Izvor: Vostok.rs, 01.Nov.2020, 18:15

U Podgoričkom sabornom hramu sahranjen Mitropolit Amfilohije

Prisustvovali su mandatar za sastav nove Vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić, predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić, predsjednik Srbije Aleksandar Vučić sa visokom delegacijom Vlade Srbije, srpski član Predsjedništva BiH Milorad Dodik, veliki broj poslanika u Skupštini Crne Gore, politički lideri, predstavnici i visoki funkcioneri svih crnogorskih gradova i opština, diplomatski predstavnici stranih država, kao i predstavnici institucija kulture Crne Gore i država regiona. Prisutna je i visoka ruska delegacija u ime Patrijarha moskovskog i sve Rusije Kirila, kao i predstavnici svih vjerskih zajednica koje djeluju na teritoriji Crne Gore, i mnoge druge uvažene ličnosti iz svih sfera društva. Prisustvovala je i doktorka Jelena Bojović Borovinić, načelnica Odjeljenja za pulmologiju KBC CG, koja je liječila Mitropolita Amfilohija od kovida 19. Episkop bački Irinej je u liturgijskoj besjedi nakon čitanja Jevanđelske priče o sijaču i sjemenu, rekao je da je pored tuge zbog rastanka sa Mitropolitom, naša radost veća, jer znamo da je rastanak privremen. “Po blagoslovu Njegove svetosti našeg Patrijarha, i uz saglasnog sadašnjeg Administratora bogomčuvane Mitropolije, obratiću vam se sa nekoliko reči u ovaj tužni i ujedno radosni dan, pri čemu je više radostan nego tužan. Tužan je naravno stoga što se rastajemo sa našim blažene uspomene Vladikom Amfilohijem, koji se celoga života trudio na raznim mestima, za Hrista, za slavu Božiju, za Svetu Crkvu Njegovu, a najduži period svoga života je proveo upravo ovde, u Crnoj Gori, kao Arhipastir naroda Božijega”, rekao je Episkop bački. Dodao je da je naša radost veća zato što vjerujemo, a vjerujući i znamo, da je rastanak uvijek privremen. “Mi se nadamo, ne samo da ćemo se jednog dana naći zajedno, nego da će to, blagodaću Gospodnjom biti u naručju Avraamovom, a pre svega u naručju Oca Nebeskoga  u zajednici sa svima svetima, u zajednici Crkve koju nazivamo Nebeskom, a koja počinje već ovde i sada, na zemlji, jer je to jedna Crkva. Ne samo zbog toga, možemo pored žalosti da imamo i radost u srcu u ovom času jer nije verovatno slučajno, kao što i nema ničega slučajnoga u istoriji, ni u našim pojedinačnim životima, nego je i to po promislu Božijem, kao pouka i poruka svima nama, da se blaženopočivši Vladika upokojio uoči manastirske slave, uoči praznika Svetoga Petra Cetinjskoga, da je njegovo telo bilo izloženo narodu Božijem na oproštaj, na celivanje, na poklonjenje, na sam prestoni praznik manastira, a da se evo danas predaje zemlji, a duša njegova ispraća na blaženi put ka Gospodu upravo u dan Hristovog Vaskrsenja, jer je svaka nedelja u toku godine praznik Vaskrsenja Hristovog, i to u Hramu Vaskrsenja Hristovoga, jedinstvenog po mnogo čemu u našem narodu u svim krajevima gde on živi”, kazao je Vladika Irinej. Podsjetio je da je Mitropolit Amfilohije već u detinjstvu, što je tada bio izuzetak u vremenu bezbožništva, kao dječak iz Morače svim srcem primio Hrista. Takođe je kazao da nije istina da je Mitropolit preminuo od virusa, nego je 11 dana bio pobednik tog virusa, ali da “njegov organizam i telesna slabost nisu izdržali to iskušenje”. Vladika Irinej je rekao da je životna deviza Mitropolita Amfilohija bila “Sve za Hrista, a Hrista ni za šta” i dodao da ovako govoreći o Mitropolitu ne želi da stvara kult ličnosti, niti je Mitropolit Amfilohije tome težio. Nakon Liturgije kovčeg sa Mitropolitovim tijelom iznijet je iz hrama, a onda je pred hramom služeno opelo. Njegova svetost Patrijarh Irinej kazao je u oproštajnom slovu da se Mitropolit Amfilohije upokojio u trenutku kad je najviše potreban crkvi i narodu. “Pokretač i nosilac duhovnih i svih obnova u Crnoj Gori, bio je naš dragi, blaženopočivši Mitropolit