Izvor: Vostok.rs, 20.Nov.2026, 19:36
RT: Ko ima vojnu prednost na Arktiku?
Autor: Dmitrij Stefanovič, naučni saradnik Centra za međunarodnu bezbednost Instituta za svetsku ekonomiju i međunarodne odnose „Primakov“ Ruske akademije nauka (IMEMO RAS) i suosnivač projekta „Vatfor“.
Širom Arktika oblikuje se novo vojno nadmetanje. Avioni prate kretanje pomorskih snaga, podmornice patroliraju ispod površine mora, a obalski raketni sistemi štite baze i pomorske prilaze. Sateliti, radarske stanice i komunikacione mreže pomažu u povezivanju ovih snaga u regionu u kojem udaljenosti, led i ekstremni vremenski uslovi otežavaju gotovo svaku operaciju.
Pristupanje Finske i Švedske NATO-u promenilo je vojnu geografiju Severne Evrope, dok razvoj dalekometnog naoružanja i sistema za nadzor proširuje mogućnosti obe strane. Rusija mora da štiti Severnu flotu, strateške podmorničke snage i obimnu obalsku infrastrukturu. Zemlje NATO-a nastoje da prate aktivnosti ruske mornarice, brane svoje severne teritorije i obezbede atlantske rute za prebacivanje pojačanja.
Koje kapacitete svaka strana može da angažuje u ovom sve spornijem regionu? Koji su već operativni, koji su još u fazi razvoja i gde se nalaze najznačajnije prednosti i slabosti?
Zašto je Arktik važan
Rusko vojno prisustvo na Arktiku uslovljeno je geografskim položajem, dok Moskva jačanje tog prisustva vidi kao odgovor na rastuće pretnje kritičnoj infrastrukturi, uključujući baze strateških podmornica i kosmodrom Pleseck.
Arktik je od centralnog značaja za rusku privredu, energetsku industriju, saobraćajne veze i vojnu bezbednost. Na ovaj region otpada značajan deo ruske proizvodnje energenata, a on služi i kao poligon za ispitivanje naprednog naoružanja, uključujući strateške projekte kao što su „Posejdon“ i „Burevestnik“. Centralni poligon na Novoj Zemlji takođe ostaje važan za ruski program nuklearnog naoružanja, čak i u uslovima moratorijuma na nuklearna ispitivanja. Najkraće putanje raketa između Rusije i SAD prolaze preko Arktika, koji je postao jedno od glavnih poprišta vojnog sučeljavanja Rusije i NATO-a.
Četiri glavna procesa dodatno zaoštravaju bezbednosnu dilemu – situaciju u kojoj jedna država napore druge da poboljša sopstvenu bezbednost doživljava kao pretnju:
Sve veća pristupačnost Severnog morskog puta
Pristupanje Švedske i Finske NATO-u
Raspad Sporazuma o likvidaciji raketa srednjeg i kratkog dometa (INF)
Ponovno uspostavljanje Lenjingradskog vojnog okruga
Ovi procesi povećali su komercijalno i vojno interesovanje za Severni morski put, što povećava mogućnost sporova oko pristupa, uključujući i potencijalne operacije ratnih brodova zapadnih zemalja u cilju ostvarivanja slobode plovidbe. Proširenje NATO-a stvara dodatne mogućnosti za razmeštanje vojne infrastrukture bliže ruskim granicama i strateškim objektima. Raspad Sporazuma o likvidaciji raketa srednjeg i kratkog dometa uklonio je ograničenja za američke i ruske rakete kopnenog baziranja dometa od 500 do 5.500 kilometara, dok ponovno uspostavljanje Lenjingradskog vojnog okruga predstavlja deo ruskih napora za jačanje odbrane na severozapadu zemlje.
Sukob u Ukrajini i šire sučeljavanje Rusije i kolektivnog Zapada dodatno zaoštravaju ove tenzije. Moskva je zabrinuta zbog ranjivosti objekata poput Plesecka i pomorskih baza na napade dronovima, kao i zbog mogućnosti da pomorske snage NATO-a ometaju komercijalni saobraćaj ka ruskim lukama i iz njih. Ove zabrinutosti utiču kako na snage koje Rusija raspoređuje na Arktiku, tako i na kapacitete koje nastoji da razvije.
