Exit09: Pati Smit

Izvor: B92, 13.Jul.2009, 00:00   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Exit09: Pati Smit

Kultna njujorška umetnica, Peti Smit, poznata po nadimku "kuma panka" održala je, pre nastupa na glavnoj bini trećeg dana "Exit" festivala, pres konferenciju na kojoj je, osim o samom koncertu govorila o tome koliko su se stvari promenile od sedamdesetih pa do danas, o političkoj angažovanosti, novim tehnologijama kao i o radu sa Bobom Dilanom.

Napomena: prenosimo pitanja koja su postavili Dragan Ambrozić, Tomislav >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 << Grujić i Uroš Milovanović


DA: Koji su tvoji prvi utisci o regionu. Znam da si sinoć nastupila u Makedoniji. Da li ste ranije nastupali na Balkanu?

PS: Nikada ranije nismo bili na turneji u ovom delu sveta. Sedamdesetih, naš bivši gitarista Ivan Kral nije smeo da dođe u ovaj region, jer je nije imao pasoš a bio je i izbeglica iz Čehoslovačke. Dugo smo čekali da nas pozovete i pozvali ste nas. A jedan od mojih najboljih prijatelja je iz Beograda. Zove se Miloš, i Miloš mi je rekao da pozdravim njegove zemljake! Veoma sam uzbuđena što sam ovde.

DA: Možeš li da nam kažeš nešto o danjašnjoj postavi benda, kao i to šta nameravate da svirate večeras?

PS: Leni Kej i ja radimo zajedno od 1971. godine, naš bubnjar Džej Di Doerti je sa nama od 1975. naš basista Toni Šenahan je sa nama od ’96, tako da smo zaista pravi bend. Naš drugi gitarista je Tom Verlejn, koji je naravno iz grupe „Television" i sa kojim sarađujem i koji je moj veliki prijatelj. Pošto je ovo naš prvi nastup ovde, sviraćemo numere koje mislimo da ljudi žele da čuju. Kao neku vrstu pozdrava i upoznavanja. Znači ne toliko eksperimentalno, već klasike koji se ljudima sviđaju. Zapravo ima li neko od vas neku muzičku želju za večeras?

DA: Apsolutno! Imam ja jednu!

PS: Reci. Koju?

DA: „Ghost Dance".

PS: Tu pesmu je napisao Leni Kej. Biće. Još želja?

Tokom konferencije za novinare neko je dobacio kako bi voleo da čuje pesmu „Frederick", posvećenu suprugu Peti Smit Fedu „Sonic" Smitu, gitaristi grupe "MC5", koji je preminuo 1994. godine od posledica srčanog udara. Iako tu pesmu posetioci nastupa Peti Smit na ovogodišnjem festivalu „Exit" nisu čuli, uz šaljivo obrazloženje da je Tom Verlejn nije dobro uvežbao, na zahtev novinara, ova legenda rokenrola otpevala za prisutne na konferenciji za novinare ekskluzivno a-cappella verziju prve strofe ove pesme.

TG: Hteo sam da te pitam nešto. Pričala si malopre o tome kako se izazivaju nevolje. Da li i dalje misliš da muzičari, rok muzičari ili bilo koji muzičari mogu da izazivaju nevolje u društvu, osim onih koje ne završe u tabloidima.

PS: Mislim da ne samo rok muzičari, ili bilo kakvi muzičari mogu da prave probleme vlastima. Svi to možemo, samo tako što ćemo progovoriti o problemima.

Izazivala sam i sama dosta nevolja u proteklih osam godina tako što sam se oglašavala protiv Bušove administracije i ulaska naše zemlje u rat protiv Iraka, zatim sam govorila i o Gvantanamu, o stvarima za koje verujemo da su bili pogrešni potezi naših vlasti. To može da vas dovede u velike probleme. Mogu da prestanu da emituju vašu muziku na radiju.

Radila sam sa Dalaj Lamom, tako da ne mogu da odem u Kinu, recimo.

Postoje načini na koje čovek može upasti u nevolju, ali takođe jako je bitno da koristimo glas koji imamo. Jedini način na koji može doći do velikih promena jeste kolektivna, zajednička moć. Stotine hiljada ljudi na ulicama, milioni ljudi na ulicama. Mislim da je jako važno za nas da ostanemo uporni u stvarima koje želimo da kažemo.