Amfilohije, podržan sveštenstvom, monaštvom i vernim narodom Crne Gore. Zato će njegovo ime biti upisano zlatnim slovima u srpskoj istoriji, kao ugledne ličnosti. On je u vrhu srpskog bogoslovlja našega vremena, kao takav je cenjen i poštovan u celom pravoslavlju. Svojim bogoslovskim i književnim djelima pripada plejadi velikih bogoslova našega doba. U svojstvu predstavnika naše Crkve učestvovao je na mnogobrojnim susretima i skupovima kako u pravoslavnim zemljama tako i u inoslavnom svetu. Vest o njegovom upokojenju brzo je stigla do svih pravoslavnih crkava od kojih nam stižu njihova saučešća. Svojim upokojenjem blaženopočivši Mitropolit ostavlja veliku prazninu u životu naše Crkve, a posebno u rešenju problema vezano za Crkvu ovde u Crnoj Gori. Otišao je u trenutku kada je njegovo prisustvo najpotrebnije Crkvi i narodu. Nadamo se da će svojim molitvama pred Licem Božijim izmoliti da se prilike u Crnoj Gori reše na najbolji i najkorisniji način za Crkvu, kako za srpski tako i za druge narode u Crnoj Gori. U tome će mu sigurno pomoći Sveti Petar Cetinjski, Sveti Vasilije Ostroški i drugi srpski svetitelji i prosvetitelji. Vernom srpskom narodu u Crnoj Gori ostaje da sleduje uzvišenom primeru i poukama svoga blaženopočivšeg Mitropolita, da grade i čuvaju jedinstvo u veri, u ljubavi i odanosti Gospodu našem Isusu Hristu, bratoljublju i odanosti svome otačastvu i svome rodu”, kazao je Njegova svetost. Predsjednik Skupštine Crne Gore Aleksa Bečić, rekao je da se danas opraštamo od jednog od najvećih duhovnika i teologa ovog vremena. “Nadam se da ćeš biti poslednji Vladika koji je morao braniti Crkvu od dijela svog naroda, a branio si je i odbranio tako da si svakom unaprijed oprostio. I da tako nijesi postupio nema tog Crnogorca koji ti ne bi zamjerio, a nije jer si svetinju u sebi nosio. Znao si to jer si sam kao morački sin oštar u izražaju, a blag u postupanju. Tako braniti, a ništa ne uzeti, toliko uraditi, a sve podariti, toliko sagraditi, a sve pokloniti, mogu samo veliki i besmrtni. Da je tvoja etika utemeljena ne samo na jevanđelskim načelima, nego i na misli o neophodnosti pravednih zakona, simbolično govori činjenica da si u reprezentativnom, naučnom radu na jednom naučnom skupu, svog prethodnika Petra Prvog, kao mirotvorca i zakonodavca, najdubljom mišlju doveo u vezu sa starozavjetnim prorokom i zakonodavacem Mojsijem. Posebno je impresivno sa kolikom dubinom uočavaš i apostrofiraš činjenicu da Zakonik opšti crnogorski i brdski, ima onoliko članova koliko je godina na zemlji proživio Hristos, kojem je sa cetinjske mitropolitske katedre pored tebe služio i Mitropolit Petar Prvi. I jedan i drugi, osim duhovne brige, brinete i nad pitanjem kakvim zakonima osigurati bratsku slogu i spokoj u društvu”, kazao je Bečić. Mandatar za sastav nove Vlade Crne Gore Zdravko Krivokapić rekao je da je današnji dan litija svih dosadašnjih litija koje su se slile sa svih krajeva, i danas je predvodio niko drugi nego naš mili Mitropolit. “Pogledaj još jednom na narod svoj, mili Mitropolite! Sveti Vladika je podučavao da podvizima možemo duhovno uzrastati ka nebu. Vođen samirnom bogomudrošću usavršavao je svete vrline ka svemu vječnom i bogovječnom. Za ovaj prolazni zemaljski trenutak svjedočio je da su preduslovi samo dvije stvari: iskrenost i istina i zato njegove riječi gromko odzvanjaju i nadaleko se čuju. Iako si vaskrsnuo Crnu Goru, doživio si da trpiš nevolje i muke radi Gospoda i to od svoga naroda, znajući da tako postaješ bliži Bogu. Valjda je to usud trona Svetog Petra Cetinjskog”, rekao je Krivokapić. Umirovljeni Episkop Atanasije pročitao je pismo tj. poslednju poruku “Milutina Popadića sa okupiranog Kosova”: Oprosti vladiko, Đedom ću te zvati, s Kosova ti pišem – tu želim ostati. Uvek si kad je teško ti stizao prvi, gladnom dao hleba, ranjenima krvi. Na rukama svojim nosio si kosti ubijenih