo 1999.

Na kraju, suštinski je neophodna reforma Odbrambene industrije Srbije (OIS). Nažalost, umesto da tehnološki razvijamo našu namensku industriju, a samim tim i odbrambene sposobnosti zemlje, pojedinci su orijentisani isključivo na profitabilnost koja ne završava u razvojnim delovima državnih fabrika. Umesto privatizacije, svetska iskustva dokazuju efikasnost uspostavljanja holdinga koji bi pozvao investitore u partnerski poslovni odnos. Takva vrsta partnerstva nije novina, a primer za to je i američka vojnoindustrijska baza koja se zasniva upravo na takvim partnerstvima (Public to Private Partnership – PPP). Oblici partnerstva mogu se razlikovati, ali suština je da se ne prodaje nijedan ključni segment proizvodnje, da se ne odričemo nijedne infrastrukture, a posebno znanja. Znanje u takvoj vrsti partnerstva trebalo bi da bude u isključivom državnom vlasništvu za sve projekte NVO. Čitavi pogoni za proizvodnju mogu biti u državnom vlasništvu, a da njima upravljaju privatnici. Samo tako možemo unaprediti proizvodnju, obezbediti konkurentnost na svetskom tržištu i doprineti odbrambenim sposobnostima zemlje. Naravno, bez stranačkog, neumerenog zapošljavanja, kao i bez fiktivno zaposlenih. U tom projektu i Jugoimport može imati svoje mesto ukoliko iskoriste svoje potencijale i preuzmu odgovornost za dalji koordinirani razvoj odbrambene industrije kroz najbolja EU iskustva holding sistema.

Spoljna politika u stvari predstavlja odnos cene koštanja i dobijenih benefita i nema nikakvih veza ni s religijom, ni sa emocijama. Spoljnopolitički identitet Srbije treba da bude jasan svima, a orijentacija ka evropskim integracijama nesporna. U bezbednosnom kontekstu suštinski nam je potrebno pouzdano savezništvo sa moćnim i uticajnim zemljama ili integrisanje u kolektivni sistem bezbednosti koji nam garantuje mirnu budućnost. Sve ostalo su zablude plaćene investicijama trećih zemalja u sopstvene interese, ali i budućnošću naše zemlje.

(Autor je izvršni direktor Saveta za strateške politike)

Nastavak na NoviMagazin.rs...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta NoviMagazin.rs. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta NoviMagazin.rs. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.