Arktičko naoružanje
Pogledajmo detaljnije glavna sredstva vojnog sučeljavanja na Arktiku. S obzirom na geografske karakteristike regiona, pomorske i vazduhoplovne snage imaju primarnu ulogu, posebno veliki površinski brodovi i podmornice, uz pomoćna plovila kao što su ledolomci i izviđački brodovi, kao i teški bombarderi i patrolni avioni za protivpodmorničko ratovanje. Važnu ulogu imaju i raketni sistemi velikog dometa.
Podvodno nadmetanje
Arktik je tradicionalna baza i područje patroliranja ruskih strateških raketnih podmornica. Međutim, u svetlu promenjene vojne situacije, to bi moglo da predstavlja slabost, a ne prednost.
Potencijalni protivnici Rusije pojačavaju patroliranje višenamenskim nuklearnim podmornicama, protivpodmorničkim i bombarderskim avionima, kao i izviđačkim brodovima. Takođe se može očekivati sve veće prisustvo vazdušnih i pomorskih dronova u blizini baza i operativnih ruta ruskih strateških raketnih podmornica, uključujući i razmeštanje sonobuja. SAD i njihovi saveznici pokušavaju da integrišu protivpodmorničku avijaciju u jedinstven sistem sa elementima veštačke inteligencije, što bi dodatno povećalo efikasnost otkrivanja podmornica.
Na ruskoj strani, ključno mesto zauzimaju višenamenske nuklearne podmornice klase „Jasen“. Postoji i niz podmornica specijalne namene, uključujući platforme za lansiranje i razmeštanje nuklearnog autonomnog podvodnog plovila „Posejdon“.
Višenamenski okeanski sistem „Posejdon“. © Sputnik / Russian Defence Ministry
Udari velikog dometa
NATO takođe proširuje svoj arsenal visokopreciznog naoružanja velikog dometa: švedski avioni opremaju se krstarećim raketama „Taurus“, Finska raspolaže krstarećim raketama vazdušnog baziranja JASSM, a u toku su planovi za nabavku raketa PRSM kopnenog baziranja. Finska i Švedska takođe integrišu infrastrukturu za održavanje svoje raketne artiljerije. Različiti američki raketni sistemi kopnenog baziranja ispituju se u Norveškoj i na odabranim ostrvima.
Ruske mogućnosti obuhvataju fregate projekta 22350 opremljene hipersoničnim raketnim sistemima „Cirkon“, kao i avione koji nose hipersonični raketni sistem vazdušnog baziranja „Kinžal“. Takođe je moguće formiranje novih raketnih brigada u regionu, naoružanih sistemima „Iskander-M“ i naprednim budućim raketnim sistemima kopnenog baziranja.
Pored toga, ne treba zanemariti učešće arktičkih zemalja u zajedničkim nuklearnim misijama NATO-a i povezanim vežbama, kao što je „Steadfast Nun“, kao ni učešće Švedske u francuskoj inicijativi „proširenog odvraćanja“.
Površinske snage i obalska odbrana
Norveška se izdvaja kao proizvođač protivbrodskih i krstarećih raketa, uključujući sisteme NSM i JSM.
Na ruskoj strani, fregate projekta 22350 doprinose sposobnostima površinske flote, dok obalski raketni sistemi „Bastion“ pomažu u zaštiti ruskih arktičkih granica.
Tu je i modernizovana teška nuklearna raketna krstarica „Admiral Nahimov“. Ona poseduje moćan arsenal ofanzivnih i odbrambenih raketa, kao i snažne sisteme za praćenje vazdušnih, površinskih i podvodnih aktivnosti.