Srba, Bog da im dušu prosti. Možda me se setiš, nije bilo davno, stao si pred dete srpsko, pravoslavno. Ja u tebe gledam, a Šiptar nam preti: “Svaki Srbin sada će mreti” A ti Đede kažeš, znaš li ko te brani, čuvar Pećkog trona na tvojoj je strani. Mene rukom grli vladika najdraži, priznaću pošteno – to me okuraži. I mantijom briše moje suze s lica, Kosovo će izdati samo kukavica. Vladiko i Đede još da kažem ovo: za tebe se moli raspeto Kosovo. Vladika Atanasije je pročitao i poruke koje su stigle sa Svete Gore, gde su monasi spjevali tri tropara za Mitropolita, kao i iz Kalifornije od Vladike Maksima. Akademik Matija Bećković je podsjetio šta je rekao Mitropolitu Amfilohiju 1990. prilikom ustoličenja na Cetinju. “Tada sam mu rekao da ako želi biti svet, nema boljeg mesta ni zemlji za takvu priliku i ulogu. Kažu da Bog svakog drži na zemlji dok ne uradi ono za šta se rodio, tako ga je Gospod pozvao u pravi čas, da je ranije, ne bi valjalo. Na nebo, gde će sad moći više da učini za svoj narod i Crkvu, nego da je ostao na zemlji. Nova preporođena Crna Gora počinje od A, zato smrt nikome nije pala lakše nego njemu, zato je na odru ovako blažen i spokojan, zato mi plačemo, a on i nebo se raduju. Kao što je Sveti Đorđe nekad ubio aždaju, tako je Amfilohije pogubio koronu, ne samo kao bolest, nego i kao virus bratske mržnje”, kazao je, između ostalog pjesnik Matija Bećković. Obraćajući se, kako je rekao, Amfilohijevom Saboru, Episkop budimljansko-nikšićki Joanikije je rekao da je Mitropolit Amfilohije bio  čovjek Hristov, čovjek Hristove Golgote i Hristovoga Vaskrsenja. “I njegova teologija je teologija Vaskrsenja. I njegova riječ je svijetla riječ koja prosvetljuje misli i umove i osjećanja i oplemenjuje ljudske duše, a to je sve zbog toga što se oslonio i što se sjedinio sa Bogom ljubavi, i tu ljubav je izlivao na ovaj svijet i svojom molitvom i svojom riječju. Njegova žrtva za Crkvu i za Hrista, za istinu i pravdu Božiju, osposobila ga je da spozna tajnu Kosova i Metohije kao tajnu srpske golgote. Isto tako i Jasenovca i Crne Gore. I otkrio je da se Kosovski zavjet i tajna kosova upečatila u Crnu Goru. I kada je gromko sa ovoga mjesta zagrmio: Ne damo svetinje!”, to je značilo: ”Ne damo Ostrog, ne damo Dečane, ne damo Cetinjski manastir, ne damo Patrijaršiju, Gračanicu, i Devič, i Moraču!”, rekao je Vladika Joanikije.
Dodao je da može naš Mitropolit danas reći: ”Dobar rat ratovah, crkvu svrših, vjeru održah.” “A kako je ratovao taj rat? Najjačim oružjem! Istinom Božijom i pravdom, ali i ljubavlju, i molitvom, i trpljenjem, i praštanjem! Zato je i pobijedio u svakoj bici do danas, a u njegova smrt je zapečatila sve njegove pobjede do dana današnjeg. Zato i njegovu smrt, njegovu blaženu končinu doživljavamo kao pobjedu. Jeste velika žalost, ali to je takva žalost koja će se milošću Božijom pretvoriti u radost, ne samo Mitropolije crnogorsko-primorske, nego, uvjereni smo, mnogo šire i utješiće sve one koji danas plaču zbog rastanka sa Mitropolitom Amfilohijem širom pravoslavne vaseljene”, poručio je Vladika. Nakon besjede Vladike Joanikija, kovčeg sa Mitropolitovim tijelom je uz zvonjavu zvona ophodio hram a onda je Mitropolitovo tijelo položeno u grobnicu u kripti hrama. Desetine hiljada vjernog naroda se od petka, 30. oktobra, kada su zemni ostaci našega Arhipastira ispraćeni dirljivo od strane medicinskih radnika iz Kliničkog centra Crne Gore, opraštalo u molitvenom hodu od svog duhovnog oca, koji je 30 godina bio na tronu Svetog Petra Cetinjskog. Vjerni u pomiješanim osjećanjima tuge zbog fizičkoga odlaska i radosti zbog novog molitvenika i zastupnika pred prestolom Svevišnjega, prilazili su u molitvenoj tišini odru blaženopočivšeg Mitropolita, u Cetinjskom manastiru i Sabornom hramu Hristovog Vaskrsenja u Podgorici, uzimajući poslednji blagoslov i uznoseći molitve za svog voljenog Vladiku.
