PARISKI HAPPY END

Izvor: Megafon.co, 23.Okt.2018, 18:32   (ažurirano 02.Apr.2020.)

PARISKI HAPPY END

Sreli su se pored Sene, na potezu između Muzeja Orsej i Arapskog instituta ili je to bilo baš na ulazu u Latinski kvart, u buci i buri štandova izgubljenih i zaboravljenih knjiga, koje su vapile da ih se neko seti.
Nije bilo mrtvila u njihovom lenjom sunčanju i odmaranju od bezbroj što slučajnih, što namernih dodira znatiželjnih.
Ulični prodavci knjiga podgrevali su atmosferu opaskama i komplimentima. Kad su knjige ugledale masu prolaznika činilo se da se nude, kao stare frajle, >> Pročitaj celu vest na sajtu Megafon.co << da ih neko primeti.
Prolaznici na ovom mestu nisu bili slučajni. Nije to bila ni grupa kosookih turista što je glasno i sa konstruisanim osmehom divljenja i čuđenja pomno pratila svog vodiča. Pažljivo su slušali njegovu priču, istrošenu od stalnog ponavljanja.
Ni usamljenike nije donela slučajnost, tragali su za nekim svojim izgubljenim smislom.
Dvoje tužnih nemo se pogledalo i uglas, na sumnjivom francuskom, davno učenom u školi, pitalo nehajnog prodavca ima li Marsela Prusta – U traganju za izgubljenim vremenom. On je kopao po gomili koju je nudio. Učinilo se kao da je sa njihovih lica prepisao zabrinutost i objasnio im da je velika potražnja za tom knjigom i uputio ih susednom trgovcu. Mora se negde pronaći i taj deo francuske kulturne istorije. Dok su odlazili, više sebi u bradu, procedio je: “Zašto svi baš ovde tražimo svoje izgubljeno vreme?”
Ne našavši knjigu, nemo, kako su se i ugledali, pošli su u obližnju kafeteriju. Seli na najosunčanije mesto, znajući da će tu morati raširenim šakama da brane od sunca svoje dugo neizgovarane rečenice.
Posle više od sat vremena, ponovo sam prošla pored pomenutog kafea. Zapamtila sam ga po loše ispisanom i zamrljanom nazivu – Još malo nade. Sunce je zalazilo i magličasti odsjaj Sene osvajao je neobičnu prodavnicu na otvorenom. Prodavci su, ko zna koji put, pakovali knjige a ja sam htela da verujem da ih je mnogo manje nego je bilo na početku ove priče.
Umorni dan doživeo je iznenađenje. I ja. Slučajni par, izlazeći iz restorana prihvata ponuđenu ruku onog drugog. Odlaze prema suprotnom delu grada, čvrsto se držeći za ruke, kao da paze da ne izgube vreme, sebe usput ili ono malo smisla, što se slučajno našlo tog dana pored Sene, u metežu potrage više niko nije znao za čim.
„Treba s vremena na vreme doći na vašar knjiga, ma gde se nalazio. Izabrati naslov za koji prodavac možda nije ni čuo. Uživati u pričama bez reda na tom mestu sa osmišljenim neredom. Desi se nekada nekome, baš tu da nađe ono malo smisla, što mu se zaturilo u izgubljenom vremenu. A nije znao zašto ni gde da ga traži, ni kako“, kroz glavu mi se motala misao, prava za taj i mnoge čudno potrošene dane.
Desi se, tek tako, po neki happy end.
ZORICA PEROVIĆ PRENTIĆ
Rođena u Prokuplju. 1956. godine. Završila Prirodno – matematički fakultet (Turizmologija) u Beogradu, 1980.godine. Danas, živi, radi i piše u Prokuplju.
OBJAVILA:
–           „SEĆANJE NA NAS“, ZORICA I DANILO PRENTIĆ, zajednička zbirka poezije, sećanje na preminulog supruga Danila – 2015.
–           „TI SI JEDINI SVEDOK OVE PESME“ – 2016.
–           „NEPOTROŠENI SNOVI O LJUBAVI I DRUGIM OPSENAMA“ – 2017.
–           „KAKO SAM DOŠLA DO SEBE“ – 2017.
–           „STVARNOSTI“ – 2017.
–           „NOVE KARTE ZA STARA PUTOVANJA“ – 2018.
Pogledaj vesti o: Pariz

Nastavak na Megafon.co...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Megafon.co. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Megafon.co. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.