Kada sam bila mlada, Nil Jang je pevao pesmu „Ohio" i kroz pesmu nam stavio do znanja da mladi ljudi bivaju ubijeni jer protestuju protiv rata u Vijetnamu. Ta pesma je bila jako važna jer nas je inspirisala i pokrenula u akciju. Mislim da je to i dalje moguće. Ipak, ljudi moraju da budu spremni da slušaju i da se malo požrtvuju i izađu na ulice, kao što su to nedavno uradili u Iranu. Mislim da je bilo fantastično videti ljude na ulicama u Iranu. Ne mora to uvek da uspe, odnosno ne može svaka bitka da se dobije, ali podseća one velike moćnike i vlade i korporacije da smo ovde.

Nekada moramo da prihvatimo to da nećemo pobediti, ali moramo da stalno i uporno to radimo kako bismo ih podsetili da nismo ovce i da smo tu. Bilo da pobedimo ili ne, moraju da znaju da smo ovde i da ne idemo nikuda.

DA: U poređenju današnje situacije sa onom iz sedamdesetih godina XX veka, misliš li da su sile kontrola jače sada nego što su bile ranije?

PS: Mislim da je danas gore, jer imamo toliko mnogo nove tehnologije koja može da nam omogući pristup velikom broju informacija, a na neki način, naš kulturni glas je decentralizovan.

Recimo, u Americi, rokenrol i naše radio stanice bile su dovoljne da nas sakupe u borbi za zajednički cilj. Ali sada, postoji toliko drugačijih stvari. Ljudi imaju kompjutere, mobilne telefone, radio i satelitski radio i televizore i toliko drugih stvari koje nas na neki način postavljaju ispred mašina, ali problem je u tome što nemamo svi iste namere. Mislim da na neki način moramo da pokušamo da održimo kontakt među ljudima.

Oprostićete mi, ali i dalje pokušavam da razumem život u današnjem svetu. Imam 62 godine i svet se puno promenio u poslednjoj deceniji. Moj sin i kćerka pokušavaju da me ažuriraju o novim tehnologijama i njihovim mogućnostima, kao i da mi pomognu da razumem na koji način se stvari menjaju. Trudim se da ih razumem, neke od njih možda i da prihvatim, ali takođe trudim se da nekako preživim bez njih.

Moramo da razumemo šta je dobro a šta loše u svetu danas. Na primer, na koje načine mobilni telefon može da bude koristan. Nije koristan ako ćete da blebećete na njemu satima, ili ako sedite u restoranu i razgovate sa nekim preko mobilnog telefona, umesto sa prijateljem koji sedi pored vas. Ali koristan je kada želite da brzo stupite u kontakt sa nekim, zatim za glasanje, da znate gde su svi. Zapravo moramo da učinimo da tehnologija radi nama u korist, a ne da budemo njeni robovi. To je jako bitno. Moramo da vidimo na koji način sve te stvari mogu da nam posluže, a da ne naprave od nas zatvorenike.

UM: Imam još jedno pitanje. Bila si na turneji sa Bobom Dilanom. Možeš li nam reći kako izgleda biti toliko blizu takvom geniju, nastupati sa njim, biti na turneji sa njim?

PS: Naravno, veoma je uzbudljivo, ali ne samo zbog toga što je genije, već i zbog toga što je čovek. I to veoma interesantan, na neki način i seksi momak. Zapravo osetila sam dve stvari. Prvo, bila sam veoma srećna zato što radim sa osobom kojoj sam se divila veliki deo mog života, ali drugo, on je kul momak. I kao devojka, osećala sam se sjajno. Ali nisam popuštala! Nisam bila u fazonu, kao, vidi Bob Dilan, šta ću sad, već sam bila jako srećna i veoma uzbuđena da pevam sa njim, što mi je bila takođe i velika čast. I u komunikaciji sa njim, jedan na jedan, bilo mi je veoma interesantno da razgovaram sa njim, jer mogli smo da pričamo kao dvoje običnih ljudi.

Smatram da je važno da, bez obzira na to koliko je neko uspešan i sjajan u onome što radi, osim ako nije u pitanju neko duhovno lice, toj osobi date dovoljno prostora. Znate, ipak smo svi ljudska bića. Nije bitno da li je neko velika rok zvezda, ili važan političar, svi smo mi na kraju ljudska bića. Svi moramo da jedemo, svi moramo da dišemo, svima nam je potrebna dostupnost čiste vode, svi mi želimo da nam deca budu bezbedna, kao i da smo u mogućnosti, konačno, da komuniciramo kao ljudska bića.

Nastavak na B92...



Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta B92. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta B92. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.