Povodom upokojenja vladike Amfilohija, Crkvi i vjernicima su pristigli brojni telegrami saučešća iz cijeloga svijeta. Gotovo svi domaći i svjetski mediji, sa najdubljim poštovanjem, izvjestili su o upokojenju i životu Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, kao o jednom od najznačajnijih teologa i ličnosti u SPC i pravoslavlju. Njegovo visokopreosveštenstvo Mitropolit crnogorsko-primorski Arhiepiskop cetinjski i Egzarh sveštenog trona Pećkog g. Amfilohije upokojio se u Gospodu u petak, 30. oktobra. Od 6. oktobra je bio u KBC CG na liječenju, odbijajući više ponuda da se liječi u drugim zemljama, sa obrazloženjem da smatra da je prilično da se liječi upravo tamo gdje se liječi njegov narod, koji mu je povjeren kao arhijereju. Beseda Episkopa bačkog Irineja: Po blagoslovu Njegove svetosti našeg Patrijarha, i uz saglasnog sadašnjeg Administratora bogomčuvane Mitropolije, obratiću vam se sa nekoliko reči u ovaj tužni i ujedno radosni dan, pri čemu je više radostan nego tužan. Tužan je naravno stoga što se rastajemo sa našim blažene uspomene Vladikom Amfilohijem, koji se celoga života trudio na raznim mestima za Hrista, za slavu Božiju, za Svetu Crkvu Njegovu, a najduži period svoga života je proveo upravo ovde, u Crnoj Gori, kao Arhipastir naroda Božijega. Kao što rekoh, pored te tuge zbog rastanka, naša radost je veća zato što verujemo, a verujući i znamo, da je rastanak uvek privremen. Mi se nadamo, ne samo da ćemo se jednog dana naći zajedno, nego da će to, blagodaću Gospodnjom biti u naručju Avraamovom, a pre svega u naručju Oca Nebeskoga  u zajednici sa svima svetima, u zajednici Crkve koju nazivamo Nebeskom., a koja počinje već ovde i sada, na zemlji, jer je to jedna Crkva. Ne samo zbog toga, možemo pored žalosti da imamo i radost u srcu u ovom časujer nije verovatno slučajno, kao što i nema ničega slučajnoga u istoriji, ni u našim pojedinačnim životima, nego je i to po promislu Božijem, kao pouka i poruka svima nama, da se blaženopočivši Vladika upokojio uoči manastirske slave, uoči praznika Svetoga Petra Cetinjskoga, da je njegovo telo bilo izloženo narodu Božijem na oproštaj, na celivanje, na poklonjenje, na sam prestoni praznik manastira, a da se evo danas predaje zemlji, a duša njegova ispraća na blaženi put ka Gospodu upravo u dan Hristovog Vaskrsenja, jer je svaka nedelja u toku godine praznik Vaskrsenja Hristovog, i to u Hramu Vaskrsenja Hristovoga, jedinstvenog po mnogo čemu u našem narodu u svim krajevima gde on živi
Običaj je i predanje Crkve, braćo i sestre, da liturgijska beseda i propoved ne bude slobodna vežba na slobodnoizabranu temu, kao što se to nekada zbiva, nego da je ona uvek tumačenje onog odeljka iz Svetoga Jevanđelja koji smo saslušali. Kad kažemo tumačenje, to ne znači opet neko subjektivno tumačenje, pogotovo ne prilagođeno takozvanom duhu naše epohe i nekim novim kriterijumima i osećanjima koje takozvani savremeni čovek ima, nego znači ustvari potvrđivanje, ispovedanje svega onoga što nam Reč Božija kroz bogonadahnute jevanđeljske spise saopštava, a na način koji je nama blizak i razumljiv, koji nam pomaže da razumemo da je to reč Božija životvorna, koja je na isti način izgovorena i upućena kako onima koji su je prvi slušali na zemlji, apostolima i učenicima Hristovim, tako i nama danas, tako i svim ljudima do kraja istorije. Danas, međutim imamo tu prednost da imamo pred sobom jevanđelsku priču, metaforu samoga Gospoda Hrista, koju je veoma jednostavno tumačiti, predočiti, približiti svima nama, zato što nam tumačenje najlepše, najbolje, jedinstveno i neponovljivo daje sam Gospod Isus Hristos. To je poznata priča o sejaču i semenu. O njoj, kao što smo upravo čuli, sejač, a to nije bilo koji sejač, nego je sejač sam Gospod Hristos, nebeski sejač, seje seme svoje, svoje Jevanđelje, nauku, spasenje, blagodat Duha Svoga Svetoga, sva dobra neophodna nama za život i spasenje i u vremenu i u večnosti, i to božansko netruležno seme ne rađa uvek jednako, nego kao što znao iz stvorene prirode sa kojom i u kojoj živimo, kako će seme sazrevati, zavisi najviše od toga na kakvo tle će ono pasti. Spasitelj kaže da Njegovo božansko seme, njegova reč i njegov život, padaju ča četiri vrste zemljišta: ili negde ukraj puta, sasvim beznačajan deo zemlje bilo na kamenito tle, ili bilo pak u neki trnjak, u trnje, ili na plodnu zemlju.
