Izvor: B92, 17.Maj.2010, 08:30 (ažurirano 02.Apr.2020.)
Kada će Crna Gora postati novi Monako
Ni jedna od najavljenih velikih investicija u Crnoj Gori tokom proteklih nekoliko godina, nije realizovana, a vrlo malo njih koje su samo započete, sa neizvjesnim su ishodom.
Priče o Crnoj Gori kao o "mediteranskom tigru”, "novom Monaku”, "investicionom raju”..., ispostavilo se da su bajke.
Strane direktne investicije su u mnogim zemljama najvažniji pokretač ekonomskog razvoja, i takvoj situaciji je i Crna Gora koja nema druge mehanizme za to. >> Pročitaj celu vest na sajtu B92 <<
Od 2001. godine do danas, prema podacima kojima raspolažu državne institucije, priliv stranih investicija je bio oko pet milijardi eura, od čega najveći dio od 2005. na ovamo.
Te godine priliv je iznosio 393 miliona, naredne 2006. oko 644 miliona, u 2007. godini milijardu, naredne godine 832 miliona, a 2009. takođe oko milijardu. Prošla godina je bila "uspješna” zahvaljujući poluprivatizaciji Elektroprivrede Crne Gore.
Crna Gora do 2005. nije bila atraktivna destinacija za strane investitore, ali od te godine definitvno postaje jedna od najtraktivnijih u Evropi, što potvrđuje statistika.
Podaci Centralne banke pokazuju da je prema neto prilivu stranih direktnih investicija po glavi stanovnika u periodu od 2005. do 2007., Crna Gora bila druga u grupi evropskih privreda u tranziciji, poslije Estonije. Prema učešću neto priliva investicija u bruto proizvodu, u istom periodu, Crna Gora je prva u grupi evropskih privreda u tranziciji.
Priče o ekonomskom bumu u tom trenutku bile su realne, jer je se prilivao ogoman novac preko prodaje nekretnina, prije svega, na primorju, ali i na sjeveru. Sinergijski efekat je bio taj da se novac potom prelivao u druge grane biznisa - građevinarstvo, bankarstvo, tržište kapitala, trgovinu. Privredni rast, koji je bio tada među najvećima u Evropi, učinio je i da Crna Gora uspostavi makroekonomsku stabilnost, povećani su budžetski prihodi, zaposlenost je rasla. U tom periodu i standard stanovništva je počeo da se popravlja.
Ipak, ozbiljni stručnjaci su upozoravali da je takav rast neodrživ, što se nakon godinu ili dvije ispostavilo potpuno tačnim. Razlozi za upozorenja su, između ostalog bili: nedostatak proizvodnje, visok spoljnotrgovinski deficit, nedostatak "greenfield” investicija, monopoli, birokratija povezana sa korupcijiom...
Vlada je često odbacivala ocjene o ekonomiji kao "naduvanom balonu”. Jedan od razloga za to je bilo upravo veliko interesovanje investitora za Crnu Goru. Smatralo se da će investitori vrlo brzo sa kupovine nekretnina preći u izgradnju hotela, turističkih naselja, fabrika...
Sve nade su polagane u glavnu privrednu granu - turizam, jer su investitori Crnu Goru, zbog lijepe obale i planina, vidjeli kao turističku destinaciju, i to elitnu. Tada su često, posebno u državnim krugovima i medijima, pominjane lokacije na primorju čija valorizacija treba da donese ekonomski procvat: Velika plaža, Ada Bojana, Jaz, Buljarica, Slovenska plaža, Zavala, Lučice i druga mjesta duž budvanske rivijere, zatim Luštica, Maljevik, lokacije na obalama Kotora, Tivta, Herceg Novog...
