Izvor: BalkanRock.com, 07.Nov.2017, 13:02 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Queens Of The Stone Age i grijanje hladnog Beča pustinjskim suncem
foto: arhiva
Bečki Stadthalle nije izgledao obećavajuće sve do početka koncerta Queens Of The Stone Age. Inače se radi o poprilično hladnom prostoru, a dojam „hladnoće“ i praznine su dodatno pojačale dijelom prekrivene tribine. Satnica je bila „švabski“ točna – predgrupa BRONCHO (velika slova namjerno, kažu da se tako piše) je izašla na stage točno u zakazanih 19:30, dok su Queens Of The Stone Age „okasnili“ svega par minuta nakon >> Pročitaj celu vest na sajtu BalkanRock.com << 20:30.
Na BRONCHO ne bih trošio puno riječi. Nastup je obilježio katastrofalno loš zvuk, te iako su se negdje u daljini nazirale konture pjesama, u silnoj kakafoniji koja je izlazila van se iste jednostavno nije moglo uočiti a kamoli steći dojam uspješnosti nastupa. Pjevač Ryan Lindsey je pak bio previše zaokupljen svojim „I don’t care“ stavom da bi išta od toga primijetio i eventualno popravio. U svakom slučaju, šteta što Queens Of The Stone Age nije poveo Royal Blood sa sobom i na ovaj dio turneje.
Dvorana se dobrim dijelom popunila do početka nastupa Queens Of The Stone Age, no dosta prostora je ostalo nepopunjeno. S obzirom na to, rekao bih da je nešto manji, no „prisniji“ Gasometer možda bio prikladniji izbor za ovaj koncert. No svemu usprkos (velikoj dvorani i tradicionalno malo suzdržanijoj bečkoj publici), atmosfera je cijelim trajanjem koncerta bila na iznenađujuće visokoj razini. Da se ne radi o čisto subjektivnom dojmu, vidljivo je i iz činjenice da je bečka publika nagrađena i sa nešto dužom setlistom, odnosno sa 22 pjesme i cijela dva sata svirke (u odnosu na 19-20 pjesama koliko iznosi prosječna setlista na ovoj turneji). Očekivano – naglasak je bio na aktualnom albumu „Villains“ i prezadnjem „…Like Clockwork“, no bilo je i vrlo lijepih iznenađenja iz davnina tipa „Avon“ ili „Leg Of Lamb“ a i klasika sa „Songs For The Deaf“ (neizostavne „No One Knows“ i „Go With The Flow“)
Scenografija je bila jednostavna no efektna. Ono što je bio puno važnije – zvuk je bio glasan i jasan skroz gotovo cijelo trajanje koncerta. Maksimalnu ocjenu srozava nekoliko pjesama u sredini koncerta gdje se Hommeov vokal pomalo utopio u instrumentalnu pozadinu, no zaista – radi se o sitničarenju.
Fascinantno je bilo promatrati gitarističke međuigre Troy Van Leeuwena i Josha Hommea uživo, te se s punim pravom može zapitati kako Homme nakon što se „potroši“ na vokalu može odsvirati toliko kirurški preciznih solaža. Pjevači s gitarom su često u biti i ritam gitaristi, no ne i Josh Homme, koji je u stanju u dvadeset sekundi prijeći iz izuzetno zahtjevne vokalne dionice u instant „guitar-god“ način rada. Uz moćnu ritam sekciju Michaela Shumna i Johna Theodorea puno se brže prežali odlazak Nicka Oliverija ili Joeya Castilla. Dean Fertita je pak bio u ulozi dežurnog “padobranca” – otprilike pola koncerta je proveo iza klavijatura, dok se drugu polovicu ubacivao kao treća gitara. Svi oni koji ne vole „mesarenje“ pjesama u live verzijama te više vole verzije bliske studijskom originalu – došli bi na svoje. Pojednostavljivanje aranžmana za live nastupe je nepoznanica za Queens Of The Stone Age. Jedino igra ulogu dodatno dići ulogu i zakomplicirati priču
Homme je inače bio nešto komunikativniji nego inače u nastupima u kojima sam ga gledao, što uživo, što preko Youtubea. Nekoliko pjesama je imalo više nego dobrodošli uvod u vidu kratkih pričica oko teme pjesme iliti – što je pjesnik htio reći. Na nekoliko pjesama Homme je i pripalio cigaretu, koju bi potom poslije par dimova šerifski bacio iza sebe na stage. Ovaj igrokaz s cigaretom je nepotrebno prenemaganje ukoliko se mene pita, no dobro, sve je to dio persone odmetnika iz kalifornijske pustinje koju Josh Homme iznosi na stage dok je iza njega Queens Of The Stone Age. Ipak, mora se priznati kako se dim cigarete savršeno slagao sa “Make It Wit Chu”.
U nekoliko navrata prije ovog bečkog koncerta, po glavi mi se u nekoliko navrati vrtio naslov jednog reviewa koncerta Queens Of The Stone Age iz 2005. godine. Ako se ne varam, radilo se o Brixton Academy u Londonu. Naslov je bio „Plenty of power, but no passion“. Ne se bih složio u cijelosti sa citatom, ima tu i te kako „passiona“. Homme i ekipa sigurno ne bi mogli raditi ovo što rade već skoro 20-tak godina na najvišoj razini da nema. No zaista, nema bolje riječi za opisati ono gdje su Queens Of The Stone Age doista najbolji od „power“. Ne očekujte da će vas Queens Of The Stone Age u istoj večeri dovesti od suza do euforije i tako nekoliko puta kao naprimjer Bruce Springsteen ili Nick Cave. Nema tu ni velikog zbornog pjevanja, stage divinga i komunikacije s publikom. Na koncertima ne poznaju ni megalomanske pozornice, videozidove, pirotehnike, odnosno, sve ono što naši mediji vole trpati u kategoriju „spektakl“ No u svojoj kategoriji čvrste, glasne, uigrane i nakraju – nevjerojatno moćne rock svirke, ne tražite dalje – Queens of the Stone Age su ovdje vrh i mašina koja uživo melje sve pred sobom.
.jpg)