Ja neću da današnji dan pred ovde izloženim telom svog starijeg brata, duhovnog oca mnogih među vama, a vas odavde svih, i velikog duhovnika i bogoslova Crkve uopšte, dakle pred njim koji jeste da telom nepomično leži, ali po drevnom predanju Crkve, po njenom iskustvu, duša svakoga koji kreće na ovaj blaženi put ka Gospodu, i dalje je za 40 dana na mestima na kojima je provela svoj život na zemlji i u blizini i ljubavi svih onih koji su u ovom životu bili njegovi saputnici. Zato ćete mi dozvoliti da, umesto drugog tumačenja, pokušam da protumačim današnju jevanđelsku priču Hristovu, ličnošću, i životom i služenjem blaženopočivšeg Vladike Amfilohija, ili drukčije rečeno, da primenim ovu jevanđelsku priču na opis Njegove visosti i njegovog života. Naravno u nadi da ću biti jezgrovit, a ne preopširan, čemu sam inače sklon. Za seme koje pada negde ukraj puta, sam Spasitelj kaže da se to odnosi na one ljude koji slušaju reč Božiju, ali potom je od njih preotima đavo. Preotima je na hiljade i hiljade raznih lukavih načina, kojima se služi da bi lišio ljude spasenja, ričući kao lav i hodeći unaokolo i iskušavajući svako ljudsko biće. Ako osmotrimo unatrag ličnost i zemaljski život Vladike Amfilohija, uverićemo se da u njegovom slučaju, zrno Božije nije palo kraj puta i ne samo da ga đavo nikad nije oteo iz srca njegovoga, nego da je on to božansko seme zadržao u sebi, u svome biću, u svome srcu, ali i da je činio sve da ono nikne i u mnogim drugim dušama i savestima i da donese mnogima spasenje i život večni. Dalje, seme koje je palo na kamen, Spasitelj kaže da to znači one ljude koji zaista iskreno i sa radošću prime reč Božiju, ali onda nemaju korena i postepeno otpadaju dok ne otpadnu neodolevajući iskušenjima koje nailaze kroz život. Oslanjamo li se na ličnost blaženopočivšeg oca i brata našega, videćemo znajući, neko više, neko manje o njegovom životu, da je on naravno odmah već u detinjstvu, što u Crnoj Gori njegovih detinjih i mladalačkih godina, nije bilo nimalo jednostavno i bilo je neverovatan izuzetak u vreme najvećeg bezboštva i gonjenja Crkve, da jedan dečak iz Morače, primi svim srcem Gospoda Hrista, da Njime živi i bude zbog Njega izložen iskušenjima još tada, a pogotovo kada su ga roditelji poslali u bogosloviju. To je za tadašnju Crnu Goru bio pravi šok, pa se čak i tadašnji politički vrh Crne Gore bavio takvim strašnim svetskim problemom, kao što je činjenica da neki dečak iz Morače hoće da bude u službi Crkve, da nosi mantiju, i da ide u Bogosloviju. Druga iskušenja, još strašnija od tih, pratila su ga kroz ceo život, do poslednjeg njegovog daha, kada je njegovo telo pokleklo pod svojom slabošću iskušenju teške bolesti, pri čemu moram da naglasim da ono što ćemo ponekad čuti od raznih medijskih magova, nije istina, to jest da je on preminuo od virusa koji sada hara, nego je on savladao taj virus, bio je danima, koliko ja znam 11 dana pobednik tog virusa, ali telesna slabost, njegova pluća, organizam, nisu izdržala to iskušenje. Ali to i nije iskušenje, to je jedino blagosloveno iskušenje jer Gospod poziva svakoga od nas kada je za njega najpotrebnije i kada je najsposobnije. On je uvek među nama i kada ga primamo i u nama, tako je bio uvek sa Vladikom Amfilohijem, u njemu, sa njim, pored njega, i prizvanje da dođe u naručje nebesko, nikako nije iskušenje, kao što su iskušenja u našem životu, nego naprotiv najveći blagoslov pre i do opšteg vaskrsenja svih mrtvih i preporoda svekolike Božije tvorevine koja treba da postane novo nebo i nova zemlja. Čujmo dalje kako Spasitelj objašnjava šta znači kad neko seme padne u trnje. To znači kad ga ljudi prime, ali prime ga tako što kasnije više zavole bogatstvo i slasti ovoga života i ti idoli, te fatamorgane i obmane satanske, koje ljudi smatraju srećom ovde na zemlji, sve to je nešto što umrtvljuje čoveka i on ne donosi duhovni plod, nego on umire duhom, a to je jedina istinska i strašna smrt. Vladika Amfilohije je mogao od detinjstva da izabere to trnje, smatrajući ga kao nažalost mnogi drugi, za cveće, ali on to nije učinio. On je još u najranijoj mladosti Duhom Božijim prepoznao šta je cveće, a šta trnje, iako je mogao da stekne i slavu i uživanja, i ugled, i bogatstva, mogao je umesto da bude skromni monah, da izabere da bude profesor ili bilo šta drugo, ali on to nije učinio. Njegova životna deviza je bila: Sve za Hrista, a Hrista ni za šta. Zato je na njega primenljiva poslednja reč tumačenja samoga Gospoda Isusa Hrista, koji kaže da seme kada padne na dobru zemlju, u dobrom i čistom srcu, rađa stostruki rod, i to u trpljenju a ne tek onako na gotovo. Sa velikim trpljenjem stradanja sa radošću, nošenjem krsta Hristovoga čovek stiče dobro i čisto srce, i to dobro i čisto srce jeste plodna i rodna zemlja koja rađa rodom reči Božije. Upravo ličnost i život pokojnika su najbolje svedočanstvo o istinitosti i o životnosti ove reči Gospodnje. Zato, ponavljam opet, danas se više radujemo nego što