Investitori, među kojima je bilo dosta i moćnih i poznatih i kredibilnih, su redom počeli da dolaze u Crnu Goru, divili se lokalitetina na primorju i sjeveru, neki su i kupovali zemljište. Za sve njih je karakteristično bilo to što su najavljivali da su zainteresovani za gradnju "ekskluzivnih hotela”, "elitnih hotela”, "modernih resorta” itd. Uvjeravali su da je obezbijediti novac najmanji problem za njih. Ta priča je u trenutku djelovala realno, jer je ekonomski bum trajao ne samo u Crnoj Gori, već i po svijetu, investitori su akumulirali novac od svojih primarnih poslova, banke su olako pozajmljivale novac...
U to vrijeme, postreferendumsko pa do 2008. godine, sa najavama i obećanjima, pored investitora, isticali su se državni zvaničnici i partijski funkcioneri. Svi su govorili o milionima, milijardama, razvoju, procvatu, boljem životu, Crnoj Gori kao budućoj elitnoj turističkoj destinaciji. Javnost je obasipana raznim maketama, fotografijama, animacijama sa idejnim rješenjima budućih velelepnih hotelskih zdanja.
Svi oni koji su upozoravali da ekonomija ne ide u dobrom pravcu, maltene su ismijavani. Kako i ne bi kad je bilo i najpoznatijih svjetskih investitora koji su obilazili Crnu Goru i pričali velike priče.
I umjesto da se vrijeme takve euforije brže bolje iskoristi za dobrobit sadašnjih i budućih generacija, došlo se u situaciju da ni jedna od najavljenih investicija nije realizovana, velika većina nije uopšte ni započeta, a ono malo koje su započete(Porto Montenegro, Zavala) ili koje, kako se ponovo obećava, treba jednog dana da počnu( Luštica, Sveti Marko) - sa potpuno su neizvjesnim ishodom. Nesposobnost države je u tome doživjela vrhunac. A već je konstatovano da su strane investicije jedini mogući pokretač razvoja Crne Gore.
Ispostavilo se da su državni i partijski funkcioneri najvećim poslom smatrali susret sa nekim od svjetski poznatih investitora, fotografisanje sa njima i davanje obećanja o brdima i dolinama.
Ne uzimajući u obzir da je jedan broj investitora bio neozbiljan i da se na njih ipak nije moglo računati, i da je kasnije došla i globalna finansijska kriza, u Crnoj Gori su postojali problemi zbog kojih čak ni realnije najave ili najave ozbiljnijih investitora nijesu mogle biti ostvarene, a to su: neriješini imovinski i vlasnički odnosi, nedostatak planskih dokumenata, beskrajno duge procedure za dobijanje građevinskih dozvola, nepripremljeni ili zakašnjeli tenderi, nedostatak infrastrukture, neefikasna i spora administracija... Svemu tome treba dodati i nedostatak kvalitetnih kadrova u administraciji, kao i postojanje kadrova sklonih korupciji.
Svi ovi problemi, koji pokazuju vrhunac nesposobnosti i neozbiljnosti ljudi koji upravljaju i rade u državnim institucijama, do danas nijesu riješeni. Nekad i nijesu direktno krivi čelnici države ili institucija, koliko njihovi loši kadrovi.
S obzirom da su nadanja dosta splasnula, danas možemo samo kroz priče iz "zlatnih vremena” pominjati ko su sve bili investitori koji su nas obilazili i od kojih se očekivalo da donesu novac i izgrade Crnu Goru. Neki su sami odustali od toga, a većinu su otjerali već navedeni naši problemi.
Najveći među investitorima u koje je Crna Gora polagala nade definitvno je vladarska porodica Abu Dabija Al Nahijan. Al Nahijani su bili najavljeni kao najveći investitori koji su ikada došli u Crnu Goru, i uopšte na ove prostore. Predstavnici vladarske porodice Abu Dabija su nekoliko puta boravili u Crnoj Gori, uključujući i najuticajnijeg čovjeka - princa šeika Muhameda, kome je domaćin u neformalnoj posjeti bio premijer Milo Đukanović.
