Izvor: BalkanRock.com, 28.Apr.2016, 16:12   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Pažljivo slušaj (april 2016)

Novinari Balkanrocka vam u obnovljenom izdanju rubrike Pažljivo slušaj preporučuju albume na koje bi trebalo obratiti pažnju, a izašli su u skorije vreme. Dosadašnji tok sezone obeležio je veliki broj dobrih albuma, a mi izdvajamo one na koje bi trebalo usredsrediti veću pažnju i pažljivije ih poslušati.

Wolfmother – Victorious (Universal Music Enterprises, 19.2.2016.)

Retro rockere Wolfmother posljednjih deset godina prati reputacija >> Pročitaj celu vest na sajtu BalkanRock.com << življenja na staroj slavi jer su se i kritičari i obožavatelji benda složili da od svog prvijenca nisu napravili nešto pretjerano vrijedno slušanja. I njihov ovogodišnji album “Victorious” naišao je uglavnom na prosječne reakcije, no nije sve tako beznadno. Unatoč par pjesama koje zvuče pomalo klišejasto i neinspirirano (npr. upravo one dvije pjesme izdane kao singlovi  – “Victorious” i “Pretty Peggy”), album je načičkan s dosta odvažnih stoner riffova, hard rock melodija i zapravo je solidan uradak kojem vrijedi dati priliku. Neke od boljih pjesama su energična “City Lights” koju ćete početi pjevušiti već pri prvom slušanju i “The Simple Life” koja bi bila besprijekoran rock primjerak da je Andrew Stockdale unio još samo malo žestine u njenu vokalnu izvedbu. “Gypsy Caravan” sadrži fantastičnu gitarističku dionicu koja bi bila savršen soundtrack za vožnju pustinjom u zalazak sunca, a nešto sporija “Eye Of The Beholder”, unatoč pomalo neinventivnom tekstu, bezrezervno je odličan zaključak ovog albuma.

Ocjena: 3.5/5

Ana Šperkov

Night Beats – Who Sold My Generation (Heavenly, 29.1.2016.)

Američki psych rock trio Night Beats su nakon svoja prva dva albuma stekli dovoljno samopouzdanja da podignu ljestvicu i ohrabre se za nešto poput “Who Sold My Generation”. Unatoč sićušnoj zamjerki da se ponekad preočito oslanjaju na neke provjerene formule, kako svoje, tako i svojih glazbenih uzora, ovim su albumom ipak dokazali da znaju što rade. I to su napravili do te mjere da je uistinu teško odabrati samo par stvari s albuma koje bi svaki obožavatelj rock glazbe trebao poslušati. Eksperimentalna “Celebration #1” stvara atmosferu lo-fi sirovosti i uvodi slušatelja u garažnu kakofoniju koja prati album do samog kraja. Nakon nekoliko divljih, anarhističkih, rock pjesama, Night Beats ulaze u zavoj sporijom “Porque Mañana” na španjolskom, da bi nešto kasnije opet stisnuli gas i opjevali svoje ljubavne probleme vintage rock pjesmom “Bad Love”. Osim što sadrži zanimljivu bliskoistočnu notu, završna stvar “Egypt Berry” savršeno uokviruje i stavlja točku na i jednom od najboljih rock albuma ove godine. “Who Sold My Generation” pokazao je da je Night Beatsima mjesto svugdje – na radiju, festivalima, bajkerskoj birtiji, Tarantino filmu, surferskom partyju i definitivno na našim playlistama.

Ocjena: 4.6/5

Ana Šperkov

Clone Age – Fuse (Dallas Records, 19.2.2016.)

Nakon nekoliko singlova i demo izdanja te skoro 15 godina rada, čakovečki bend Clone Age izdao je svoj prvi službeni album, i to uz pomoć jednog od najprisutnijih producenata na domaćoj sceni, Marka Mrakovčića. Već se gotovo ustalilo da Mrakovčićev potpis donosi i određeni kvalitet pa se tako i uz album „Fuse“ mogu zalijepiti samo epiteti jer se mane teško pronalaze. Odmah na „Give Yourself To Me“, koja otvara album, može se čuti kako momci pršte energijom i žestinom. To se samo na momente stišava (kao u prekrasnoj „My Little Miracle“ ili „What’s My Name“), ali ne napušta album do samoga kraja. Uzori su se prepoznali već na prvim singlovima pa je tako i na ostatku albuma, no to nije nužno loše jer se u ‘lijepoj našoj’ nešto rjeđe čuje ovako dobar alternativni foofightersovski rock. Album je svakako vrijedan slušanja. Čak i ako niste obožavatelj Foo Fightersa, Clone Age bi vas mogli pridobiti – ako ne nekim hitom koji biste, da ne živimo tu gdje živimo, sigurno čuli na nekoj radijskoj postaji, onda nekim skrivenim biserom.