tugujemo, iako radosna tuga jeste sadržaj podvižničkog života svih Hrišćana, ili bi trebalo da bude. Sve ovo što govorim, ne znači da ja želim da stvaram neki kult ličnosti Vladike Amfilohija, a to je njemu najmanje potrebno i tome niti bi težio u životu, niti je težio, niti bi duša njegova likovala zbog toga. To govorimo zato što znamo, a čuli smo i danas iz Poslanice Galatima Svetog apostola Pavla, večnu istinu da ko živi za Hrista i Hristom, kao što je živeo blaženopočivši naš Vladika, taj može da kaže za sebe reči Apostola Pavla: Ne živim više ja, nego Hristos živi u meni! Te reči mogao bi sada da ponovi, a verujem da ih i duša koja je ovde sa nama i sa nama se moli, da ih ponavlja: ”Ne živim ja, nikada nisam hteo da živim ja, nego Hristos živi u meni, jer je to bio cilj i naznačenje mog života u vremenu i u večnosti.” Baš zbog toga, molimo se i verujemo da će iz ne lažnih usta Gospoda spasenja i ljubavi, čuti blagoslovenu reč: ”Slugo, dobri verni, u malome si mi bio veran, ali nad mnogim ću te postaviti!” To znači: ”Bićeš u Carstvu mome, u mom carstvu ljubavi, u zajednici sa svima svetima, kako onima koji su prosjali širom vaseljene, tako i onima od našega roda, od Svetoga Save i pre Svetoga Save, koliko mi za vekova do njegovog oca duhovnog Ave Justina, i svim svetima našeg naroda, uključujući i starca Simeona koji se podvizavao u ovom gradu i Mičenike Momišićke.” Zato, opraštajući se privremeno od Vladike Amfilohija, i ja se opridružujem verujem molitvi i želji svih vas, braćo i sestre, da ponovimo reči zaupokojene službe: ”Blažen je put kojim danas ideš dušo.” Blažen je put kojim danas ide duša našeg pokojnika, i želim da poslednji deo svoga životnog puta završi onako kako Gospod očekuje i želi svima nama, a nadamo se i verujemo da će i on iz večnoga života da se moli za svu svoju duhovnu decu, za svu svoju braću, za svoj narod i za sve ljude, koje je toliko voleo bez obzira na svakojake razlike i suprotnosti među njima, a zato je i postigao i Gospod mu je darovao ljubav i poštovanje mnogih, o čemu svedoči današnje prisustvo arhijereja i drugih pomesnih Crkava i uprkos teškoćama putovanja, velikog broja braće arhijereja iz naše pomesne Crkve. Neka Bog daruje Carstvo nebesko svome vernome sluzi, a i nas neka pomiluje i spase. Amin. Besjeda Patrijarha srpskog Irineja:  Uvaženi gospodine Predsedniče Republike Srbije, uvaženi srpski članu Predsedništva Bosne i Hercegovine, Vaša preosveštenstva, poštovani predstavnici srpskog naroda u Crnoj Gori, uvaženi žitelji Crne Gore, braćo sveštenici, časni monasi i monahinje, rodbino upokojenog Mitropolita Amfilohija, braćo i sestre. Danas smo se sabrali da molitveno ispratimo Gospodu našeg dragog i uvaženog blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, tamo gde su naši sveti preci itamo gde ćemo i mi sada živi jednog dana biti. Nije nimalo slučajno što je blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija njegova duhovna braća i saradnici na jevanđelskom polju, njegova verna pastva i brojni poštovani prijatelji ispraćaju na ovaj najvažniji i najsvečaniji put u našem životu samo jedan dan po praznovanju Svetoga Petra Cetinjskog, velikog i slavnog molitvenog pokrovitelja zetskog. Nije li ovo znak velike duhovne sličnosti ove dve značajne ličnosti koje su upravljale katedrom zetskih mitropolita na Cetinju. Ovo je velika uteha svima čija su srca danas ispunjena žalošću zbog rastanka sa našim poštovanim i uvaženim u Gospodu preminulim Mitropolitom Amfilohijem.
Ako uporedimo vreme i prilike u kojima su delali mitropoliti crnogorsko-primorski i Sveti Petar Cetinjski i Mitropolit Amfilohije, primetićemo da su obojica hrabro i požrtvovano se borili za opstanak pravoslavne vere i otačkog predanja u Crnoj Gori.  Mitropolit Amfilohije se po ustoličenju na tron cetinjskih mitropolita susreo sa mnogim neslućenim problemima i krajnje teškim stanjem. Dočekao ga je narod otuđen od vere i svojih vekovnih hrišžanskih običaja. Većina hramova je pretvorena u torove za stoku. Prazni i zapustjeli manastiri bez monaštva. Neznatan broj sveštenika. Bezbožnička ideologija likovala je u svojoj svemoći. Jednom rečju duhovna zapuštenost u čitavom narodu. Uz pomoć Božiju, a upornim trudom i velikim naporom, Mitropolit Amfilohije je apostolskom revnošću krčio korov na Njivi Gospodnjoj, obnavljajući ono što je zapušteno i napušteno. Umesto zvona sa ovaca i koza nastanjenih po hramovima zazvonila su crkvena zvona i umilni slavopoji Bogu. U obnovljenje crkve i manastire počeo se sakupljati narod na praznična bogosluženja i svete liturgije. Obnovljeno je sveštenstvo i monaštvo, a time i vera u narodu. Za relativno kratko vreme duhovno je vaskrsavala Crna Gora i postajala primer i ugled srpskoj crkvi i srpskom narodu. Duhovno obnovljena Crna Gora sa Mitropolitom Amfilohijem na čelu imala je snagu da se odupre i da stane u odbranu svojih svetinja i da podigne duh i ugled svoga imena koga je prethodna vlast svela na nacionalnu manjinu.