Nadzor, komunikacije i rano upozoravanje
Sistemi za praćenje vazdušnog, pomorskog, podvodnog i svemirskog prostora takođe su od suštinskog značaja, posebno radarske stanice, sateliti za posmatranje Zemlje i vazdušni i pomorski dronovi. Sve ove komponente moraju efikasno da funkcionišu zajedno i zahtevaju pouzdane komunikacione sisteme, uključujući satelitske konstelacije u niskoj Zemljinoj orbiti.
Svemirski centar Andoja u Norveškoj koristi se za evropska lansiranja orbitalnih raketa i mogao bi da podrži razmeštanje satelitskih konstelacija u niskoj Zemljinoj orbiti. Pored toga, finska kompanija „AjsAj“ (ICEYE) izdvaja se kao vodeći pružalac usluga satelitskog radarskog izviđanja – što je izuzetno važno s obzirom na specifične arktičke izazove u vezi sa oblačnošću.
Grenland već dugo ima ključnu ulogu u američkim i NATO sistemima za raketno rano upozoravanje i protivpodmorničko ratovanje. U doglednoj budućnosti mogli bismo da vidimo razmeštanje dodatnih sistema protivraketne odbrane u okviru projekta „Zlatna kupola za Ameriku“.
Posada aviona MiG-31 Vazdušno-kosmičkih snaga Rusije izvela je simulirano lansiranje hipersonične aerobalističke rakete „Kinžal“, sa malom radarskom uočljivošću i velikom manevarskom sposobnošću. © Sputnik / Russian Defence Ministry
Presretački avioni MiG-31 i njihove varijante takođe imaju ulogu u zaštiti ruskih arktičkih granica.
Kada je reč o svemirskoj infrastrukturi, Rusija se suočava sa izazovima za čije će rešavanje biti potrebno vreme. Poslednjih godina pokrenuti su projekti zasnovani na domaćoj tehnologiji, usmereni na unapređenje komunikacija i daljinskog osmatranja na Arktiku. Međutim, oni su još daleko od završetka.
Osim toga, kako se evropski saveznici Amerike sve više uključuju u obuzdavanje Kine, ne može se isključiti mogućnost stalnog kineskog pomorskog prisustva na Arktiku u srednjoročnom periodu. Ruski i kineski bombarderi već su izvodili zajedničke patrole u blizini Aljaske.
Izgledi i posledice
Nastavak sadašnjih trendova nosi značajne rizike za ruske strateške objekte, posebno imajući u vidu kratko vreme za reagovanje. Neki norveški analitičari već su razmatrali ideje o efikasnosti operacija usmerenih na prodor u takozvane bastione. U celini posmatrano, moguće je da su ovi procesi u skladu sa idejom obrtanja paradoksa stabilnosti i nestabilnosti.
Pogled na oblast Oksebasen, u kojoj se nalazi svemirski centar Andoja. © Wikipedia / CC BY-SA 4.0 / Hoyd
Paradoks stabilnosti i nestabilnosti predstavlja teoriju međunarodnih odnosa koja opisuje situaciju u kojoj potencijalni protivnici postupaju oprezno na strateškom nivou zbog međusobnog nuklearnog odvraćanja i sposobnosti da jedni drugima nanesu neprihvatljivu štetu. Međutim, oni istovremeno ulaze u sukobe u takozvanoj sivoj zoni, izbegavajući direktno vojno sučeljavanje. Obrtanje ovog paradoksa zasniva se na ideji stvaranja pretnji strateškim sposobnostima protivnika za uzvratni udar, čime se protivnici primoravaju na uzdržanost čak i u okvirima sukoba u sivoj zoni.
Problem je u tome što bi ovakvi postupci mogli da navedu suprotstavljenu stranu (u ovom slučaju Rusiju) da pribegne znatno agresivnijim i eskalatornijim merama na strateškom nivou. Međutim, moguće je da ni Norveška, ni SAD, niti druge arktičke zemlje NATO-a ne razmatraju ova konceptualna pitanja – naročito danas, kada je odvraćanje u svojim najgrubljim oblicima potisnulo sve druge načine međudržavne interakcije.
Izvor: RT