Ocjena: 4.5

Dajana Lerić

Filter – Crazy Eyes (Wind-up Records, 8.4.2016.)

Filter kao bend je odavno prestao da bude interesantan mainstream medijima. Prva dva albuma (“Short Bus” i “Title of Record) podigli su popriličnu prašinu sredinom devedesetih kada je industrial rock predvođen Nine Inch Nailsima bio u svom MTV zenitu. Dodatni plus za Filter nesporno je bio i taj što je Richard Patrick bio član NIN-a u ranoj fazi benda. Nakon pomenuta dva albuma, Filter se okrenuo mekšem zvuku i izbacio nekoliko osrednjih albuma čuvajući ipak pažljivo svoju fan bazu. Sada, 20 godina nakon albuma “Short Bus”, od Patricka se nije očekivalo mnogo. Očistio se od poroka, sasušio u faci i osedeo. Desilo se upravo suprotno. Richard je čiste svesti očigledno besniji na svet oko sebe nego ranije. “Crazy Eyes” nam donosi zlokobni industrial vajb sa početka karijere u čudno aranžiranim pesmama koje u trenutku skaču od balade do, i dalje fenomenalnog, hrapavog Patrickovog dernjanja. Grandžerska “Take me to heaven”jeste mudro odabrana za prvi singl, ali reč je o radijskom trojanskom konju. Već prva pesma na albumu (“Mother E”) najbolje će vam dočarati o čemu pričam. Deda svaka čast na comebacku. Nedostajao si nam…

Ocena: 4.2

Aleksandar Nikolić

Primal Scream – Chaosmosis (First International, Ignition, 18.3.2016)

Gospodin Gilespi i družina opet su među smrtnicima. Nakon izvanrednog “More Light” pre tri godine, publika je očekivala nadgranju tog zvuka. Pomalo razočaravajući fanove, Primal Scream taj zvuk nije nadgradio, ali ga je svakako prilagodio 2016. godini. Kao vesnik zvuka “Chaosmosisa”poslužio je hit singl “Where the light gets in”, na kome gostuje Sky Ferreira. Svojevrsna mutacija disko muzike, syhnt popa i roka na ovom albumu, u svojim najboljim trenucima, podseća na prošlogodišnje remek delo New Ordera. Pored pomenutog singla, treba obratiti pažnju na “Tripping on your love”i, možda najbolju pesmu na albumu, “(Feeling like a) Demon Again”. Primal Scream ima reputaciju benda koji voli da se menja svako malo, ali ovaj album pomalo stagnira u tom pogledu. Možda nije revolucija, a ni preterana evolucija, ali će stare fanove obradovati, a to da li će privući neke nove zavisi isključivo od pravilnog odabira singlova. Najveći problem ovog albuma, a ujedno i njegov najveći adut je to što je na njemu prisutno sve što bismo očekivali od Primal Screama. No alarms, no surprises.

Ocena: 4.0

Miloš Cvetković

Zoran Čalić Band – U moru i plamenu (Dancing Bear, 21.3.2016.)

Nakon gitarske karijere u nekoliko različitih bendova, od kojih su Majke vjerojatno najpoznatiji, Zoran Čalić odlučio se okušati i kao solo izvođač te se uz gitaru prihvatio i mikrofona, a okružio se i vrsnim glazbenicima i tekstopiscima. Rezultat je album prvijenac Zoran Čalić Banda koji nosi naziv „U moru i plamenu“. Album je, prema Čalićevim riječima podijeljen na dva dijela, na A i B stranu: „jedna je žešća, druga je nježnija“. Bez obzira na Čalićeve glazbene korijene i omiljene žanrove (blues, soul, country), prirodnije zvuči u onom žešćem, rock dijelu albuma koji predvodi hit „Ruku mi daj“. Gitaristički odlično podmazan, „U moru i plamenu“ ipak malo škripi kada se usredotočimo samo na vokal. Ne zvuči Čalić loše i treba pozdraviti ideju upuštanja u ovakvu vrstu izazova, no svakako da bi neke od pjesama zvučale moćnije kada bi uz bok Čalićevoj gitarističkoj virtuoznosti stajao isto tako virtuozan vokal.