Arapi su, prije svega, bacili bili oko na Veliku plažu i Adu Bojanu, a iz Vlade je saopštavano da bi investicije mogle da iznose na desetine milijardi eura. Činjenica je da su Arapi nekoliko puta slali svoje ljude u Crnoj Gori, angažovali konsultante, uradili određene projekte, otkupili tendersku dokumentaciju, potrošili nešto novca na sve te aktivnosti. Tender za Veliku plažu je propao jer Arapi, kao ni bilo ko drugi, nijesu dostavili ponudu.
Znamo i da je svojevremeno i mađarski Trigranit bio zainteresovan da investira u izgradnju na Velikoj plažiu, kao i za investicije na drugim lokacijama na primorju, Podgorici i Skadarskom jezeru, ali se i od svega toga odustalo.
S obzirom da je porodica Al Nahijan veoma brojna, jedan njihov "krak” sa kojima je bio povezan potpredsjednik Vlade Svetozar Marović, bio je zainteresovan za gradnju na budvanskoj rivijeri, konkretnije na Slovenskoj plaži. Najavljivano da će se graditi hotel neboder od sedam zvjezdica, takođe, vrijedan u milijardama. Ni od toga nema ništa.
Investitori iz Abu Dabija su pokazivali interesovanje i za druge projekte, a jedan od njih je bio i kupovina Jadranskog brodogradilišta, ali je i taj posao propao.
Nijesu to bili jedini arapski investitori koji su obilazili Crnu Goru i najavljivali brda i doline. Jedan od njih, koji je i najviše odmakao, je egipatski investitor Joud Real Estate Fund i njihova povezana kompanija Monte Mena, koji su kupili lokaciju Skočiđevojka u blizini Svetog Stefana, i to za nekoliko desetina miliona eura, gdje je planirana gradnja takođe luksuznog hotela i apartmana sa pratećim sadržajima. Idejni projekt je bio završen, započeta je bila i prodaja apartmana, ali gradnja nije počela.
Kada su u pitanju nezapočete ili nezavršene investicije, najviše ih je na budvanskoj rivijeri. Sjetimo se najava izgradnje hotelskih kompleksa svjetskih brendova - Kempinski, Šeraton, Hilton, For sizons, Ric i drugih, koji je trebalo da krase obalu od Buljarice do Jaza.
Ruski investitor Vas invest kupio je svojevremeno za oko 30 miliona eura oko 20 hektara zemljišta na Smokvici, zaključio neku vrstu ugovora sa hotelskom menadžment grupom Kempinski o menadžmetnu nad budućim hotelom, sve je to javno objelodanjeno, ali kamen temeljac još nije postavljen.
Drugi Rusi su, preko kompanije Capital estate, najavljivali gradnju Šeratona na parceli između hotela Splendida i hotela Naftagas u Bečićima, ali ni od toga još nema ništa.
Britanska firma Eueco i danas pominje gradnju hotela Hilton u blizini budvanskog Starog grada, ali očekuju da im Vlada stvori uslove za to.
Nikad nije dovršen ni hotel As u Perazića dolu, koji je prije skoro deceniju kupila rsuka firma Njega turs. Skoro svake godine se najavljuje da će "naredne godine” biti otvoren hotel, ali od toga još nema ništa.
I na Zavali je svojevremeno najavljena gradnja hotela visoke kategorije na 27 spratova u obliku jedra, ali je vlasnik zemlje Miraks, tadašnjeg milijardera Sergeja Polonskog, zapao u probleme i odustao od toga. Miraks još nije završio ni vile na Zavali. Po malo čudno zvuči, ali gradnja tih vila je inače jedna od najvećih investicija u Crnoj Gori u posljednjih nekoliko godina, što pokazuje da ozbiljnih investicija skoro nije ni bilo.
I na brdu Spas kod Budve, gdje je najviše zemlje kupio Belgijanac Žan Dumortijer, se već godinama najavljuje gradnja hotela, vila i golf terena, ali ni od toga još nema ništa. I u slučaju Spas traži se kooperativnost Vlade.
