Izvor: Nezavisne Novine, 21.Nov.2016, 21:52   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Čiji je Trump?

Reakcije nakon pobjede Donalda Trumpa na američkim predsjedničkim izborima ne stišavaju se. Gledano iz zagrebačke perspektive, djeluju čak i zabavno. Naši dominantni mediji su iz predizborne faze potpuno nekritičkog i neprofesionalnog preferiranja Hillary Clinton, u čemu su se povodili za američkim medijima i njihovim europskim privjescima koje uglavnom kopipejstaju, prešli u fazu očajničkog postizbornog žalovanja i >> Pročitaj celu vest na sajtu Nezavisne Novine << strašenja naroda tobože monstruoznim Trumpom. Tjednik "Globus" tako friško donosi pamflet "hrvatskog politologa s Cambridgea" Josipa Glaurdića s bombastičnom naslovnom tvrdnjom "Trumpov plan je jasan – pretvoriti Ameriku u utvrdu neofašizma".

Eto što je slobodarska Amerika dočekala nakon poraza antifašistkinje Hillary Clinton, koja je valjda trebalo da nastavi antifašističku Obaminu politiku koja je u zadnjih osam godina, ovjenčana Nobelovom nagradom za mir, ratovala diljem svijeta, razvaljivala države od Ukrajine do Libije, uglavnom izvozom obojenih revolucija, povremeno financirala i otvoreno podržavala džihadiste, lizala se sa Saudijskom Arabijom, kojoj demokratičnost režima nikada nije dovela u pitanje, prisluškivala veće saveznike kao u slučaju "Merkel", neokolonijalno upravljala manjima (slučaj "Hrvatska", gdje je na Wikileaksu iscurilo kako glavni državni odvjetnik i šef USKOK-a podnose raporte američkoj ambasadi, pri čemu pokazuju povjerljive dokumente o istragama u toku), nasilno nastojala preoblikovati društva diljem svijeta financiranjem nevladinih udruga i medija koji su promicali ono što naši konzervativci nazivaju rodnom ideologijom i kulturom smrti. Kao najbolja rekapitulacija Obaminog mandata ostaje štos da su neki raniji predsjednici uspjeli dovesti muškarca (engl. man) na Mjesec, a Obama ga je doveo u ženski WC.

Dobar dio svijeta, dakle, nema nikakvog razloga žaliti zbog poraza Hillary Clinton, koji je de facto i poraz dosadašnje američke administracije.

Što se tiče američkih građana, oni su svoje rekli na izborima. Sami najbolje znaju kako žive i demokratski su izabrali kandidata za kojeg smatraju da će njihovom zemljom upravljati bolje. Većini njih zasigurno glasačka vizija nije bila stvoriti "utvrdu neofašizma". Javili su se i neki hrabriji lijevi komentatori koji su, unatoč sveopćem medijskom ispiranju mozga, stidljivo primijetili da je radnička klasa u Americi već godinama nezadovoljna i da su mnogi, tradicionalno demokratski birači, ovaj put povjerenje dali Trumpu nadajući se bilo kakvoj promjeni.

S jedne strane, treba biti svjestan da promjene, pogotovo ako dolaze od ljudi od kojih u stvari i ne znamo što očekivati, uvijek mogu biti i nagore, no sa druge strane, ako ste u poziciji očajnika, promjenom okvira koji vas dokazano sustavno uništava, možete samo profitirati ili, u najgorem slučaju, ostati na istom, ali u drugom pakiranju.

Donald Trump je, politički gledano, još nepoznanica. On nije klasični republikanski kandidat pa da smjernice njegove administracije možemo predvidjeti osvrćući se na raniju republikansku politiku. On je pobijedio, ne samo demokratski establišment, veći i republikanski. Kad je osvojio stranačku nominaciju, Republikanska stranka ga je nevoljno kandidirala, iako su mnogi njeni čelnici otvoreno istupili protiv Trumpa. Nakon njegove, za one koji su vjerovali anketama, neočekivane pobjede, velike promjene očekuju ponajprije republikansko jato. Kad novi predsjednik do kraja oformi svoj tim, moći će se već ocrtati i konkretnije naznake američke politike. Manji porezi, manja socijalna davanja, oštrija antiimigranstka politika, prestanak ideološkog preodgajanja ostatka svijeta izvjesni su putevi nove politike. Što će biti s najavama zatopljenja odnosa s Rusijom, manjeg američkog participiranja u NATO-u, drugačijeg odnosa s islamskim svijetom, i ono što nas najviše zanima, američka politika prema BiH, ostaje vidjeti.

Zanimljiv fenomen je da Trumpovu pobjedu slave i hrvatski konzervativci i Vojislav Šešelj, i onaj dio ekstremne europske ljevice (prema Lenjinovoj - što gore to bolje, tj. to veće šanse za neku buduću radikalnu promjenu), što se vidjelo u istupima Slavoja Žižeka, i Orban i Putin. O čemu je riječ? Ne slave svi oni toliko Trumpa koliko poraz dosadašnje američke politike, često zbog različitih dimenzija njenog djelovanja - neki zbog ideoloških razloga, neki zbog geostrateških, neki pak zbog ekonomskih, a neki zbog kombinacije svega toga. Trump  u ovoj fazi friškog pobjednika, čija se politika još ne zna, funkcionira poput bijelog platna na koje svatko projicira svoje želje i frustracije.

Stoga odgovor na pitanje – čiji je Trump?, za sada glasi: ničiji. Ali uskoro ćemo znati "koji su Trumpovi", tj. tko će mu pljeskati kada počne obnašati vlast i donositi odluke koje se tiču, ne samo njegove države i glasača nego i većeg dijela svijeta. U idealnom scenariju, ako će provoditi politiku koja ničim neće davati za pravo salonskim antifašistima koji ga danas etiketiraju kao rasista, šovinista i potencijalnog diktatora, ako će prekinuti s praksom nasilnog nametanja svojih vrijednosti u potpuno drugačijim društvima, tradicijama i kontekstima, ako će relaksirati odnose s Rusijom, prestati biti Erdoganov servis u BiH i osloboditi američko veleposlanstvo u Sarajevu iz ralja manipulacije lokalnog osoblja, prvi ću reći - mi smo Trumpovi, Trump je naš!

Nastavak na Nezavisne Novine...