Ocjena: 3.9

Dajana Lerić

             

Mlat – M A L T (samostalno izdanje, 9.3.2016.)

Možete li zamisliti kakva bi glazba nastala kada bi ju zajedno stvarali članovi bendova kao što su Jinx (pop), Let 3 (shock rock), Jonathan (indie rock) i Pasi (punk rock)? Zapravo ne morate zamišljati jer su članovi navedenih bendova – Ivan, Branko, Dražen i Nikica – pod imenom Mlat izdali prvi album. Doduše, „M A L T“ je teško ugurati u neku ladicu i žanrovski ga odrediti, no možda bi najbliža odrednica mogla biti indie pop. Krčkao se album dvije godine, a momci su nam tek nedavno odlučiti podariti svoj lijek za uši u obliku osam pjesama koje možete besplatno preuzeti na njihovoj Bandcamp stranici. Čut ćete na albumu zanimljiva eksperimentiranja zvukom, zarazne ritmove, tekstove ćete možda i nesvjesno pjevušiti, a sve to u samo pola sata. Ako se za neko izdanje može reći da je toplo, onda je to ovaj album koji će vas s „Virom“ ugrijati, s „Mendulatom“ i „Spletkarom“ rasplesati, a sa „Sebi“ poslati pozitivnu energiju.

Ocjena: 4.2

Dajana Lerić



Jack Oblivian & The Sheiks – The Lone Ranger Of Love (Mony Records, 13.2.2016.)

Kada dovoljno ispeku muzički zanat, većina garažnih rokera odbaci prvobitnu sirovost i upuste se u “umetničkije” vode. Džek Oblivian se već skoro trideset godina opire takvom razvoju događaja. Zbog toga je postao jedan od najznačajnijih likova na garažnoj sceni današnjice. Na svom novom albumu “The Lone Ranger Of Love” ponovo je, na sebi svojstven način, prezentovao mešavinu žanrova, među kojima dominiraju bluz, pank i rok. Novina na ovom albumu je prateći bend, The Sheiks, mladi sastav iz Memfisa koji nije prošao kroz proces naveden na početku ovog teksta. Otuda se od prvog takta uvodne pesme, “Boy In A Bubble“, na ovom albumu može čuti žestok, prljav, neušminkan rokenrol. U sličnom maniru nastavljaju i “Hey Killer“, “Fast Friends” te “Home In My Hand“, tokom koje imate utisak da ste u vozu kojim upravlja poludeli mašinovođa. “La Charra (part 1)” i “(part 2)” se nadovezuju u mistični bugi u kom velikog udela ima ona devojka, koju možemo videti na omotu albuma, sa somberom i pucom. Obrada pesme Džina Nica “Runnin’ From The Law” je odmetnički kantri kojim se album završava. “The Love Ranger Of Love” je ploča na čiji je izlazak vredelo čekati pet godina i koja još jednom pokazuje svu raznovrsnost Oblivianovih talenata.

Ocena: 4.0

Luka Velanac

HiQulus – UniQue (samostalno izdanje, 22.4.2016.)

HiQulus je mladi novosadski sastav koji se za kratko vreme zbog svoje autentičnosti izdvojio od gomile drugih. Album naziva “UniQue” zaokružuje rad benda od njegovog osnivanja do danas. Još od prve “Test Of Time”, koji je inače bio najavni singl, pa sve do fantastične “Water Above”, bend sve vreme razara um slušaoca. Beskompromisne pesme, šarenolikost aranžmana i pre svega oštar stav u muzici se itekako oseća i predstavlja njihov zaštitni znak. Muzika ovog benda definitivno nije na prvo slušanje, pesme traže posvećivanje i obazrivost slušaoca što je naravno jako retko u današnje vreme. Album je inače snimam u novosadskom studiju Road, a za jako dobar posao u miksu i produkciji zadužen je Dragan Alimpijević Pik. HiQulus svoju snagu najbolje ispoljava uživo, tako da ih nemojte propustiti.

Ocena: 4.3

Nemanja Đorđević

Nastavak na BalkanRock.com...