Pokretač i nosilac duhovnih i svih obnova u Crnoj Gori, bio je naš dragi, blaženopočivši mitropolit Amfilohije. Podržan sveštenstvom, monaštvom i vernim narodom Crne Gore. Zato će njegovo ime biti upisano zlatnim slovima u srpskoj istoriji, kao ugledne ličnosti. On je u vrhu srpskog bogoslovlja našega vremena, kao takav je cenjen i poštovan u celom pravoslavlju. Svojim bogoslovskim i književnim djelima pripada plejadi velikih bogoslova našega doba. U svojstvu predstavnika naše crkve učestvovao je na mnogobrojnim susretima i skupovima kako u pravoslavnim zemljama tako i u inoslavnom svetu. Vest o njegovom upokojenju brzo je stigla do svih pravoslavnih crkava od kojih nam stižu njihova saučešća. Svojim upokojenjem blaženopočivši Mitropolit ostavlja veliku prazninu u životu naše Crkve, a posebno u rešenju problema vezano za Crkvu ovde u Crnoj Gori. Otišao je u trenutku kada je njegovo prisustvo najpotrebnije Crkvi i narodu. Nadamo se da će svojim molitvama pred Licem Božijim izmoliti da se prilike u Crnoj Gori reše na najbolji i najkorisniji način za Crkvu, kako za srpski tako i za druge narode u Crnoj Gori. U tome će mu sigurno pomoći Sveti Petar Cetinjski, Sveti Vasilije Ostroški i drugi srpski svetitelji i prosvetitelji. Vernom srpskom narodu u Crnoj Gori ostaje da sleduje uzvišenom primeru i poukama svoga blaženopočivšeg Mitropolita, da grade i čuvaju jedinstvo u veri, u ljubavi i odanosti Gospodu našem Isusu Hristu, bratoljublju i odanosti svome otačastvu i svome rodu. Posebno bih naglasio ono što je blaženopočivši Mitropolit gajio i nosio u svome srcu, a što je kao amanet ostavio svojoj vernoj pastvi, a to je ljubav prema Kosovu i Metohiji i tamošnjem srpsko stradalnome narodu.
I na kraju bih podsjetio na veliku želju blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija da se obnovi Njegoševa kapela na Lovćenu.
Neka ovo bude njegov amanet vernom srpskom narodu i Crnoj Gori.
Neka je blažen put na koji danas odlazi duša našeg blaženopočivšeg Mitropolita Amfilohija, velikoga čoveka našeg vremena, čoveka duboke vere i velike ljubavi, ne samo prema svome rodu i porodu, nego ljubavi prema Hristovoj Crkvi i svim drugim narodima.
Neka ga Gospod primi i pričisli likovima Svetih našega roda i likovima Svetih naše svete Crkve.
Neka je blaženi pokoj duši njegovoj i neka ga Gospod primi i pozna kao svoga.
Bog da mu dušu prosti!
Besjeda predsjednika Skupštine Crne Gore Alekse Bečića:
Vaša svetosti, Vaša visokopreosveštenstva, Vaša preosveštenstva, Preuzvišeni nadbiskupe, Čestiti efendijo, Gospodine predsjedniče Srbije, Gospodine članu Predsjedništva BiH, Gospodo poslanici, Gospodo ministri, Vaše ekselencije, Čestita porodico Radović, Narode Crne Gore, Opraštamo se danas od Visokoprosvećenog blaženopočivšeg Mitropolita crnogorsko-primorskog Amfilohija, mog prijatelja, ali jednog od najvećih duhovnika i teologa ovog vremena. Kao eruditu i poliglotu upoznali su ga brojni diplomatski predstavnici i cijeneći njegov doprinos u duhovnom preporodu svoje pastve, mogli su, kao i svi mi, čuti njegove riječi da Bog ne gleda ko je ko i da su svi zemaljski narodi Božji narodi. Te danas Mitropoliji crnogorsko-primorskoj stižu telegrami saučešća od SAD do najviših zvaničnika Evropske unije, kao što je komesar Varhelji, na čemu im je Crna Gora zahvalna. Vjerujem da danas, kao predsjednik Skupštine Crne Gore, u ovom hramu, pred ovim svetim odrom, na ovoj svetoj crnogorskoj zemlji, stojim ovdje u ime svih vas koji ste nas birali i predlagali, ne samo da vas predstavljamo i u ime vas odlučujemo, nego da se i u ime vas zahvalimo i od ljudi oprostimo. Ovaj put nešto drugačije jer je on neko sa kojim se morate oprostiti, a sa kojim se nije moguće rastati. Baš tako se ja danas opraštam od tebe vladiko, vjerujući da se nikad nećemo rastati.