Svojevremeno je najavljivan i megalomanski projekat gradnje na ostrvu Sveti Nikola, popularnog kao Havaji, koji je u vlasništvu srbijanskog biznismena Stanka Subotića. U planovima je tada bila i modernizacija budvanske marine, spajanje kopna i ostrva i mnogo toga, ali se i to sve izjalovilo, posebno kad je Srbija raspisala potjernicu za Subotićem.
U velikim pričama o investicijama na budvanskoj rivijeri nerijetko su pominjale i lokacije Jaz, Buljarica, Lučice..., ali tek tamo nema ništa. Na tim mjestima, prije svega, sporno je vlasništvo nad zemljom, priprema bilo kakvih tendera nikad nije ni započeta.
Sjetimo se i pompeznih najava poznate bankarske porodice Rotšild, da su zainteresovani za Valdanos, ali i za druge projekte. Rotšildi, koji su u jednom dijelu partneri sa Piterom Mankom u projektu Porto Montenegro u Tivtu koji se dosta sporo realizuje, nijesu se ni javili na tenderu za Valdanos, čiji je ishod i dalje neizvjestan jer još nijesu okončani pregovori sa jedinim ponuđačem, britanskim Cubus luksom. Rotšildi su inače prvi poznati investitori koji su posjetili Crnu Goru nakon referenduma, a koje je tada ugostio premijer Đukanović.
Kompanija Sonuba Montenegro, iza koje stoje ruski vlasnici, platili su prije nekoliko godina za zemljište i komunalije u mjestu Maljevik kod Sutomora blizu 50 miliona eura. Najavljivali su gradnju hotelsko-turističkog kompleksa sa vilama i apartmanima, ali ni od toga ništa.
Značajan novac svojevremeno je potrošila irska kompanija United Entertainment Partners, kupivši u kotoru hotele Fjord, Urc Slavija, bivšu zgradu Jugookeanije. I Irci su jajavljivali da će graditi elitne hotele, i to velike, koji definitvno fale gradu kakav je Kotor, ali gradnja nikad nije započeta. Iz irske kompanije nekoliko puta je saopšteno da republička i lokalna vlast moraju stvoriti uslove da se započne sa investicijom.
Mnogo je najava, koje se nikad nijesu realizovale, bilo oko gradnje golf terena u Crnoj Gori. Jedan od investitora kojeg je država najavljivala, a koji se i sam najavljivao, je američki Lendmark, jedan od najvećih u SAD za golf igrališta.
Golf trenei su trebali da se grade i na lokaciji firme Montepranco iz Tivta, ali privatizacija još nije okončana zbog imovinskih sporova.
Prije nekoliko godina je bilo stidljivih najava da su predstavnici konzorcijuma nekoliko stranih kompanija (londonske "Deloitte&Touche”, njemačke "Deutsch bank”, izraelske kompanija "Šafira” i više investitora iz Italije i zemalja zapadne Evrope) izrazili čak interesovanje za projekat povećanja površine obale u Igalu u dužini od 3,3 km i izgradnju 35 novih hotela. Ovakva najava je i u vrijeme ekonomskog buma bila neozbilja. Velike investicije su najavljivane i u Institut Simo Milošević u Igalu, ali tenderi nikad nijesu uspjeli.
Kada je u pitanju Herceg Novi, tamo definitvno nedostaju hoteli. Vektra je u posjedu nekoliko njih - Plaža, Tamaris, Igalo, od kojih neki uopšte ne rade, a koji su trebali biti renovirani ili na njihovo mjesto biti izgrađeni novi, ali za sada ništa ni od tih obećanja...
Definitvno je da su sve ove ali i mnoge druge priče o investicijama i visokom turizmu u Crnoj Gori, doživjele fijasko.
Zdravko VUČINIĆ
(Vijesti)
