Izvor: Politika, 02.Jan.2015, 16:03   (ažurirano 02.Apr.2020.)

Grad bez dečjeg smeha

Donjeck, administrativni centar istoimene republike, preživljava teške ratne dane

„Vidite i sami. Ovako lep dan, a ja ne smem ni decu da izvedem na ulicu. Niko ovde nije siguran i nikada ne znate kada će i sa koje strane doleteti neka od ukrajinskih raketa. A oni ne ciljaju baš precizno”, odgovara mi Mihailina Ivanenko na pitanje – kako se živi u Donjecku, milionskom gradu na samoj ivici prorusko-ukrajinske >> Pročitaj celu vest na sajtu Politika << borbene linije. „Prodavnice su uglavnom zatvorene, snabdevamo se na punktovima na koje pristiže humanitarna pomoć od dobrih ljudi iz Rusije. Škole samo zvanično rade, niko nema kuraži da decu pošalje na nastavu. Nikada se ne zna kada će zasvirati sirene za uzbunu”, objašnjava Mihailina.

I zaista, šetnja gradom u koji sam došao u okviru ekipe međunarodnih posmatrača za predsedničke i parlamentarne izbore, otkriva svu tragediju ukrajinskog građanskog rata. Pusti parkovi, retki automobili, prozori na zgradama oblepljeni providnom folijom, ne čuje se žamor, smeh...

Već i sam prilaz Donjecku deluje zastrašujuće: spaljena imanja, pobijena stoka, nigde ni kučeta ni mačeta, a o ljudima da i ne govorimo... Od nekadašnjih milion i po stanovnika, ovaj grad, administrativni centar Donjecke republike, ostao je bez trećine žitelja. Neki su pobegli u Rusiju, drugi i dalje, tamo gde su mogli da nađu kakav-takav mir za sebe i svoje porodice.

A razlozi za evakuaciju su vidljivi na svakom koraku: mnoge zgrade i u samom centru grada našle su se na meti ukrajinskih raketaša. Njihove ruševine svedoče o žestini okršaja koji su ovde vođeni. Jer, podsetimo, Donjeck je u jednom trenutku u potpunosti bio pod kontrolom zvaničnih ukrajinskih snaga. Ipak njegovi žitelji se nisu dali i uspeli su da isteraju uljeze.

I dok prohladno jesenje sunce obasjava grad, odlučujem da malo „protegnem noge” opustelom varoši. Mi Beograđani smo barem navikli na ovakve scene. Prilazim obali reke Kaljmijus, u neposrednoj blizini našeg hotela koji, uprkos svemu, funkcioniše punom parom. Uostalom, izborni je dan, i to istorijski. Žitelji Donbasa – Donjecke i Luganske republike, sami biraju svoje lidere.

Obale reke su uredno oivičene kamenom i sa šetalištem koje prosto mami. Tu su i obavezne klupe. Ali, nigde žive duše. Nema čak ni pecaroša, tih najupornijih posetilaca svih vodenih tokova. Kao da je i njima strast za ribolovom potisnuta ratnim događajima.

Jedina mesta gde se ljudi masovnije okupljaju jesu tamo gde su smeštene glasačke kutije i, što je daleko važnije, gde se deli humanitarna pomoć pristigla iz Rusije. Ovde je zaista živo. Da li pod utiskom izbora ili lepog dana, na licu četrdesetogodišnjeg Mikole Žerdjova vidi se zadovoljstvo: „Pravi dan da dobijemo svoje rukovodstvo”, kaže. Dodaje i da je bio u borbi i da će, ako zatreba, ponovo uzeti „kalašnjikov” u ruke. „Jednom osvojena sloboda previše je vredna da bi je čovek olako prepustio nekome drugome”, kaže.

Sve je prepuno novinara i televizijske kamere šetaju na sve strane. Mnogi žele da zabeleže ovaj istorijski trenutak.

Zvoni mi telefon. Jedna strana televizijska kompanija traži od mene izveštaj sa izbora. Pristajem, mada znam da mi ništa neće platiti. Ipak, kolege smo...

Da li iz znaka poštovanja prema izbornom procesu ili nekog drugog razloga, ukrajinski topovi – ćute. Doduše i „na drugoj strani” su, svega nedelju dana ranije, birali predstavnike za „svoj parlament” i proruski pobunjenici iz Donbasa im nisu ometali glasački proces.

Razgovaram i sa drugim posmatračima okupljenim sa svih strana sveta. Svima je jasno da ovo što se dešava pred našim očima nije puko biranje. Naš vodič Oleg, sav je u pokretu. Vidi se da je duboko uključen u sve izborne faze. Upoznaje nas sa kandidatima. Ali to je sve deo izbornog procesa. Nas interesuje život van toga.

A taj život broji se eksplozijama i rafalima automatskog oružja. Tek u retkim zatišjima, kao ovog izbornog dana, ovdašnji živalj pokušava da sredi svakodnevicu, da izvede najmlađe u kratku šetnju, na svež vazduh. Lišće po drveću u parkovima već je požutelo, a ni temperatura, i pored sunca, nije baš visoka. Ipak, sasvim dovoljno za malo dečije razonode.

Taj smeh, ma koliko redak, pravi je dokaz da su ovdašnji ljudi u pravu. Da se bore, ne za sebe, nego za budućnost, svoju i te dece. Donjeck će ponovo oživeti, ponovo će proraditi fabrike, rudnici, hemijska industrija... Jer sve to je od životne važnosti ne samo stanovništvu Donbasa već i celoj Ukrajini. Podsetimo, upravo odavde u državni budžet druge po veličini evropske države slivalo se najviše para.

U Donjecku smo bili tri dana. Premalo da bismo ga podrobnije upoznali, ali sasvim dovoljno da shvatimo sve razmere tragedije koja ga je zahvatila. Koliko će vremena biti potrebno da se obnove sve one srušene zgrade, razrovani putevi, fabrike i kombinati, da se vrati mir u duše ovdašnjeg življa, da deca bez straha krenu u svoje škole, po svemu sudeći, zavisiće uglavnom od pomoći iz inostranstva, pre svega – ruske.

Ali to je nešto kroz šta smo i sami godinama prolazili. I kroz šta još prolazimo.

Slobodan Samardžija

objavljeno: 02.01.2015.

Nastavak na Politika...






Napomena: Ova vest je automatizovano (softverski) preuzeta sa sajta Politika. Nije preneta ručno, niti proverena od strane uredništva portala "Vesti.rs", već je preneta automatski, računajući na savesnost i dobru nameru sajta Politika. Ukoliko vest (članak) sadrži netačne navode, vređa nekog, ili krši nečija autorska prava - molimo Vas da nas o tome ODMAH obavestite obavestite kako bismo uklonili sporni sadržaj.