Nadam se da ćeš biti poslednji vladika koji je morao braniti Crkvu od dijela svog naroda, a branio si je i odbranio tako da si svakom unaprijed oprostio. I da tako nijesi postupio, nema tog Crnogorca koji ti ne bi zamjerio, a nije jer si svetinju u sebi nosio. Znao si to jer si sam kao morački sin oštar u izražaju, a blag u postupanju.
Tako braniti, a ništa ne uzeti, toliko uraditi, a sve podariti, toliko sagraditi, a sve pokloniti, mogu samo veliki i besmrtni. Da je tvoja etika utemeljena ne samo na jevanđelskim načelima, nego i na misli o neophodnosti pravednih zakona, simbolično govori činjenica da si u reprezentativnom, naučnom radu na jednom naučnom skupu, svog prethodnika Petra Prvog, kao mirotvorca i zakonodavca, najdubljom mišlju doveo u vezu sa starozavjetnim prorokom i zakonodavacem Mojsijem. Posebno je impresivno sa kolikom dubinom uočavaš i apostrofiraš činjenicu da Zakonik opšti crnogorski i brdski ima onoliko članova koliko je godina na zemlji proživio Hristos, kojem je sa cetinjske mitropolitske katedre pored tebe služio i Mitropolit Petar Prvi. I jedan i drugi, osim duhovne brige, brinete i nad pitanjem kakvim zakonima osigurati bratsku slogu i spokoj u društvu. Utoliko je i dug našoj istoriji, imperativ našeg vremena, pravedan zakonski poredak koji će proizvoditi bratsku slogu i pomirenje, a ne svađu i mržnju. Ovo potvrđuje jučerašnji telegram saučešća beogradskog muftije Mustafe Jusufspahića koji kaza juče: “Kada su huligani palili našu džamiju i kada je falilo pametnih i mudrih glava, tada je poštovani i hrabri Mitropolit crnogorsko-primorski Amfilohije Radović stao ispred razuzdane mase braneći dobro od zla u svima nama.” Alal vjera, čestiti muftijo, alal vjera, čestita porodico Radović!
Vječan ti mir i spokoj Mitropolite crnogorsko-primorski, počivaj u našoj Podgorici, u Crnoj Gori najljepšoj zemlji na svijetu! Počivaj na ovom svetom mjestu koje je jedno od najvećih dostignuća tvog predanog rada! Čuvaj nam i blagosiljaj nam Crnu Goru, našu majku i našu otadžbinu! Čuvaj je baš onako kako si se znao suprostaviti kada su je pokušavali omalovažiti. Živjelo pomirenje, živjela Crna Gora!
Besjeda Zdravka Krivokapića:
Vaša svetosti, Vaše preosveštenstvo administratoru Mitropolije crnogorsko-primorske, Vaša visokopreosveštenstva, Vaša preosveštenstva, Preuzvišeni nadbiskupe, Časni efendijo, Uvaženi predsjedniče Srbije, Cijenjeni srpski članu Predsjedništva BiH, Poštovani predsjedniče Skupštine Crne Gore, Vaše ekselencije, Časni oci, Bogonadahnuto monaštvo, Ožalošćena porodico, Draga braćo i sestre, Sabrao nas je danas naš blaženopočivši Mitropolit Amfilohije da bi smo pored njegovog odra iskazali jedinstvo u vjeri i ljubavi, jer je naš Đedo uvijek svjedočio Sladčajšega Gospoda vjerom i ljubavlju. Današnji dan je litija svih dosadašnjih litija koje su se slile sa svih krajeva, i danas je predvodio niko drugi nego naš mili Mitropolit. Pogledaj još jednom na narod svoj, mili Mitropolite! Sveti Vladika je podučavao da podvizima možemo duhovno uzrastati ka nebu. Vođen samirnom bogomudrošću usavršavao je svete vrline ka svemu vječnom i bogovječnom. Za ovaj prolazni zemaljski trenutak svjedočio je da su preduslovi samo dvije stvari: iskrenost i istina i zato njegove riječi gromko odzvanjaju i nadaleko se čuju.  Iako si vaskrsnuo Crnu Goru, doživio si da trpiš nevolje i muke radi Gospoda i to od svoga naroda, znajući da tako postaješ bliži Bogu. Valjda je to usud trona Svetog Petra Cetinjskog. Svaki susret sa tobom je bio radost i učenje. Moja najveća radost je naš susret 30. avgusta uoči ponoći. Taj tvoj zagrljaj ću nositi do svoje potonje ure, a riječi koje si rekao neka odzvanjaju svim našim srcima. Rekao si: Blago meni!

Pogledaj vesti o: Rat u Ukrajini

Nastavak na Vostok.rs...