Nešto kao putopis, a nije

Autor: Ivan, 12.Jun.2008, 12:26   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Nešto kao putopis, a nije

NEŠTO KAO PUTOPIS, A NIJE

Zumba

• Napomena za neupućene: Svaka sličnost sa stvarnim likovima i događajima je sasvim slučajna i potpuno nenamerna

Bio jednom jedan čovek, samozvani političar, potencijalni tajkun, pretendent na blagodeti života sa tuđe grbače, premazan svim svinjskim i tovatnim mastima, suncokretovim, maslinovim i motornim uljima, veliki domaćin i patriota, koji je najviše od svega na svetu želeo da se obogati preko noći i postane neko i nešto. Ništa čudno. Pođe on, tako, na put sa punim torbama kojekakvih vašarskih drangulija iliti džidžibidža: prstenčića, šnalica, liciderskih srca, ogledalaca sa fotografijama nagih pevačica na poleđini, gipsanih figurica poznatih akademika, plastičnih satića i mobitela, rumunskih (bi)tanga gaćica, kineskih papuča, šećerne vune i još koječega. Kada je stigao tamo gde se uputio, u samo srce jedne tada još prilično zaostale zemlje, raspakuje on svoj prtljag i na čistini usred naselja okupi gologuze meštane, nakinđurene poglavice, sumanute vračeve, izmanipulisane ratnike bez isplaćenih dnevnica, depresivne mlade i klimakterične žene i napuštenu neurotičnu dečurliju sa tragovima osiromašenog uranijuma u zenicama i mozgićima. Pogledaju se oni tad oči u oči, poput političara i glasača u predizbornoj kampanji, on njih pohlepno i sa dubokim pritajenim omalovažavanjem i gađenjem, a oni njega znatiželjno, sumnjičavo i sa velikim očekivanjem boljeg sutra. Naš čovek je blistao od sreće žmirkajući čas jednim pa onda drugim kratkovidim okom na masu golišavih urođenika bez ikakve perspektive. Oni su njega posmatrali otvorenih očiju, i usta, pridržavajući se za svoja koplja podignuta uspravno ka nebu. I pošto se dobro i značajno nakašljao pročistivši grlo, a osmeh hijene koja piški zamenio osmehom vučića koji kaki, naš čovek se obrati okupljenoj masi:
- Braćo divljaci, ja vama dati džindžuri mindžuri, a vi meni dati srebro.
Zastao je na trenutak da vidi efekat svojih reči dok su se njegove stvarčice, na urođeničkom džindžuri mindžuri, svetlucale na škrtom tranzicionom suncu.
- Zumba! - zagrmeše složno urođenici zabadajući svoja oštra koplja u suvu i ispošćenu zemlju koja je mogla da hrani sva okolna plemena, a i šire, samo da je bilo pameti.
Blesak neizmernog zadovoljstva ukaza se u očima našeg čoveka, koji zadovoljno protrlja vlažne dlanove, ponovo se diskretno nakašlja, otpi gutljaj šljivovice iz minijaturnog lampeka sa ugraviranim guslama, duboko uzdahnu, žmirnu nekoliko puta kratko i jednom dugo pa se obrati prisutnima:
- Braćo divljaci, ja vama dati džindžuri mindžuri, a vi meni dati zlato.
- Zumba! - zagrmeše ponovo besposleni urođenici, potpuno sluđeni glađu, žeđu i neizvesnošću i još žešće udariše kopljima u zemlju.
Naš čovek je jedva stajao na nogama od navale naglog oduševljenja koje ga je prosto preplavilo. Već je video sebe kao bogataša okruženog naivnim gologuzim življem, izgladnelim, sa nateklim trbusima i glupavim kao pustinjska noć. Uživao je zamišljajući sebe kao gradonačelnika, narodnog poslanika, odbornika, eventualno predsednika upravnog odbora PGN (pustinjskog gasnog naftovoda), predsednika vlade i svega onoga što čoveku može da donese vešta demagogija. Napravio je malu psihološku pauzu, popravio ljubičastu kravatu, koju mu je lično odabrala vlasnica marketinške agencije ,,Čovek je čoveku čovek" i koja je izvanredno pristajala uz njegovu plavu majicu na kojoj je pisalo ,,PODRŽITE MENE ILI ME", i samouvereno prešao pogledom po okupljenoj masi koja ga je posmatrala sa sve većim interesovanjem.
- Braćo divljaci, ja vama dati džindžuri mindžuri, a vi meni dati dijamante - izustio je napokon, duboko ubeđen u neograničenu sugestivnu moć svojih reči.
- Zumba! - zagrmeše ponovo urođenici i gotovo zverski zabodoše vrhove svojih kopalja u već izrovanu zemlju.
- A šta je sa salatom? - začu se bogoljubivi glasić plemenskog vrača, koji ostade potpuno usamljen u masi istomišljenika.
Naš čovek umalo ne presvisnu od osećanja vladarske moći, patriotskog zanosa, domaćinske brige, politikantske veštine i sjajne budućnosti koja mu se smešila. I ponovo se nakašlja sa namerom da im obeća navodnjavanje pustinje, obdaništa za musavu decu i mlade majmune, puteve do svake kolibe, besplatnu vakcinaciju protiv AIDS i tuberkuloze, kontraceptivna sredstva, novi totem, besplatne vize, put na Neptun i još koješta, ali ga onda spopade izuzetno velika potreba za vrlo malom nuždom i on, izvinivši se prisutnima, njegovoj ekselenciji poglavici i njegovoj svetlosti plemenskom vraču, ode do obližnje bare. Olakšavao se polako, sa zadovoljstvom i nadmenim stavom uspešnog natčoveka, žmirkajući na koncentrične krugove koji su se širili u beskraj kao njegove maštarije o lepom životu na vlasti i svojoj istorijskoj ulozi. Sa primetnom zavišću su ga gledali pospani nilski konji i mnogi uplakani krokodili u maloj bari u kojoj jedva da je bilo mesta za toliko alavih gmazova, a o nilskim konjima da i ne govorim. A onda se odnekud stvori dečačić, crn kao ugarak, slinav, trbušast, izgladneo i sa neizmernim čuđenjem u svojim osiromašenim uranijumom obogaćenim zenicama reče gledajući ga negde dole ispod pupka:
- Čiko, a zašto ti imaš tako mali zumba?
Spuštala se noć, a sa tamnoplavog neba sijalo je dvadeset sedam zlatnih zvezdica koje su osvetljavale u korov zarasli, a sada potpuno jasan i obećavajući put - u Evropu.

Ivan Rajović